ŠUTNJA
U zagrljaju Šutnje,
Studenčicom rijekom umiven,
Vinom opijen i vjetrom išiban.
Kad se oblik i pokret
Jednog stiha, digne poput talasa
I hukom probudi starog alasa.
Polazeći od kakvog uzbuđenja
Kakvog iznenađenja, uspomene,
Kakvog prisustva ili praznine,
Dobra, zla. Kakvog ništa i svega,
I ako posmatraš, ako tražiš,
Ako osjećaš, ako odmjeravaš
Prepreku protiv te moći,
teret tereta na svojim plećima
i snagu kočnice svoje volje,
spoznaćeš mudrost i moć.
I to Ćutanje bit će divnije
od vojske osmijeha i bisernih potoka
čiji su rasipnik usta ljudi.
Studenčicom rijekom umiven,
Vjetrom bičevan i vinom opijen,
U zagrljaju Šutnje.
Razglednica Sarajeva iz 1900-te godine
Film: „PARIS SARAJEVO 1900“
U kratkom filmu “Paris Sarajevo 1900” književnica Jasna Šamić povezuje slike “svojih” gradova na prijelomu epohe. U toj poetičnoj naraciji, gube se obrisi razlike i sve postaje slika jednog Grada. Čas pomisliš da je to Sarajevo, ali već u idućem kadru pojavi se detalj po kojem prepoznaješ Paris. I premda se u priči koja prati slike govori o povijesnim događajima, o dolasku austrougarske vlasti u Bosnu, ipak od čitavog filma pamtim taj dio o dervišima i njihovim ritualima na brežuljcima ponad grada, o grmovima ruža koji podsjećaju na raj, na povezanost grobova i tih vrtova koji govore o dualizmu sreće i tuge. I to da stanovnici stoljećima žive u tom usporenom ritmu, kao da plutaju između sna i stvarnosti, to je dirljiv trenutak, to je prepoznavanje. Zašto se grad pojavljuje u snu? Kao da je u snu sačuvan, odlomljen kamen iznad povijesne provalije.
Darija Žilić
Utisak koji je na mene ostavio ovaj kratki osvrt na film „Paris Sarajevo 1900“, moje drage prijateljice sa Fejsbooka Darije Žilić, me ne popušta. Dopada mi se tema. Tema je oružje, osjećam to, ali još uvjek nemam „municije“ za to oružje. Imam toliko ideja, ali jedva uspijevam povezati konce i niti. „Paris Sarajevo 1900“, tu je bilo i uvjek će biti „štofa“ za pisanje. Ova dva grada povezuju ljudi kao što je Milomir Kovačević Strašni, i od toga bi trebalo poći. Ovaj neprevaziđeni majstor fotogtafije, u poslednje vrijeme je boravio u Sarajevu i sve nas je obradovao njegov povratak. Prije par dana Semi u svojoj kolumni za žaljenjem piše da je Strašni, ipak, napustio Sarajevo. Javio mu je da je sretno doputovao u Pariz nakon 38 sati vožnje sa Busom. Kuda li se toliko truckao Busom, da nije putovao preko Indije? Priznajem, da se poprilično patim i mrcvarim dok pišem. Nakon sjajnih kolumni velikog Semezdina Mehmedinovića, koje redovno čitam, to pisanje mi još teže pada. Kad olovku uzmem u ruku bude mi teška kao lopata. Ako kraj sebe još imaš pisaću mašinu Korona, onda čovjeku ništa drugo ne preostaje nego da se prestrašen baci u krevet i poklopi po glavi sa dekama i jorganima. Milomir Kovačević se ponovo „ispalio“ odavde, ali je tu Semezdin Mehmedinović. Njegov povratak u Sarajevo je najznačajniji događaj za grad od Deytona do danas. Kada me prihvatio u krug svojih prijatelja na facebooku, radovao sam se kao malo dijete. Idemo mi sad u posjetu Parizu, ali onom Parizu iz 1900- te godine. Krajem 19. stoljeća, u gradu Svjetlosti, literarna scena je bila življa nego ikad. Zlatni period literature. Stefan Malarme (neki ga danas zovu i sv. Stefan Malarme) je za života okupljao oko sebe mlade pisce. Ovaj kultni pjesnik je u svome malenom stanu u Rimskoj ulici u Parizu redovno organizirao svoje čuvene „književne utorke“. Neki od njegovih učenika su i sami kasnije postali veliki francuski pisci kao što je Pol Valeri ili Nobelovac Andre Žid. Vratimo se u Sarajevo. Uvijek se lijepo vratiti u Sarajevo. Svaki dio grada, svaka ulica krije dio historije ovog grada. Mi se ponekad sjetimo Sidranove Dolly Bell. Nedavno je otvoreno i kino „Dolly Bell“, ali vam neću odati gdje se kino nalazi. Ima jedna ulica koju smo potpuno zaboravili, a nosi ime kralja Tvrtka. Takvi smo mi, ništa nam nije sveto. U ulici kralja Tvrtka je godinama živio naš pjesnik, Izet Kiko Sarajlić. One čuvene literarne fešte koje je su pravili Viktor Igo i Malarme u Parizu, to je organizirao Izet Kiko Sarajlić u ulici kralja Tvrtka u Sarajevu. Biti gost u Kikinom stanu u to vrijeme, bila je velika privilegija. Na uglu ulice kralja Tvrtka i Kranjčevićeve imao je stan i pisac Dario Džamonja. Na istom katu, vrata do vrata, bili su njegove prve komšije književnica Alma Lazarevska i novinar Boro Kontić. Ulicom kralja Tvrtka je često prolazio Campo, naš mahalski heroj. Bio je mnogo brz na revolveru. Na jutarnju kavicu je redovno išao u kafić „Kod Davora“, koji je bio u vlasništvu Davorina Popovića, a nalazio tu u blizini ulice kralja Tvrtka na Marijin dvoru. Pjesnik Jevrem Brković se takođe rado sjeti svojih sarajevskih godina, a posebno ulice Valtera Perića i hotela Zagreb gdje je često dolazio. I ova ulica je odmah preko puta ulice kralja Tvrtka, u ovom istom naselju. Ako bi se birao Valter ovoga sadašnjeg vremena, moj prvi izbor bi bio upravo Jevrem Brković. Izet Kiko Sarajlić i Dario Džamonja su nas napustili, ali druženja su nastavljena. Za vrijeme studentskih godina u Sarajevu i mi smo intenzivno njegovali ovu tradiciju. Vodili smo buran boemski život. Bilo nas je „ponijelo“ što bi se reklo, ali smo se iščupali. Bez pretjerivanja bi se to moglo uporediti sa onom Boemijom Pariza, o kojoj je sjajan roman napisao Anri Mirže. Vrijeme je kasnije pokazalo da je i naša sarajevska boemska družina imala kreativni potencijal, a nije joj manjkalo ni onog šarma koji je krasio Parišku Boemiju, slavnog Anri Miržea. Ovako je to bilo:
SVI KOJI SU PROŠLI KROZ TITOVU 50
Bio je to jedan studentski stan – jedna stara austrougarska rupa u centru grada koji je jedno vrijeme bio magnet za studentsku populaciju Sarajeva. Bili su to većinom studenti Akademija, posebno Muzičke akademije, a bilo je i mnogo studenata sa Filozofskog fakulteta – koji su često dolazili u taj stan. Većinom su to bili mladi ljudi koji su tek počeli izlaziti, koji su još uvijek bili neiskusni, i koji su tek počeli upoznavati neke pozitivnije strane noćnog života u ovom relativno malom gradu, kakvo je zapravo Sarajevo. Oni su bili tek na pragu svih iskušenja koje sa sobom nosi boemski život mladih umjetnika u urbanoj sredini. U tom stanu je bilo 5 soba, i jedan veliki hodnik i predsoblje. U tom pretsoblju se nalazio jedan raštimani klavir, i tu su često mladi muzičari zabavljali raju muzikom koju su izučavali na Akademiji. Na jednom mjestu je strop bio potpuno provaljen. I čitav stan je bio u tom ruševnom stanju, koji se zimi nikako nije mogao ugrijati, pa se grijala samo dnevna soba, u kojoj je bila jedna velika tea peć – koja je zimi ugodno brujala. U kupatilu je uvijek bilo mnogo vode na pločicama, i ogledalo je bilo napuklo, pa je čovjek koji se ogledao svoj odraz vidio samo u komadima i krhotinama. Tu smo često slušali muziku. Nekada muzičarku sa Islanda, koja se zove Bjork i njen video spot za pjesmu Hunter, potom smo gledali i jedan film u kojem je glumio David Bowie. Posebno se u moje sjećanje urezalo jedno hladno i maglovito jutro, kad smo se spremali da izađemo vani – i tada smo na kompjuteru slušali pjesmu Džonija Štulića „Iza zavjese“ – i tako je odgovarala našem studentskom senzibilitetu. Tada smo zračili mladošću i životom koji je tek na početku. Uglavnom, taj stan je bio polazna tačka za te duge izlaske u noć. Najprije smo se sastajali u tome stanu – a potom planirali naše pohode u taj gradski underground. To je bilo vrijeme kada sam tek počeo izlaziti, i prvo mjesto na kojem sam prenoćio izvan svoje kuće, bio je taj stan u Titovoj 50. Prvi Halloween smo proveli u starom Undergroundu koji je bio dupke pun, i u kojem je bilo veoma zagušljivo, i ja sam osjećao mučninu i nakon par kapi alkohola, i neka djevojka je namazala moje lice raznim bojama – pa sam u svojoj kožnoj jakni pilotki izgledao kao neki ratnik. Nebo je već počelo da plavi kada smo napustili taj prostor. Ali ja u to vrijeme nisam obraćao pažnju na dubinu neba – sav sam bio posvećen društvenim odnosima u gradu, koji su čovjeku nudili razne iluzije i šarene laže, i koji su ga tako vješto odvraćale od stvarne istine, koja nam je svima na dohvatu ruke. Onda smo često u tom stanu u Titovoj slušali Adi Lukovca. Potom smo opet odlazili na ulice grada, i dok sam posmatrao jednu usku ulicu iza Umjetničke škole, nekako mi se sve učinilo tako čudno – dok su pored mene prolazile grupe pripitih mladih ljudi odjevenih u šarenu nošnju, koji kao da su bili glumci u tom velikom teatru stvarnoga života. A ja sam otkinuo jednu granu sa lišćem i obavio sam je oko svoje glave. Izgledao sam kao Dionis, tako blijed i sa podočnjacima. Dugo su trajali ti naši sastanci u tom stanu u Titovoj ulici – čak je na facebooku nastala i jedna grupa koja se zvala „Svi koji su prošli kroz Titovu 50“ i imala je preko stotinu članova. A meni će uvijek ostati u sjećanju trenuci provedeni u kuhinji tog stana, dok se sabirala svaka marka za plaćanje kirije, i dok smo maštali o odlasku u inostranstvo – gdje ćemo imati povoljnije uvjete za život. A svake noći se tu iznova odvijao teatar, i postojalo je nekoliko valova intenzivnog života u tome stanu. Povijest burnog života toga stana je okončana nakon što je jedne zime u taj stan došao mladi bračni par koji je u dogovoru sa vlasnicom trebao tu da se naseli – a studenti koji su živjeli u stanu su morali da pronađu drugu adresu. Tako se te zime završio taj burni život na adresi Titova 50. Svi smo krenuli svojim putevima dalje, i svima nam je ostao u sjećanju taj stan, u vremenu dok smo jos bili naivni i dok je ovaj Svijet imao tako puno novoga da nam ponudi – i dok nismo postali svjesni koliko je očiju iz gradske tame bilo uprto u nas, u želji da nas prevare i iskoriste. A mi smo krenuli u nova traganja i Titova 50 je ostala iza nas.
Autor: Marko Raguž
Sarajevo, 26. 04. 2020. god.
