Referendumi, Crkva i potraga za pravim pitanjima

Naša tranzicija je potraga za pravim pitanjima naših društava. Nažalost, manjine – seksualne, nacionalne, religiozne – su žrtveni jarci te potrage za pravim pitanjima.

Početkom veljače u Slovačkoj, većinski katoličkoj zemlji malo većoj od Hrvatske, održan je referendum kojim se nastojalo onemogućiti uključivanje istospolnih zajednica u definiciju braka. „Savez za obitelj“, konzervativna slovačka udruga, skupila je preko 400.000 glasova na peticiji za referendum. Katolička crkva u Slovačkoj mobilizirala je i djelomično financirala inicijativu. Na održavanje referenduma potrošeno je nekoliko milijuna eura. Glasači su morali odgovoriti na 3 referendumska pitanja: o ograničavanju definicije bračne zajednice na zajednicu muškarca i žene, uskraćivanju prava homoseksualcima na posvajanje i odgoj djece, te pravu na nesudjelovanje djece na satima zdravstvenog odgoja. Referendum nije prošao, jer je samo 21.4% izbornog tijela glasalo, a potrebno je bilo preko 50%. Ubrzo dolazi i novi zakon koji će istospolnim zajednicama omogućiti ista prava kao i bračnoj zajednici.

Specijalna gošća na kampanji „Saveza za obitelj“ bila je Željka Markić, prvo lice konzervativne hrvatske inicijative „U ime obitelji“, koja je ne tako davno u Hrvatskoj skupila popise za referendum, a onda i uspjela u Ustav progurati definiciju braka kao zajednice muškarca i žene. Uz svesrdnu podršku Biskupske Konferencije Hrvatske, ali i većine manjih vjerskih zajednica u Hrvatskoj (izuzev hrvatske Evangeličke Luteranske Crkve i zagrebačke Jevrejske općine). Hrvatski biskupi poručili su kako ne diskriminiraju oni homoseksualce, nego je institucija braka ta koja se diskriminira, nametanjem neodgovarajućih definicija. Za potrebe referenduma potrošeno je 48 milijuna kuna iz državnog proračuna. Uspjeh referenduma ipak nije potpun, jer neće moći spriječiti nove zakone kojima će se povećavati prava istospolnih zajednica.

Prije referenduma u Hrvatskoj, u susjednoj je Sloveniji 2012. također održan referendum o sličnim temama. Konzervativna „Slovenska inicijativa za obitelj i prava djece“, predvođena aktivistom Alešom Primcom, uspjela je blokirati novi zakon koji bi izjednačio prava istospolnih zajednica s pravima bračnih zajednica. Kasnije je Slovenski parlament ipak izglasao zakon koji redefinira brakkao zajednicudvijuosoba.

Referendumska euforija u Hrvatskoj nije stala na pitanjima istospolnih zajednica. Udruga „Stožer za obranu hrvatskog Vukovara“ pokušao je izazvati novi referendum o pitanju ćiriličnih natpisa u Vukovaru, no to je spriječio Ustavni sud. Referendum je opet imao podršku iz crkvenih krugova. Tako je npr. biskup Košić na misi u Udbini govorio: „Danas uvesti ćirilično pismo u Vukovaru uistinu znači rehabilitirati sve zločince, zaštiti ih i dapače nagraditi.“ Sve te referendumske inicijative došle su s valom buđenja tzv. direktne demokracije, valom koji nije zahvatio samo ex-komunističke zemlje srednjo-istočne Europe, nego i mnoge druge zemlje svijeta.

Za razliku od predstavničke demokracije u kojoj izabrani predstavnici predstavljaju narod i odlučuju o društvu, i u kojoj se uloga građana lagano svodi na to da putem izbora biraju ljude na vlasti, direktna demokracija predstavlja neposredno odlučivanje naroda bez predstavnika. Predstavnička demokracija jest u velikoj krizi. Posebno bolno u našoj regiji. Tobožnji predstavnici naroda vode računa samo o svojim interesima, čak nastoje kreirati birokratske mehanizme preko kojih bi što duže ostali na vlasti i onemogućili da narod utječe na njihove postupke. Pad povjerenja u političke institucije je drastičan, kao i pad izlaznosti na izbore i članstva u strankama. Štoviše, i građani su se lagano otuđili od politike (iako mnogo o njoj govore), pasivni su i apatični. Prema tome, nije li onda ovaj val direktne demokracije odlična stvar?

Kvaka je u tome što građani, umjesto da direktnu demokraciju koriste za rješavanje pitanja od najvećeg interesa za cjelokupno društvo i za poboljšanje života zajednice, direktnu demokraciju svode na moralno upitne referendume kojima se ograničavaju prava manjinama. U ovom tekstu spomenuti referendumi „za zaštitu obitelji“ su samo neki primjeri; sjetimo se npr. referenduma kojima su Švicarci zabranili gradnju minareta, ali i brojnih pokušaja političkih referenduma za otcjepljenje nekih teritorija od jedne države i pripajanje susjednoj (prošle godine me u Rimu nekih 20-ak minuta smarao jedan Rus iz Luganska s pričom o referendumu kao najboljem rješenju za istočnu Ukrajinu). Paradoks je da referendumi, prvotno zamišljeni u svrhu zaštite manjina, danas postaju jedna od metoda kojom većine ograničavaju prava manjina.

Prvi slabašni koraci direktne demokracije eks-komunističkih zemalja ne mogu se odmaknuti od pitanja tradicije i identiteta, a tek u nekoj kasnijoj fazi razvoja valjda će doći na tapet i socijalna, gospodarska i pitanja organizacije svakodnevnog života. Onako kako je život potraga za pravim pitanjima, tako je i naša tranzicija potraga za pravim pitanjima naših društava. Nažalost, manjine – seksualne, nacionalne, religiozne – su žrtveni jarci te potrage za pravim pitanjima.

Ima i na našim prostorima glasova koji traže da se referendumi održavaju o važnijim pitanjima od dosadašnjih. I da se to poradi manjih troškova čini putem interneta. Pokretanje referenduma o stvarno važnim pitanjima uzdrmalo bi i monopol političkih predstavnika naroda u odlučivanju o najvažnijim stvarima u društvu. Političke elite se neće zabrinuti zbog referenduma o pravima manjina, one će se u okolnostima tih referenduma interesno pozicionirati i nastojati izvući neku političku korist, a dodatna polarizacija društva nakon referenduma samo će im koristiti. No, kad bi netko dirnuo u pitanja prodaje, privatizacije ili davanja u koncesije državne imovine, ili, recimo, pitanja korištenja državnog budžeta, plaća javnog sektora, onda bi tek monopol političkih predstavnika u postojećem tipu demokracije bio uzdrman. A kad se direktna demokracija dodirne stvarnih problema i dirne u košnicu predstavničke demokracije, to neće proći bez otpora. Sjetimo se prošlogodišnje pobune u BiH, s protestima i plenumima, koje su političari i mediji nastojali što više razjediniti, ocrniti i blokirati.

Ni politička ljevica ni desnica kod nas se nije iskazala u odnosu prema direktnoj demokraciji. Dok desnica koristi referendume za učvršćivanje vlastite moći u društvu, ljevica na građane gleda ne kao na partnere, nego kao na djecu koju treba odgojiti. Stoga ljevičari nastoje prvo stvoriti politički prosvijećenog građanina, a onda ga više uključiti u proces odlučivanja, a desničari se oslanjaju na politički neprosvijećenog građanina koji će za mrvice koristi i nacionalnog ponosa postati njihov stabilni birač.

Drugi dio ovog teksta vezan je za ulogu Katoličke crkve u trima referendumima koje smo opisali. Preciznije, za njen vrh. Na kojem stoji u svijetu omiljeni papa Franjo. Vezano uz za Katoličku crkvu uvijek osjetljivo pitanje homoseksualnosti, činilo se kako papa Franjo mijenja klimu s izjavama poput: „ako je osoba homoseksualac i traži Boga i ima dobru volju, tko sam ja da ga sudim?“, te „Bog se ne boji novih stvari“. I onda je taj isti papa otvoreno podržao slovački referendum o onemogućavanju prava istospolnim zajednicama na brak. Referendumskoj inicijativi to je sjelo kao kec na desetku i ubrzo su se u Slovačkoj pojavili veliki plakati s likom pape i njegovim riječima podrške referendumu. (Malo tko je obraćao pažnju kad je onomad kardinal Bozanić u medijima isticao kako papa „nije krio oduševljenje“ rezultatima referenduma iz Hrvatske.)

Ortodoksni ljevičari koji su do jučer svojatali papu Franju sada govore o izdaji, nedosljednosti, razočaranju, odbacuju sve papine dosadašnje dobre geste kao laž, čak je bilo i špekulacija da su konzervativne frakcije unutar Crkve prisilile papu na te riječi (!) i slično. A tko je samo malo pažljivije pratio, papa Franjo je i prije govorio kako za njega istospolne zajednice jesu zajednice, ali ne i brak, te da se obitelj kao antropološka činjenica ne može modificirati iz ideoloških razloga. Kako god, za mnoge je ortodoksne ljevičare papa ovim činom ekskomuniciran s ljevice. Desničari su likovali govoreći kako je „medeni mjesec pape i ljevice konačno gotov“ (P. Kengor). Sada će ga i oni malo svojatati, sve dok im zbog neke nove „liberalne“ izjave ponovno ne postane sumnjiv.

Kako god, papina podrška slovačkom referendumu iskorištena je kao flaster na usta eventualnim kritičarima iz samih crkvenih redova. Tako su jednom uglednom mađarskom franjevcu, zbog njegovog neslaganja s referendumom, pristaše referenduma preko crkvenih glasila hladno uputili dva pitanja: (1) papa je podržao referendum; znači li to da se ti ne slažeš s papom?, i (2) naši su oci biskupi podržali referendum; znači li to da se ti ne slažeš s našim biskupima?

Pitanje o podršci slovačkom referendumu na jednoj javnoj raspravi upućeno je i meni. Kao jedan od rijetkih koji nisu podržali referendum, pozvan da argumentiram svoje stajalište, odgovorio sam protupitanjem: „S kojim riječima i djelima Isusa Krista se može poistovjetiti nastojanje grupe vjernika da jednoj manjini uskrate pravo da svoje zajedništvo nazivaju brakom? Što bi Isus učinio na tom referendumu?“ Nešto slično napisao je i spomenuti mađarski franjevac. Pa sad, kome je koji argument draži, ovo pitanje o slaganju s Isusovim riječima i djelima, ili ono o slaganju s papom i biskupima. Život je, na koncu, potraga za pravim pitanjima.

Marijan Oršolić/Prometej.ba