Kultura čitanja u Bosni i Hercegovini

Bosanski srednjevjekovni rukopisi predstavljaju zajedničku kulturnu baštinu svih naroda Bosne i Hercegovine. Njihova historijska sudbina neodvojiva je od historijskih prilika kroz koje je prolazila zemlja u kojoj su nastali. S obzirom na to, ne treba čuditi činjenica da se od dvadeset i četiri takva rukopisa, za koje se zna da su do danas sačuvani, u Bosni i Hercegovini nalazi samo jedan, i to onaj u Čajniču u istočnoj Bosni. Pergament, materijal na kojem su u većini ispisani ovi dokumenti, dobrog je kvaliteta i fine obrade. Po sadržaju, to su većinom tekstovi vjerskog karaktera, dok se po svojoj svjetovnoj orijentaciji izdvaja Aleksandrida, srednjevjekovni viteški roman, čiji se original čuva u Državnoj biblioteci u Berlinu. Većina sačuvanih kodeksa tokom vremena pretrpjela je veća ili manja oštećenja, dok se mogu smatrati izgubljenim: Daničićevo, Srećkovićevo, Treće beogradsko evanđelje i Belićevi listići.

U posljednje vrijeme je na važnost ovih spomenika srednjevjekovne pismenosti pažnja javnosti iznova skrenuta knjigom Herte Kune Srednjevjekovna bosanska književnost(Sarajevo, 2009.), koju je izdao Međunarodni forum Bosna, i izložba pod naslovom „Srednjevjekovni bosanski rukopisi“, održana u Sarajevu marta mjeseca 2010. godine, koju je pripremila ista organizacija.

Sudbina dokumentarnog naslijeđa Bosne i Hercegovine na mnoge načine odražava historiju ove zemlje. To najbolje ilustrira jedan od najvažnijih bosanskih srednjevjekovnih službenih dokumenata – Povelja Kulina bana, koja datira od 29. augusta 1189. godine. To je povelja srednjevjekovnog bosanskog vladara, pisana  narodnim jezikom na pismu bosančici, kojim se građanima Dubrovnika daje pravo da slobodno trguju unutar granica njegove države. Tri prijepisa ovog dokumenta sačuvana su do današnjeg dana. Jedan od ovih primjeraka čuva se već dugi niz  godina u biblioteci Ruske akademije nauka u St.Petersburgu, a druga dva su od 1833. godine pa nadalje čuvana u Haushof und Staats-archivu u Beču. Nakon što su seljeni nekoliko puta, ova dva primjerka su dospjela u Državni arhiv u Dubrovniku. Njihovo otkriće se desilo kao rezultat istraživačkog rada Gregora Čremošnika o srednjevjekovnim bosanskim poveljama, nekon što su objavljeni njegovi rezultati u Glasniku Zemaljskog muzeja, III (Sarajevo, 1948. Str. 103-143). Ova publikacija je skrenula pažnju zainteresiranih naučnika na postojanje ovog dokumenta u jadranskom gradu. Kako stvari sada stoje, jedan primjerak Povelje Kulina bana je u Saint Petersburgu, a druga dva su još uvijek u Dubrovniku.

Što se tiče pisanih spomenika srednjevjekovne bosanske književnosti, za većinom treba tragati u stranim bibliotekama, istraživačkim institucijama i baštinskim ustanovama, posebno u Italiji. Za primjercima bosanskohercegovačke dokumentarne baštine trebalo bi tragati i u bibliotekama Austrije, Njemačke, Mađarske i Turske. Nedavno su se novi naslovi knjiga bosanskih autora pojavili u bogatim zbirkama islamskih rukopisa u Turskoj, posebno u Istanbulu. Italijanske bibliotečke riznice, naročito one u Veneciji, Padovi  i Vatikanu, također sadrže građu bosanskohercegovačkog porijekla, zahvaljujući činjenici što su se mnogi bosanski franjevci obrazovali na italijanskim visokoškolskim ustanovama. Rana izdanja katoličkih, kao i pravoslavnih, vjerskih knjiga autora porijeklom iz Bosne i Hercegovine štampana su u štamparskim radionicama Venecije. Pored toga, univerzitetska biblioteka u Bolonji, naprimjer, i danas pruža utočište rijetkog i važnog srednjevjekovnog bosanskog rukopisa poznatog kao Hvalov zbornik, čije su prekrasno iluminirane stranice otkrivene javnosti 1988. godine, kada je njegovo faksimilno izdanje sa transkriptom, uz pomoć bosanske vlade, objavila  sarajevska izdavačka kuća Svjetlost.

Spomenici pismenosti na tlu Bosne i Hercegovine iskazuju se u  raznovrsnim formama (službeni dokumenti, rukopisi, epigrafi i štampani tekstovi). Višestoljetna tradicija rukopisne knjige različite provenijencije, stoljećima prisutna na prostoru Bosne i Hercegovine, svjedoči o kontinuitetu pisane komunikacije i susretanju različitih kultura i civilizacija na ovom tlu u vrijeme prije i poslije uvođenja štamparske tehnike u Evropi. O osnivanju prve štamparije u osmansko doba Bosne, Hamdija Kreševljaković, u svome radu “Štamparije u Bosni za turskog vremena 1529-1878”, objavljenom u Zagrebu 1920. godine, spominje – istina, kratko živuću – štampariju koja je, zahvaljujući nastojanju Božidara Goraždanina, djelovala u istočnoj Bosni u periodu od oko 1519. ili 1520., do 1523. godine.

U okviru njene djelatnosti štampane su tri knjige vjerskog sadržaja. Njihove digitalne kopije, pored onih štampanih na papiru, objavljene su u okviru Digitalne narodne biblioteke Srbije (http://digital.nb.rs).

Prije osnivanja prve štamparije u Sarajevu, do čega je došlo  l866. godine, znatan broj bosanskohercegovačkih autora svoja djela štampaju u evropskim kulturnim centrima gdje su boravili na školovanju, ili nekim drugim povodom. U Italiji, naprimjer, svoja djela,  između ostalih, štampali su: fra Matija Divković (1563-1631), Filip Lastrić, Stjepan Matijević, Ivan Ančić, Ivan Bandulović i drugi.

Posebno su u štampanju knjiga bosanskog porijekla u Italiji bile aktivne štamparije u Rimu, Ankoni, Padovi i, naravno, Veneciji. Knjige bosanskohercegovačkih autora štampaju se i u drugim dijelovima evropskog kontinenta.

U historijskom razdoblju toliko važnom za razvoj štamparstva na Starom kontinentu Bosna i Hercegovina, koja je u periodu od 1463. do 1878. godine bila u sastavu Osmanske imperije, nije ostala imuna na tehnološke inovacije koje su zapljusnule posebno njeno bliže i dalje susjedstvo.

Širenje štamparske tehnologije u Istanbulu, prijestolnici Osmanskog carstva, u osamnaestom stoljeću, nije moglo proći a da se ne postavi pitanje štampanja djela bošnjačkih autora u njima. U vezi s tim, treba spomenuti da se među prvih dvadesetak knjiga koje su l74l. godine izašle iz  novoosnovane štamparije Ibrahima Muteferike nalazi poznata knjiga Tarih-i Bosna ili Hronika iz povijesti Bosne Omera Novljanina, koja je odštampana tek koju godinu nakon što je bila napisana. Ova knjiga kasnije je doživjela nekoliko izdanja, bila je iznova prepisivana rukom, a svojim sadržajem nudi historiografske činjenice posebno u vezi sa Banjalučkim bojem, kojih nema u drugim izvorima.

Slično se može reći i za štampariju Bulaq u Kairu, u kojoj se djela bosanskih autora – istina, ona  na arapskom jeziku – štampaju početkom devetnaestog stoljeća, dakle, prije nego u samom Sarajevu. Inače je osnivanje i misija ove štamparije u direktnoj vezi sa nastojanjima Muhameda Alija koji je, nakon preuzimanja vlasti 1805. godine, Egipat uveo u moderno doba. Iako sam nije imao neko visoko formalno obrazovanje, ovaj prosvijećeni vladalac je uvidio potrebu temeljitih društvenih  reformi da bi se, s jedne strane, odupro nadirućem evropskom imperijalizmu oličenom u Napoleonu i, s druge, da bi vremešne osmanske institucije izvukao iz skoro nepopravljive stagnacije. S tim ciljem, već je 1809. godine otposlao prvu  grupu mladih Egipćana na školovanje u Evropu. U međuvremenu je u Kairu uz državnu potporu osnovana prva štamparija, nakon one kratko živuće koja je bila rezultat Napoleonove ekspedicije. Historičari se razilaze u mišljenju oko tačne godine kada je ova štamparija otpočela svoj rad. Memorijalna ploča koja čuva uspomenu na taj trenutak nosi uklesanu 1235. godinu po Hidžri, što odgovara godini 1819/20., kao vremenu početka rada ove ustanove. U početku u vlasništvu države, pod rukovođenjem Nikolasa al-Musabikija, ova štamparija je glavninu svojih napora usmjeravala na štampanje ponajviše priručnika i udžbenika za vojne potrebe, među kojima je bilo, naravno, i knjiga sa drugim vrstama sadržaja.

Upravo u okviru izdavačkog programa ove štamparije izdata su djela dvojice značajnijih bošnjačkih autora na orijentalnim jezicima: Tagalliyat ‘ara’is an-nusus fi manassat hikam al-fusus Abdulaha Bošnjaka (objavljeno 1837.), i Šarh-i diwan-i Hafiz Ahmeda Sudija (objavljeno 1250/1834-35.). Bilo je to, dakle, nekoliko desetljeća prije početka rada štamparije u Sarajevu 1866. godine.

U prijestolnici carstva Istanbulu, pak, o djelatnosti štamparije Muharema Bošnjaka malo se zna, iako su iz nje u drugoj polovini devetnaestog stoljeća izašla brojna djela raznovrsnog sadržaja. Ona, međutim, zavređuje dodatna istraživanja, kao važan fragment bosanskohercegovačke i bošnjačke kulturne historije. Inače u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci u Sarajevu nalaze se 62 naslova štampana u ovoj štampariji, a najstariji od njih publiciran je 1274. (1857/58) godine.

U moderno doba, osnivanje prve štamparije u okviru reformskih nastojanja bosanskog valije Osmana Topal-paše (1861-1868) označava prvi važan korak u uvođenju moderne štamparske tehnologije u Bosni i Hercegovini.

Dva su datuma u društvenom životu Bosne i Hercegovine sredinom devetnaestog stoljeća utjecala i na historiju štamparstva ove zemlje. To je 1850. godina, kada je okončana bezuspješna borba za autonomiju BiH, i 1878., kada se mijenja državno-pravni status Bosne, a ova zemlja, odlukama Berlinskog kongresa, dolazi pod austrougarsku upravu. Shvativši da se u Bosni dešavaju krupne promjene, tadašnje velike evropske sile su u Sarajevu otvorile svoja diplomatska predstavništva. Javljaju se i prvi vidovi parlamentarne demokratije zasnovane na Ustavnom zakonu vilajeta bosanskog, objelodanjenom uBosanskom vjestniku l866. godine. Uvodi se nova – do tada neprimjenjivana – praksa da vlada svoje odluke narodu saopćava putem službenih publikacija i javnih saopćenja.

To je vrijeme uspostavljanja prvih telegrafskih linija, u školstvu dolazi do uvođenja bosanskoga jezika, širi se saznanje u nužnosti štampanja čitanki i drugih udžbenika za potrebe novoosnovanih domaćih škola.  Sve to upućivalo je na potrebu osnivanja i štamparija.

Osnivanje prve štamparije u Sarajevu, 1866. godine, ustvari, u najbližoj je vezi sa reformskim nastojanjima tadašnjeg bosanskoga valije Osmana Topal-paše (1861-1868), što će, pored općekulturnog značaja, imati dalekosežne posljedice kako za štamparsku tako i za izdavačku, knjižarsku, pa i bibliotečku djelatnost. Osman Topal-paša je 1866. godine iz Zemuna pozvao Ignacija Soprona, inače po porijeklu Nijemca, da u Sarajevu, uz državnu podršku, pokrene rad jedne štamparije, a primarna joj je zadaća bila izdavanje službenih vijesti i, eventualno, školskih udžbenika. Ova institucija prvobitno je radila pod imenomPečatnja I.K. Soprona, da bi u oktobru, u prvoj godini svoga rada, nastavila djelovati kao Vilajetska štamparija. Uskoro po osnivanju pokrenuto je izdavanje prvog, iako kratkoživućeg, lista Bosanski vjestnik (1866-1867), i uskoro znatno dugovječnije Bosne(1866-1878), po svemu sudeći prve službene publikacije Bosanskoga vilajeta. Dvije godine kasnije javlja se Sarajevski cvjetnik (1868-1872), pod uredništvom Mehmed Šaćira Kurtćehajića.

Uporedo s ovim oficijelnim poslom oko štamparske djelatnosti, u Sarajevu teku nastojanja Franje Milićevića da, uz pomoć katoličkih krugova u Mostaru, inicira rad jedne štamparije, što mu je i uspjelo 1872. godine. Ova štamparija je, sa promjenjivom srećom, obavljala svoju kulturnu misiju do godine 1896. Zbog nesređenih unutarnjih prilika u Bosni i Hercegovini u periodu od 1875. do 1878., osmanska vlada je odlučila da oformi poseban Hercegovački vilajet, na čije čelo je naimenovan Alipaša Carigradlija. Kao posebna administrativna jedinica, ova Vilajetska uprava planirala je imati vlastiti službeni list, koji se trebao štampati u sjedištu Vilajeta. Tako je i došlo do osnivanja manje štamparije u Mostaru, smještene u bivšem saraju Ali-paše Rizvanbegovića na Suhodolini. U ovoj štampariji, koja je u martu mjesecu 1876. počela štampati službene novine pod naslovom Neretva, radili su Ali-efendija Bahrić vjerovatno iz Banje Luke, zatim Marko Šešelj i Ivan Šimunović. Glavni urednik Neretve bio je Mehmed Hulusi, inače voditelj Vilajetske kancelarije, odnosno mektupčija. Neretva je podijelila sudbinu Hercegovačkog vilajeta – živjela je kratko i ugasila se, prema sadašnjim saznanjima, 16. decembra 1876. godine, sa svojih izdatih 38 brojeva. U broju od 21. januara 1877. godine poluzvanični list Bosna donosi Vladinu uredbu po kojoj se dokida Hercegovački vilajet.

U Mostaru je, inače, nakon dvadesetogodišnjih nastojanja tamošmjih franjevaca, i uz posebnu podršku tadašnjeg biskupa Kraljevića, 1873. godine iniciran rad tiskare koja je pod osmanskom vlašću radila pet godina. U ovaj posao bio je uključen i Josip Dragomanović, inače tumač kod austrijskog konzulata u Mostaru, preko koga se došlo u kontakt sa Ministarstvom vanjskih poslova u Beču – grada iz kojeg je dopremljena oprema za rad ove institucije. Teret da postane upraviteljem i stručnim štamparskim radnikom u tiskari pao je na fra Franju Milićevića, koji je, pored tehničkih poslova, stizao i da piše. Napisao je i dao u štampu svoj Pravopis za nižje učione katoličke u Hercegovini (1873., 24 str). U njoj su još štampani Milićevićevi kalendari, školski priručnici, nabožne knjižice, slovnice, kao i Šematizam bosanske franjevačke provincije. Uz fra Franju Milićevića, materijal za tiskanje i poslove oko korektura i sređivanja računa u štampariji obavljali su još fra Martin Ljubić i fra Grgo Gavran. Zbog promjenjivih društveno-ekonomskih okolnosti, ova štamparija je često mijenjala ime. Najprije se nazivala Franjevačka tiskara, zatim Tiskara Katoličkog poslanstva, pa opet Franjevačka tiskara, Tiskara fra Franje Milićevića, Tiskarna Don Franje M. Milićevića i, na kraju, Tiskara Glas Hercegovca, kako se zvao istoimeni list, koji se u njoj štampao. Godine 1896., na prilično misteriozan način, ugasila se štamparija o kojoj je ovdje riječ.

Kultura štampane knjige i štamparska djelatnost u Bosni i Hercegovini, dakle, razvijala se posebno ekstenzivno neposredno nakon uspostave austrougarske uprave u ovoj zemlji (trajala u periodu od 1878. do 1918.). U ovo vrijeme u samom Sarajevu djelovalo je, sa više ili manje uspjeha, dvadesetak privatnih štamparija. To su bile moderno ustrojene firme sa savremenom tehničkom opremom. Njihovo poslovanje baziralo se na principu ulaganja privatnog kapitala s ciljem ostvarenja dobiti. Među njima su bile štamparije domaćih ljudi i stranaca koji su svoju sudbinu vezali za tadašnju Bosnu i Hercegovinu. U prvu grupu spadale su štamparije Spindler i Lešner, Julius Makanec, B. Buchvald i drugovi, Thier i Vogler, Vogler i drugovi, Bosnische Post, Sarajevoer Tagblatt, te štamparija i litografija Perišić, Benisch i drugovi, i druge.

Među štamparijama osnivanim domaćim kapitalom isticale su se one Riste J. Savića, Daniela A. Kajona, Islamska dionička štamparija, Prva hrvatska tiskara „Kramarić i Raguž“, „Pijuković i drug“, štamparija lista “Narod”, Zadružna štamparija Muslimanskog dioničkog društva, i druge.

U svojoj knjizi o štamparijama u Bosni i Hercegovini, objavljenoj u Sarajevu 1952. godine, Đorđe Pejanović ističe da je u periodu između dva svjetska rata u Bosni i Hercegovini bio znatno veći broj štamparskih preduzeća nego u doba austrougarske uprave. Posebnu karakteristiku ovoga perioda predstavlja njihovo širenje u druge gradove BiH, izvan Sarajeva. Takve štamparije nalazile su se u Banjoj Luci, Zenici, Prijedoru, Mostaru, Tuzli, Bihaću, Travniku, Doboju, Bosanskoj Gradišci, Bijeljini, Brčkom i Derventi. One su, uglavnom, bile manjeg ili srednjeg kapaciteta proizvodnje u odnosu na one smještene u glavnom gradu.

Inače, tridesetih godina XX. stoljeća u samom  Sarajevu bile su aktivne slijedeće štamparije: Državna štamparija (vodi porijeklo iz prvobitno znane Vilajetske štamparije utemeljene 1866. godine), Štamparija “Bosanske pošte” (osnovana 1885. godine), Štamparija Danijela A. Kajona (osnovana 1892.), Štamparija Riste J. Savića (osnovana l892. godine), Štamparija B. Buhvald i dr. (osnovana 1898.), Islamska dionička štamparija (osnovana 1905. godine), Štamparija Kriške (osnovana 1910. godine), Hrvatska tiskara d.d.,(osnovana 1919.),  Štamparija Papo (osnovana 1919.), Štamparski zavod d.d. (osnovan 1922.), Štamparija “Obod” (osnovana 1923.), Štamparija Slijepčević Marka (osnovana 1929.), Štamparija Omera Šehića (osnovana 929.), Trgovačka štamparija (osnovana l930. godine).

Nakon oslobodilačkog rata (1941-1945), tokom kojeg je na teritoriji Bosne i Hercegovine djelovala nekolicina štamparija, može se reći da je štamparstvo, po obimu i kvalitetu svoje  produkcije, doživjelo pravu renesansu. Međutim, ogromnim razaranjima koja je pretrpjela Bosna i Hercegovina u periodu rata od 1992. do 1995. ono je bilo dovedeno do stanja skoro potpunog kolapsa. U novije vrijeme primijetni su znaci oživljavanja ove izuzetno značajne kulturne i privredne djelatnosti.

Historijom uvođenja štamparske tehnike u proizvodnji knjige u Bosni i Hercegovini bavio se u nas mali broj ljudi, pa je vjerovatno i to razlog što još uvijek nemamo monografske obrade ove značajne kulturološke i historiografske teme. Među nekolicinom autora koji su se ipak odlučili poći tom neistraženom stazom ističu se imena Hamdije Kreševljakovića, Lea Petrovića, Đorđa Pejanovića i Hamida Dizdara. U novije vrijeme interes za tu temu, istina više za njen historiografski aspekt, pokazali su: Lamija Hadžiosmanović, Ljubinka Bašović, Emina Memija,  Dragan Barać, Fadil Ademović, Petar Skert, zatim Mujo Koštić i Amra Rešidbegović. Cjelovita historija štampane knjige i štamparstva u Bosni i Hercegovini i dalje ostaje jedan od važnih kulturoloških poduhvata, kao što je to i historija izdavaštva i knjižarstva općenito. Pitanje istraživanja historije bosanskohercegovačke štampane knjige u izdavačkoj djelatnosti štamparija u zemljama Evrope i područja Mediterana jedna je od uzbudljivih avantura duha koja tek čeka svoju punu  realizaciju.

Dodatak: Preliminarni popis srednjevjekovnih bosanskih kodeksa

ALEKSANDRIDA (Berlin, Državna biblioteka, XV stoljeće), BATALOVO evanđelje (Sankt Petersburg, XIV stoljeće), ČAJNIČKO evanđelje (Čajniče, Pravoslavna crkva, XIV/XV stoljeće), DIVOŠEVO evanđelje (Cetinje, Crna Gora, XIV stoljeće), EVANĐELJE iz Dovolja (Sankt Petersburg, Rusija, XIV stoljeće), GILJFERDINGOV (Lenjingradski) apostol (Sankt Petersburg, XIV stoljeće), GRIGOROVIČ-GILJFERDINGOV odlomak I – II (Sankt Petersburg, XIII stoljeće), GRŠKOVIĆEV odlomak  apostola (Zagreb, HAZU, XII stoljeće), HVALOV zbornik  (Univerzitetska biblioteka u Bolonji, XV stoljeće), HRVOJEV misal (Istanbul, Topkapi Saray, XV stoljeće), KOPITAROVO (Ljubljansko) evanđelje (Ljubljana, Narodna i univerzitetska biblioteka, XIV stoljeće), LISTIĆI  iz Monteprandona (Monteprandon, Italija, XV stoljeće), MANOJLOVO (Mostarsko) evanđelje (Beograd, Arhiv SANU), MIHANOVIĆEV odlomak (Zagreb, HAZU, XII stoljeće),  MIROSLAVLJEVO evanđelje (Beograd, Narodna biblioteka Srbije, XII stoljeće), MLETAČKI zbornik (Venecija, Biblioteka Marciana, XIV/XV stoljeće), NIKOLJSKO evanđelje (Dublin, Irska,  Sir Chester Beatty Library, XIV stoljeće), PRIPKOVIĆEVO evanđelje (Sankt Petersburg, XIV stoljeće), RADOSAVLJEV zbornik (Vatikanska biblioteka, XV stoljeće), SOFIJSKO evanđelje (Sofija, XIII stoljeće), SPLITSKI  odlomak glagoljskog misala (Split, XIII stoljeće), VRUTOČKO evanđelje (Vrutok, Makedonija, XV stoljeće).

Izvori i literatura:

• Bakaršić, Kemal. Fragmenti kulturne historije Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Magistrat, 2005.
• Blago franjevačkih samostana Bosne i Hercegovine. Zagreb: Privredni vijesnik, 1990.
• Blago Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH, 2010., 96. str.
• “Iz historije štamparstva Bosne i Hercegovine”. Bosniaca, II, 2 (Sarajevo, 1997), 1-95.
• „Goraždanska štamparija 1519-1523“: Četverotomni komplet koji sadrži tri fototipske knjige: Služabnik (Liturgija) iz 1519., Psaltir s posledovanjem iz 1521., Molitvenik (Trebnik) iz 1523., kao i Zbornik studija  o Goraždanskoj štampariji.(http://digital.nb.rs/collection/in-gorazdanska stamparija/).
• Kreševljaković, Hamdija. “Štamparije u Bosni za turskog vremena – 1529-1878.”, Građa za povijest književnosti hrvatske, JAZU, (Zagreb, 1920), 1- 41.
• Kujundžić, Enes. Bosnian Memory: Resources for Research and Study. Sarajevo: International Peace Center, 2003., 256. str.
• Kuna, Herta. Srednjovjekovna Bosanska književnost. Sarajevo: Forum Bosne, 2009.
• Ljubović, Amir, Grozdanić, Sulejman. Prozna književnost Bosne i Hercegovine na orijentalnim jezicima. Sarajevo: Orijentalni institut, 1995.
• Memija, Emina. Od slike do knjige: iz historije pisma, knjige, štampe i biblioteke. Sarajevo: Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH, 2003.
• Nezirović, Muhamed. Jevrejsko-španjolska književnost u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: „Svjetlost“, 1992.
• Novi Behar: Besplatan reklamni broj posvećen 25-toj godišnjici osnivanja Islamske dioničke štamparije. IV, l6-l7 (Sarajevo, l. januar l93l), 235-247.
• Nikić, Andrija. Iz povijesti knjižnica. Mostar: Franjevačka knjižnica, Sveučilište, 1994.
• Novljanin, Omer, Hadžinesimović Ahmed. Odbrana Bosne: 1736–1739 – Dvije Bosanske hronike.Preveli i priredili Lamija Hadžiosmanović i Fehim Nametak, Zenica: Islamska pedagoška akademija, 1994.
• Pejanović, Đorđe. Štamparije u Bosni i Hercegovini – 1529-1951. Sarajevo: Svjetlost, 1952.
• Pisana riječ u Bosni i Hercegovini od najstarijih vremena do 1918. godine = The Written Word in Bosnia and Herzegovina from earliest times up to 1918. Sarajevo: IRO “V. Masleša”, 1982., 305 str.
• Ždralović, Muhamed. Bosanskohercegovački prepisivači djela u arabičkim rukopisima. Sarajevo: „Svjetlost“, 1988., 2. knj.
  

Dialogos.ba