Ujedinjeni u mržnji prema Ivi Andriću

Ljudi na Balkanu, u pomrčini svoga duha, svojim lažnim argumentima, nastojali su da do kraja ocrne čovjeka i gospodina Ivu Andrića, koji je kao poklon dao oko milion i tri stotine hiljada dolara za kupovinu knjiga i unapređenje bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini.

Autor: Savo Petrović

Ivo Andrić je jednom rekao da je čovjek uvijek dužan svom zavičaju i da treba da vrati ono što mu je rodna zemlja dala. Valjda se niko nije tako plemenito i ljudski odužio svom zavičaju kao Ivo Andrić. A vraćeno mu je na najljigaviji način. Kad bi mogli, ovi koji mrze sve što nije njihove nacije i religije ili nije po njihovom nacionalističkom ogavnom ukusu, bacili bi sve Andrićeve knjige na smeće i trudili se da na svakoj napišu posvetu: ”Andriću, u znak mržnje”

Ovo je doba u kome se brzo živi i stvara, ali i razara, doba kada je knjiga, napisana bez mržnje i pakosti, možda još jedino mjesto gdje ima ljubavi u ovom uzavrelom i nesigurnom svijetu. Sa finim osjećajima pamtim kako je oktobar bio mjesec kome sam se najviše radovao u životu – bio je to mjesec knjige u socijalističkoj Jugoslaviji. Tada je u mnogim gradovima, bibliotekama, školama, i knjižarama knjiga bila u centru pažnje. Punih trideset dana knjige su prodavane po znatno sniženim cijenama, organizovane su izložbe knjiga i književne večeri i što je bilo najljepše i najvažnije, poklanjali smo knjige djeci, svojim prijateljima, momku ili djevojci, članovima porodice, bibliotekama ili školama, kao izraz poštovanja i pažnje i želje da svijet živi u miru i ljubavi.

Knjiga kao poklon – to danas možda zvuči neobično i arhaično. Ali, birvaktile, u ono davno vrijeme, stvarana je i tradicija darovanja knjige, sa posvetom. Taj poklon najduže se čuvao i najčešće ponovo uzimao u ruke i tako se onaj ko ti je poklonio knjigu vraćao u tvoje sjećanje i tvoj život. Knjiga kao poklon je ljepota iz koje se u životu rađa radost.

U moje sjećanje dolazi Ivo Andrić, rođen u Travniku 9. oktobra 1892, čovjek koji je poklonio najviše knjiga bibliotekama i školama u Bosni i Hercegovini i na najljepši način odužio se zavičaju i domovini. I upravo će oktobar, sredinom 20. vijeka, biti proglašen za mjesec knjige.

Ivo Andrić, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, 1961. godine, još se čestito nije bio ni odmorio poslije ceremonije dodjeljivanja nagrade u Stokholmu, odvojio je pola sume za knjige u Bosni i Hercegovini. To je bilo oko 650.000 dolara i sve biblioteke i škole obogatile su svoj knjižni fond i počele da uvode savremeniji način komuniciranja sa čitaocima.

Nekoliko godina pred kraj života, Ivo Andrić poklonio je i drugu polovinu svoje nagrade sa istom namjenom – za obogaćivanje knjižnog fonda u bibliotekama i školama u Bosni i Hercegovini. Bio je to vjerovatno jedini nobelovac koji je cijeli iznos nagrade poklonio svom narodu, bosanskom i hercegovačkom. Taj, tada i moj narod, primio je gest Ive Andrića sa zahvalnošću i tako je bilo sve do uvođenja demokratije kada su stvorena tri naroda, istog roda – Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Tada su političari u Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini, zajedno sa ”svojim” narodima, i rukama i nogama, počeli da siju mržnju čija će žetva biti rat i more prolivene krvi.

Istina, još i prije rata iz nekoliko gradova, ispostave Islamske vjerske zajednice slale su proteste i dopise protiv Ive Andrića i njegovih djela u kojima, kako se navodi, ”blati muslimane i opisuje ih kao siledžije i bahate kabadahije i koji su najčešće ćoravi, sakati i kljakavi”. Čak se i danas na pojedinim portalima u Bosni piše kako je Ivo Andrić mrzio islam. Možda je izlišno reći da to nije istina i da Ivo Andrić nije u svojim djelima nedolično opisivao svoje junake, pogotovu ne muslimane. Negativni junaci Andrićevih djela najčešće su bili pojedini Turci, pripadnici Otomanske imperije koja je bila okupator Bosne i Hercegovine.

Pred početak bratoubilačkog rata u BiH, mržnja prema Ivi Andriću dostigla je vrhunac.  Još se nije pravo ni zapucalo, a Bošnjaci, Srbi i Hrvati su u Andriću vidjeli nekog ko smeta njihovom nacionalizmu i počeli su da ga ”ubijaju”, odbacuju ili po potrebi svojataju ili zloupotrebljavaju. Prvo je kabadahija Murat Šabanović, u strahu od bijesnih orlova Željka Ražnjatovića, u svom bunilu i ludilu, otkinuo bistu Ive Andrića u Višegradu i bacao je po ulici. Slično se desilo i u Sarajevu sa bistama Ive Andrića i Branka Ćopića. A mnogi junaci vojske Alije Izetbegovića  govorili su kako knjige Ive Andrića najljepše gore i najduže zadržavaju toplotu u dugoj zimi i kao plamen svijetle u hladnom mraku Bosne i Hercegovine i lijepo nestaju u pepelu.

U Srbiji su se, istina, ne baš često, pojavljivale kritike sa namjerom da negiraju vrijednost Andrićevog djela, a u mom okruženju neki Srbi su na pomen slavnog nobelovca, lakonski komentarisali: ”Ma idi, bre, Ivo Andrić je Hrvat!”.

Ni Hrvati nisu ostali dužni, a već s početka rata ”Večernji list” objavio je poveći članak pod naslovom ”Hrvat Ivo Andrić” u kome se, zamislite, dokazuje i otkriva da je Ivo Andrić Hrvat! Kakvo epohalno otkriće! I nastavili su zatim u Hrvatskoj da izbacuju Andrićeve knjige pisane na ćirilici i na ekavskom narječju da bi u toj euforiji ponovili sve ono što su varvari radili vjekovima: palili knjige i izbacivali iz biblioteka. Taj broj knjiga na ćirilici, zatim srpskih i nepodobnih hrvatskih pisaca, kako je napisao profesor Ante Lešaja, u knjizi  ”Knjigocid – uništenje knjiga u Hrvatskoj tijekom devedesetih”, dostigao je dva miliona i osam stotina hiljada knjiga za smeće i paljenje. ”Za zdravlje društva važno je da se priča o uništavanju knjiga ne zaboravi”, napisao je profesor Lešaja, a to izgleda malo ko da je pročitao.

Mržnja prema jedinom jugoslovenskom nobelovcu, posijana je, rasla i rascvjetala se u toku posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini, na simpozijumu pod pokroviteljstvom muslimanskog društva Preporod, na kome se govorilo o navodnom negativnom opisivanju muslimana u djelima Ive Andrića. ”To su pripovijetke i romani koji su nanijeli Bosni i školstvu više štete nego sve vojske koje su rušile i palile u ovoj republici”, kazao je još u doba socijalizma profesor Muhamed Filipović Tunjo, kasnije ideolog Stranke demokratske akcije i ambasador u Londonu koji je od para za održavanje Ambasade, kako su pisale sarajevske novine, kupovao sebi odijela i kravate sa željom da očara engleske vlastodršce i londonske dame.

Na tom sipomzijumu Haris Silajdžić, tada ministar inostranih poslova BiH, izjavio je da su sva djela Ive Andrića nakaradna literatura i da ovog pisca treba izbaciti iz školske lektire i udžbenika i knjige pobacati na smeće. I tako jedan mekteblija u poznavanju književnosti, inače doktor islamskih nauka, ocjenjuje književno djelo Ive Andrića, kome je, eto, slučajno, kako rekoše Muhsin Rizvić, Muhamed Filipović, Esad Duraković i Haris Siljadžić, ko zna kakvim pritiscima komunista (!) i protivnika islama, dodijeljena Nobelova nagrada za književnost. Baš tako! I cijela priča na ovom simpozijumu bila je spuštena na nivo intelektualne pokvarenosti i mržnje. Ništa čudno: ljudi koji nemaju duha i svjetlosti u sebi lako se izgube u mržnji i mraku svoje duše.

I sve je to zahvalnost Ivi Andriću za najveći poklon rodnom kraju, za napisana djela koja su vrlo cijenjena i uvažavana u cijelom svijetu. Španska književna kritičarka Mersedes Monumani ubraja Ivu Andrića među pet najboljih stilista  dobitnika Nobelove nagrade u 20. vijeku. Felipe Gonzales, nekadašnji predsjednik Vlade Španije, rekao je da se Evropa najbolje može razumjeti ako se pročita Andrićeva ”Na Drini ćuprija”. I još mnogi pisci i intelektualci i na Zapadu i na Istoku cijene i poštuju književnika i čovjeka Ivu Andrića.

Ljudi na Balkanu, u pomrčini svoga duha, svojim lažnim argumentima, nastojali su da do kraja ocrne čovjeka i gospodina Ivu Andrića, koji je kao poklon dao oko milion i tri stotine hiljada dolara za kupovinu knjiga i unapređenje bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini. Ivo Andrić je jednom rekao da je čovjek uvijek dužan svom zavičaju i da treba da vrati ono što mu je rodna zemlja dala. Valjda se niko nije tako plemenito i ljudski odužio svom zavičaju kao Ivo Andrić. A vraćeno mu je na najljigaviji način. Kad bi mogli, ovi koji mrze sve što nije njihove nacije i religije ili nije po njihovom nacionalističkom ogavnom ukusu, bacili bi sve Andrićeve knjige na smeće i trudili se da na svakoj napišu posvetu: ”Andriću, u znak mržnje”. Imađaše pravo Isidora Sekulić koja je davno napisala: ”Ljudi najzad sve izobliče i oskrnave. Ubiju sve što su najviše poštovali i voleli”.

Ivo Andrić, čovjek gospodskih osjećanja, u normalnim vremenima i među normalnim ljudima, bio je pisac svih jugoslovenskih naroda, dakle i Srba, i Hrvata, i Bošnjaka. Kasnije su Srbi najčešće govorili da je on ipak hrvatski pisac i isticali kako se kao diplomata Kraljevine Jugoslavije rukovao sa Adolfom Hitlerom; Hrvati su brzo odgovarali da je on izdao svoju naciju jer je pisao ekavski i štampao djela na ćirilici, Bošnjaci ga već treću deceniju ne mirišu…

E, pa mudra slovenska braćo moja, ako niste znali, Ivo Andrić nije ni srpski, ni hrvatski, ni bošnjački; on je bio i ostao jugoslovenski, i uistinu evropski i svjetski pisac. A malim narodima i ljudima bijednog duha uvijek smeta neko ko je bolji, pametniji, uspješniji, drugačiji ili onaj ko ih prevazilazi. Jer, u prirodi je (ne)čovjeka ne samo da ne poštuje i ne voli kulturnije, učtivije i sposobnije nego da ih i mrzi.

 

E novine

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close