Predsednik Republike Srpske Milorad Dodik, u Banjaluci (16. jun 2023. godine)
Tema najnovijeg Mosta bila je – jača li vlast Milorada Dodika u Republici Srpskoj. Sagovornici su bili Ivana Korajlić, izvršna direktorica Transaparency Internationala u Bosni i Hercegovini, i Siniša Vuković, glavni urednik portala Capital iz Banjaluke.
Omer Karabeg – slobodnaevropa.org
Bilo je reči o tome koliko Dodikovu kontrolu nad Republikom Srpskom pojačava novi zakon o kriminalizaciji klevete na osnovu kojeg svaka kritika vlasti može biti proglašena klevetom, pa oni koji kritikuju izlažu se riziku da plate visoku novčanu kaznu li da završe u zatvoru, kako je tim zakonom praktično onemogućeno istraživanje korupcije visokih funkcionera i kako se na osnovu tog zakona mogu krivično goniti i novinari iz Federaciji Bosne i Hercegovine i država regiona koji kritički pišu o Dodiku.
Razgovaralo se i o tome zašto ljudi u Republici Srpskoj, koji su sve siromašniji, stalno glasaju za Dodika iako su on, njegova porodica i ljudi oko njega sve bogatiji, da li Dodikovu vlast učvršćuje snažna podrška ruskog predsednika Putina s obzirom na veliko prorusko raspoloženje u Republici Srpskoj, kakav je odnos između Milorada Dodika i predsednika Srbije Aleksandra Vučića, ko kome više treba, da li je Dodik izvršio pritisak na Vučića da prihvati da komemoracija žrtvama Oluje bude u Prijedoru, kao i o tome ko je autoritarniji lider Dodik ili Vučić.
Omer Karabeg: Da li je Milorad Dodik povećao kontrolu nad Republikom Srpskom nakon nedavnog usvajanja zakona o kriminalizaciji klevete?
Ivana Korajlić: Kontrola je bila apsolutna i prije usvajanja ovog zakona, ali ovim se sada zapravo legalizuje cenzura i omogućavaju pritisci, zastrašivanje i krivični progon svakoga ko kritički govori o vlasti u Republici Srpskoj ili pojedincima iz te vlasti. Niko više neće moći progovoriti o njihovim zloupotrebama ili, ukoliko progovori, izlaže se riziku da trpi katastrofalne posljedice, da bude krivično gonjen. To se neće odnositi samo na novinare i medije, koji će sigurno biti prvi na udaru, već i na sve pojedince, organizacije koji na bilo koji način, ne samo putem medija već i preko društvenih mreža, kritički govore o radu institucija i funkcionera u Republici Srpskoj. Ovaj zakon je zapravo samo jedan u nizu poteza koje su Milorad Dodik i njegova stranka preduzeli počevši od svakodnevnih javnih prijetnji, zastrašivanja i napada na novinare i aktiviste do proglašavanje pojedinaca i organizacija neprijateljima i stranim agentima. Pokušava se obezbijediti, da tako kažem, vječna vlast i apsolutno kontrola nad javnim prostorom i protokom informacija.
Siniša Vukelić: Zakonom o kriminalizaciji klevete Dodik učvršćuje svoju kontrolu nad Republikom Srpskom. Nije u pitanju samo ovaj zakon o kriminalizaciji klevete. Najavljen i zakon o nevladinim organizacijama koje se moraju registrovati kao strani agenti, zatim zakon o neprijateljima Republike Srpske i zakon o LGBT populaciji. Govorio je da će donijeti i zakon o lažnim vijestima. Suština je kontrolisati informacije koje njima ne odgovaraju. Očito Milorad Dodik očekuje da će se narednih mjeseci Republika Srpska suočiti velikim problemima – ekonomskim, finansijskim i političkim, pa želi da zastraši novinare, da podigne nivo autocenzure i da na taj način zaštiti svoju vlast od kritike.
Porodica
Omer Karabeg: Kad Dodik ima toliku moć, imaju li od toga finansijske koristi on, njegova porodica i ljudi oko njega?
Ivana Korajlić: Naravno da imaju. To je cilj dolaska na vlast većine političara ne samo u Republici Srpskoj, nego i cijeloj Bosni i Hercegovini i regionu. Ali Milorad Dodik je u tome otišao najdalje. On više ne pokušava ni sakriti da firme, koje su u vlasništvu ili su povezane sa članovima njegove porodice, već godinama praktično imaju monopol na dobijanje ugovora od javnih institucija i preduzeća – počevši od IT sektora, marketinga, ugostiteljstva do proizvodnje rakije, da navedem samo neke primjere.
Zanimljivo je da je u krivični zakon ubačena odredba da se kao krivično djelo kvalifikuje iznošenje nečijih porodičnih okolnosti. To zapravo znači da, ukoliko izvještavate o nepotizmu i korupciji navodeći porodice koje su s tim povezane, možete biti krivično gonjeni ukoliko neki tužilac tako odluči. Jedina od svrha izmjena krivičnog zakona je da se onemogući istraživanje slučajeva korupcije. Jer, i kada imate sve dokaze, možete doći u situaciju da vas krivično gone pod izgovorom da ste iznosili nečije porodične okolnosti.
Siniša Vukelić: Postoji još jedan katastrofalan član u izmijenjenom krivičnoom zakonu Republike Srpske. U njemu se kaže da je zabranjeno objavljivati bilo kakve spise, video materijale, fono snimke ili fotografije bez izričite dozvole osobe koja je snimljena. Tako da novinar, ukoliko objavi bilo koji dokument vlade ili snimak, recimo, Milorada Dodika sa nekim političarem bez njihove izričite saglasnosti može završiti u zatvoru dvije do tri, pa čak i do 10 godina ukoliko su nastupile teške posljedice po život te osobe.
Znači, ako novinar ima snimak koji dokazuje nepotizam, korupciju ili kriminal neke osobe, da bi to objavio on treba tražiti dozvolu od te osobe koja je, naravno, neće dati. To vam je kao da policija ne može nikoga uhapsiti ako ta osoba ne da saglasnost da bude uhapšena.
Omer Karabeg: Da li to znači da se niko više neće usuđivati da piše, ili će bar dobro razmisliti, pre nego što nešto napiše o bogatstvu Dodika i njegove porodice i finansijskim privilegijama koje oni imaju?
Siniša Vukelić: Kad izmjene zakona stupe na snagu, novinari će početi da izbjegavaju škakljive teme jer zašto bi sebi pravili probleme. Ionako je ostao mali broj medija, može se izbrojati na prste jedne ruke koji otvoreno i beskompromisno pišu. Veliki broj medija je podlegao pritisku i direktno ili indirektno prodao biznis Dodiku ili njegovim prijateljima. Pitanje je da li će preostali nezavisni mediji moći da izdrže novi pritisak nakon stupanja na snagu izmjena krivičnog zakona Republike Srpske.
Ivana Korajlić: Kada se govori o zakonu o kriminalizaciji klevete, ne treba zaboraviti da po njegovim odredbama mogu biti gonjeni ne samo novinari iz Republike Srpske, nego i novinari iz Federacije Bosne i Hercegovine i drugih država ukoliko iznose informacije kojima je ”oštećena“ osoba iz Republike Srpske. Cilj je da se ugasi kritika i van Republike Srpske i pošalje poruka da svako mora paziti šta će pisati o ljudima iz vlasti u Republici Srpskoj
Omer Karabeg: Da se malo našalim, znači, ako i novinar londonskog Gardiana bude kritički pisao o Miloradu Dodiku i njegovoj porodici, i njega mogu da gone.
Ivana Korajlić: Suštinski, da. Može se pokrenuti mehanizam pravne pomoći. Naravno, sve zavisi od tužilaca. Oni treba da odluče da li će prijava ići kroz građansku parnicu ili kroz krivični proces. Biće zanimljivo kako će se tužioci i pravosuđe nositi s tim. Ne možemo biti previše optimistični jer su godinama izloženi političkim pritisku, pa se često ne samo kad je riječ o procesuiranju korupcije i organizovanog kriminala, nego čak i u slučajevima sitnijeg kriminala ponašaju u skladu sa instrukcijama koje dobijaju iz vlasti.
Narod siromašniji, Dodik bogatiji
Omer Karabeg: Narod u Republici Srpskoj je sve siromašniji, dok su Dodik, njegova porodica i ljudi oko njega sve bogatiji. Kako to da ljudima to ne smeta, već stalno glasaju za Dodika i njegovu stranku?
Siniša Vukelić: Narod je sve siromašniji, a Dodik i ljudi oko njega su sve bogatiji zato što ovdje na vlasti nije narod. I zato što se manipuliše najvećim strahom, a to je biološki opstanak naroda. Tek poslije dolazi posao i ekonomska sigurnost. Vlast stalno poručuje da sada nije vrijeme da pričamo o kriminalu i korupciji kada je u pitanju hoćemo li opstati na ovim prostorima ili će nestati Republike Srpske. Dodik je prešao put od ljevičara do ekstremnog desničara. Čak i u govore na komemoracijama, kada se treba obraćati s pijetetom prema žrtvama, on priča kako smo ugroženi, kako ćemo nestati, kako je upravo on jedini koji to može spriječiti.
To je recept koji nije izmislio Dodik. To smo viđali u brojnim autoritarnim režimima. Naravno, pored toga postoji i ogromna kontrola nad pravosuđem, nad javnim finansijama, nad resursima Republike Srpske, a tu je i izborni zakon koji je samo loša kulisa za demokratiju.
Često čujemo da svaki narod zaslužuje vlast kakvu ima. Mislim da to uopšte nije tačno. Mi imamo brojne izborne nepravilnosti. Nismo sigurni kako je narod glasao. Ali formalno Dodik je priznat kao predsjednik. I ne samo Dodik, već i mnogi drugi u Bosni i Hercegovini.
Omer Karabeg: Dosta dugo se spekulisalo da se poslednjih godina Vučić distancira od Dodika. Međutim, mnoge stvari govore da to nije tako. Dodik je stalno u Beogradu, sastaje se s Vučićem, drže zajedničke konferencije za štampu, izdaju zajednička saopštenja. Vučić je ovih dana prihvatio Dodikov predlog da se komemoracija žrtvama Oluje održi u Prijedoru. Reklo bi se da Vučić daje snažnu podršku Dodiku, a ne da se od njega distancira.
Ivana Korajlić: Njihovi odnosi su imali uspone i padove, ali su njih dvojica uvijek imali zajednički interes. Dodik treba Vučiću da bi ispao bolji i veći faktor stabilnosti u regionu. Tu su i zajednički finansijski interesi. Ne treba zaboraviti ni lažni patriotizam i stalnu manipulaciju etničkim podjelama. Tako da se može reći da su oni u zajedničkom taboru. Jedan drugom su u svakom slučaju potrebni bez obzira što se ponekad jave nekakve trzavice, pa se ljudi u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini ponadaju da će, ukoliko dođe do raskola, Vučić stati na kraj Dodiku jer samo on to može. Međutim, ništa od toga.
Dodik, ovakav kakav je, veoma je potreban Vučiću. Uostalom, Vučić se nimalo nije distancirao od Dodikovih nedavnih antidržavnih poteza koji se odnose na neprimenjivanje odluka Ustavnog suda i Visokog predstavnika. Iako se Vučić pokušava predstaviti kao nekakav faktor stabilnosti, on ne samo da se ne distancira od opasnih poteza Milorada Dodika, već ga i otvoreno podržava što se ovih dana moglo vidjeti na komemoraciji žrtvama Oluje.
Siniša Vukelić: Obojica su vrlo sposobni i pragmatični političari, pa su ostavili su na stranu sve lične razmirice kojih je bilo u prošlosti dok Vučić nije došao na vlast. Vučić je potreban Dodiku jer većina stanovništva Republike Srpske gleda na Srbiju kao na maticu. Dodik je potreban Vučiću da bi bildao nacionalne mišiće u situacijama kada ima probleme na Kosovu ili kada pravi kompromise želeći da se približi Evropskoj uniji. Tada mu je važno da ima nekoga u Republici Srpskoj ko će doći u Beograd i dati mu podršku.
Ipak, Vučić nije u zadnje vrijeme nijednom rečenicom otvoreno stao na stranu Dodika kada su u pitanju njegovi potezi oko državne imovine i Ustavnog suda. Pokušavao se držati malo po strani, a na pitanja novinara davao je diplomatske odgovore. Zanimljivo je da je Dodik, prije nego što će Vučić doći u Prijedor na obilježavanje godišnjice stradanja srpskog naroda u Oluji, tražio od Vučića da se javno izjasni i stane na njegovu stranu. To pokazuje pukotine u njihovom odnosu jer nikada od dobrih prijatelja javno ne tražite da vas podrže osim ukoliko vaša privatno upućena molba nije bila odbijena. Time je Dodik želio prebaciti lopticu u dvorište Beograda i Vučića staviti u vrlo nezgodnu poziciju da ga mora ili prihvatiti ili odbaciti.
Vučić se nikada nije o tome izjasnio, čak je rekao da se dogovorio sa Dodikom da se o tome javno ne izjašnjavaju što pokazuje da je ipak je došlo do nekog sukoba ili da ga je Dodik htio istjerati na čistinu. Tako da u njihovom odnosu ipak sve ne funkcioniše onako kako to izgleda na zajedničkim priredbama ili javnim susretima bez obzira bili oni u Republici Srpskoj ili u Srbiji.
Ko je autoritarniji – Dodik ili Vučić
Omer Karabeg: Kako biste uporedili karakter Vučićeve i Dodikove vlasti? Ko je od njih autoritarniji lider?
Ivana Korajlić: Vrlo zanimljivo pitanje i vrlo težak izbor. Mislim da i u jednom i u drugom slučaju imamo pokušaje da uče jedan od drugog kako se kontrolišu mediji, guši kritika i kako se njima odani ljudi postavljaju na ključna mjesta u institucijama. Mislim da Vučić malo bolje stvara percepciju nekakvih minimalnih sloboda u Srbiji kada se treba pravdati pred Evropskom unijom i Sjedinjenim Američkim Državama. Bez obzira što je u Srbiji katastrofalna situacija kada je riječ o medijskim slobodama, tamo nema pokušaja da se ozakone progon i kontrola kao što je to slučaj u Republici Srpskoj. To se radi na druge načine – targetiranjem i kampanjom koja se u tabloidima vodi protiv kritičara vlasti.
Vučić uspješno manipuliše percepcijom koju o njemu ima Zapad i u isto vrijeme je u dobrim odnosima sa Rusijom i drugim diktatorima. Vučić sve to radi vještije i sofisticiranije za razliku od Dodika koji je vrlo otvoren u svojim namjerama i nimalo ih ne pokušava sakriti. Mislim da ima dosta toga što Dodik može da nauči od Vučića.
Siniša Vukelić: Odgovor na vaše pitanje zavisi od toga gdje se nalazite. Ako se nalazite u Republici Srpskoj vjerovatno ćete reći Dodik. Ako ste u Srbiji, kolege kažu da je to Vučić. Zapravo, u pitanju su nijanse. Vučić ipak pokazuje da ga je briga šta o njemu i Srbiji misle u Briselu, Vašingtonu, Londonu ili Berlinu. Dodik radi suprotno. Krenuo je u otvoreni rat protiv Vašingtona i Velike Britanije, prozvao ih špijunima koji hoće da ga ruše, spominjalo se da hoće i da ga ubiju. Ušao je i u otvoreni rat i sa Berlinom, pa je Njemačka ovih dana potvrdila da je odustala od finansiranje vrlo važnih energetskih projekata u Republici Srpskoj u vrijednosti od 105 miliona evra.
Dodik zapravo među zemljama u Evropi nema nijednog iskrenog prijatelja, niti se s nekim sastaje ako izuzmemo Orbana iz Mađarske i Milanovića iz Hrvatske Kad mu kažete da će nas to koštati na putu u Evropsku uniju, on odgovora – šta nas briga za Evropsku uniju. Ponaša sa kao da je predsjednik Saudijske Arabije ili Kine, ali čak ni oni ne mogu sebi dozvoliti luksuz da se posvađaju sa najvećim svjetskim centrima moći. Ponekad se čini da Dodik ide na sve ili ništa. Kao da kaže zaratićemo sa cijelim svijetom.
Putinov miljenik
Omer Karabeg: Da li Dodikovu vlast jača to što ga snažno podražava ruski predsednik Putin. Dodika je Putin primio više puta nego ijednog političara ne samo na Balkanu, nego i u Evropi ako izuzmemo predsednika Belorusije Lukašenka. Naravno da to impresionira ljude u Republici Srpskoj koji gaje snažne emocije prema Rusiji.
Siniša Vukelić: To jeste štap ili štaka na koju se Dodik najsnažnije oslanja. Žalosno je što to prijateljstvo i to vezivanje za Moskvu osim lične nije donijelo nikakve ekonomske koristi za Republiku Srpsku. Spoljnotrgovinska razmjena Republike Srpske sa Rusijom je mizerna u odnosu na razmjenu sa Evropskom unijom. Nemamo nikakvih velikih investicija. Zapravo sve investicije koje su iz Rusije došle u Republiku Srpsku pokazale su se kao promašene ili su samo poslužile za izvlačenje ogromne količine novca iz Republike Srpske.
Spominju se milijarde maraka. Ne znamo nijedan most ili školu koju je Rusija napravila u Republici Srpskoj. Jedino što se u saradnji sa Ruskom pravoslavnom crkvom gradi rusko-srpski hram u centru Banjaluke, ali to finansira Republika Srpska.
Omer Karabeg: A da li ljudi cene to što Dodik ima toliku podršku od Putina?
Siniša Vukelić: Mislim da cijene. To je neki osjećaj povezanosti sa Rusima – isti smo narod, Sloveni. to su nam rođaci, to je velika sila, oni će pomoći nama Srbima, mada, kad biste napravili anketu, devedeset posto građana ne bi svoju djecu poslalo na studije u Rusiju nego u Minhen ili Beč. Ali postoji neka istorijska povezanost i to daje efekta. Dodik se svaki put pred izbore sastaje sa Putinom i to mu sigurno donosi nekoliko procenata glasova
Ivana Korajlić: Na početku je Dodik pokušavao predstaviti bliskost sa Putinom većom nego što je bila da bi sebe prikazao kao nekoga ko se dobro kotira među svjetskim silama. Sada je to postalo besmisleno s obzirom na to kakav je danas položaj Rusije u svijetu, ali spekulisalo se da je Dodiku i njegovoj partiji stizala finansijska pomoć za predizbornu kampanju od strane ruskih oligarha, vjerovatno i samog Putina i ljudi bliskih njemu.
Dodik dobija rusku podršku kao destabilizirajući faktor u regionu. Putinu ovdje ima svoje marionete radi sopstvenih geostrateških interesa koji nemaju veze sa ljubavlju prema Srbima, Dodiku ili bilo kome.
Svemoćni gospodar
Omer Karabeg: U zaključku, može li se reći da je Dodik vlasnik Republike Srpske?
Siniša Vukelić: Sigurno je da je upravitelj i da je ogromna moć skoncentrisana u njegovim rukama. Mislim da nije vlasnik zato što je Republika Srpska, da tako kažem, pod hipotekom. Ona je značajno zadužena, ima značajne obaveze prema stranim investitorima i na domaćem tržištu. Tako da Dodik, i kad bi mogao, ne bi želio da bude vlasnik jer bi to značilo da svojom imovinom mora da garantuje i vraća njene dugove. Ali sigurno je da upravlja Republikom Srpskom – i to željeznom rukom. To znaju i njegovi koalicioni partneri koji će vam se u privatnom razgovoru, daleko od očiju javnosti, žaliti na to kako se on ponaša prema njima.
Dodik je neopterećen zakonskim ograničenjima, brzo i naprasno odlučuje, vrlo je beskrupulozan ukoliko ga ne slušaju. Izvukao je ogroman broj ljudi iz opozicije, dao im funkcije i oslabio opoziciju. Uspostavio je kontrolu nad najvećim grupacijama stanovništva koji se mogu pobuniti. To su penzioneri, zdravstveni i prosvetni radnici i svi koji su na budžetu. Nema mase koja bi mogla izaći na ulice i dovesti do promjene. Ludi su se pomirili i ne žele više da se angažuju ni kroz političke partije, ni kroz udruženja građana, ni kroz medije. Sve više je onih koji odlaze.
Ivana Korajlić: Kada treba raspolagati resursima, Dodik Republiku Srpsku smatra sopstvenim vlasništvom. Uvjeren je da polaže apsolutno pravo na sve njene resurse počevši od institucija i javnih preduzeća do prirodnih resursa. Čak se i u javnosti o tim resursima govori kao da su njegovi ili njegove političke stranke.
Pokušava da i zvanično postane vlasnik tih resursa insistirajući na pitanju državne imovine samo da bi je mogao staviti kao kolateral za dalja zaduživanja kako bi ostao na vlasti u ovoj finansijskoj krizi. S te strane, Dodik svakako sebe vidi kao vlasnika svih resursa Republike Srpske.
Omer Karabeg – slobodnaevropa.org
