Piše: Mile Lasić
Ivan Lovrenović je i naš ovovremeni Ivan Frano Jukić, pa i Ivo Andrić i Miroslav Krleža i Radomir Konstatinović, samo što smo i oglušili i oslijepjeli, pa ne prepoznajemo vrijednosti i ne razlikujemo Mudrost i Prostotu, Dobrotu i Lošoću, Istinu i Lagačinu
Prije niza godina je na kolegiju „Interkulturalno razumijevanje“ na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, za koji sam još uvijek nadležan, gostovao književnik, enciklopedista i što sve već nije Ivan Lovrenović, erudita koji 18. travnja ove godine navršava 75-u godinu života. I ovoj značajnoj obljetnici u Ivanovom životu prijeti, nažalost, da postane još jedna „nezapažena godišnjica“, kako je onu prije pet godina već naslovio mladi sarajevski sociolog i kulturolog Neven Šimić u magazinu „BH Dani“.
Prvi Ivanov susret sa studentima na FF-u odvijao se pod motom „Neznanje o drugima – slabo znanje o sebi“ i bio je ljekovit i za pamćenje. U Mostaru je Ivan Lovrenović ovom prigodom govorio i osloncem na oca etnopsihoanalize, rumunjsko-francusko-američkog znanstvenika po imenu Georges Devereux, te vlastitih višedesetljetnih traganja za objašnjenjima sličnosti i razlika među oformljenim kulturnim (i političkim) identitetima u BiH. Kazao je, između ostalog, i sljedeće: „Kulturni identitet Hrvata u Bosni i Hercegovini potvrđuje se istovremeno u dva modusa: kao integralan dio sociokulturnoga konteksta Bosne i Hercegovine, koji Hrvati dijele i suoblikuju s Bošnjacima i Srbima, i kao dio cjelovite hrvatske nacionalne kulture s njezinim policentričnim i pluralnim karakterom kroz pripadanje trima povijesno-civilizacijskim krugovima: srednjoevropsko-panonskome, mediteransko-romanskom i balkansko-orijentalnom. Kulturni identitet bosanskohercegovačkih Hrvata unutar obaju ovih modusa ima karakter varijeteta. Unutar bosansko-hercegovačkoga konteksta varijetetan je po specifično hrvatskim elementima koji čine razliku prema drugim nacionalnim kulturama u Bosni i Hercegovini, a unutar hrvatske nacionalne kulture varijetetan je po elementima koji su mu, kao bosanskohercegovački, zajednički s drugim nacionalnim kulturama u BiH.“
„Kulturne tradicije i identiteti u BiH“
Ove sličnosti i razlike ilustrirao je i u Mostaru s dvije slike koje govore o „zajedničkom B-S-H supstratu u prošlosti“ i o međusobnim prožimanjima između B-S-H identiteta i nakon svih vjerozakonskih i geopolitičkih poigravanja s identitetima u srednjovjekovnoj Bosni i Humu, te u otomanskoj periodi BiH, u kojoj B-H-S narodi i nisu bili „europski narod“, ustanovit će Lovrenović u eseju „Ivo Andrić, paradoks o šutnji“. U završnom pasusu kompleksnog eseja o Andriću kriju se, inače, brojni porazni odgovori na pitanje što nam se to dogodilo i u prošlosti i u posljednjih četvrt stoljeća: „Tako je Ivo Andrić, njegova književnost – uza sve drugo što jest i čemu ‘pripada’ – danas zapravo jedino čvrsto i sigurno mjesto kompleksnoga bosanskohercegovačkoga identiteta, mjesto u koje je taj identitet pohranjen i iz kojega je razgovijetno čitljiv. I tu nastaje turobni paradoks: proces stvaranja i divergiranja triju zasebnih i odvojenih nacionalnih kultura u Bosni i Hercegovini – koji bi se lako mogao pokazati nepovratnim – proizvodi kulturnu situaciju u kojoj je takva vrsta identiteta, zapravo, nepoželjna. Rezultat: najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti, u Bosni je danas kod jednih na niskoj, kod drugih na pogrešnoj cijeni.“
U međuvremenu je Ivan Lovrenović na Filozofskom fakultetu izveo tijekom par semestara i veoma zahtijevan kolegij „Kulturne tradicije i identiteti u BiH“, izloživši u osnovi kratku kulturnu povijest BiH temeljem njegove knjige „Unutarnja zemlja“, koja je i u engleskom i njemačkom prijevodu naslovljena kao „kulturna povijest BiH“. Kako je kulturnoj javnosti u Regiji sigurno poznato, u prosincu prošle godine pojavilo se i peto izdanje „Unutarnje zemlje“, u nakladi Synopsisa, s dopunama i izvjesnim reaktualizacijama! Tumačim je i to ću činiti na taj način sve dok budem na FF-u izvodio „Kulturne tradicije i identitete u BiH“, jer je Ivanovu „Unutarnju zemlju“ netko već razložno preporučio svim strancima koji po prvi put dolaze u BiH, kao „first book“ o BiH, a ja je želim preporučiti i mojim studentima i svim ljudima u BiH, kako bi imali svijest o kompliciranoj povijesti i sadašnjosti, te nerozirnoj budužnosti ove naše lijepe i teške zemlje, istovremeno …
Zašto su sumnjivi upravo pisci „nulte estetske vrijednosti“?
U Ivanovoj kovanici „Ivo Andrić, paradoks o šutnji“ krije se objašnjenje i prešućivanja i krivotvorenja Ive Andrića, ali i ignoriranja samog Ivana Lovrenovića. No, srećom, Ivana se ne može posve ignorirati, ma koliko mainstream akademske zajednice u službi dominantnih politika bile moćne, pa je i u posljednjih pet godina bilo tu i tamo ozbiljnog govora o Ivanovom djelu, primjerice povodom dodjele mu „Mešine nagrade“ za roman-rijeku „Nestali u stoljeću“ u časopisu Matice hrvatske iz Mostara „Motrišta“. A nisu, srećom, posve prešućene ni ona, možda, i najosobnija i najpoetskije, u svakom slučaju najnježnija nova knjiga „Ulazeći u Varcar“, ili knjiga Ivanovih eseja „Isus u Ahmićima“, nagrađena i Nagradom Mirko Kovač u Rovinju. I Andrić i Lovrenović se, nažalost, mnogima čine suspektni ili „grešni“ što su u njihovim književnim, fikcionalnim, ili esejističkim djelima izgovorili teške istine o nama, pa su im kontraproduktivne ignorancije bile prosto suđene.
Za par dana, 18. travnja, napunit će Ivan Lovrenović 75. godinu života, pa bi se opet moglo raditi o „nezapaženoj godišnjici“, kako je već u ožujku 2013. prokomentirao Neven Šimić u tadašnjim BH Danima Ivanovu 70. obljetnicu. „Poznati bosanskohercegovački i hrvatski književnik i intelektualac Ivan Lovrenović ovih dana navršava 70 godina života (Zagreb, 18. 4. 1943.)“, napisao je Neven Šimić, pa „ova obljetnica ne bi trebala proći gluho jer je nedvojbeno da se radi o važnome autoru i vrlo zanimljivome djelu“, čak što više Ivan Lovrenović je jedan od „najznačajnijih bosanskohercegovačkih književnika i jedan od najangažiranijih intelektualaca u BiH“. A mogao je Neven i bez onog „jedan od“, no najvažnije je u njegovom upozorenju bilo skretanje pažnje na ogoljenu činjenicu da je Ivan Lovrenović par excellence „mislilac Bosne“, te da „kulturna mozaičnost, povijesna i politička složenost, prošlost i sadašnjost Bosne njegova je inspiracija i trajna tema njegovog sveukupnog angažmana“.
U Nevenovom obrazloženju se, također, kazalo: „U svim Lovrenovićevim knjigama i tekstovima, bili oni književni, književno-teorijski, ili kulturološke studije, politički eseji – svugdje je na odgovarajući način stalno prisutna tema Bosne. Takva punina senzibiliteta za kulturu i povijest ove zemlje, za složenost i prepletenost identitetã i upornost da se o tim složenim pitanjima govori slobodno, ne uvažavajući nacionalne i ideološke stereotipe, traži kompetenciju, upornost i hrabrost. Lovrenović je očigledno fasciniran Bosnom i njezinom prošlošću, ali ne na način da ta fasciniranost utječe na njegov analitički diskurs i kritičko promišljanje. Naprotiv, on je uvijek prepoznavao ideologizirana tumačenja bosansko-hercegovačke povijesti i vrlo kritički pisao o tim pojavama. Zbog toga nikada nije bio previše omiljen u nekim nacionalnim, ideološkim i kulturnim krugovima. Nerijetko je bio na različite načine i raznim ideološkim atributima etiketiran i diskvalificiran.“
U Šimićevoj korektnoj interpretaciji s pravom se ukazuje kako su u Lovrenovićevim studijama propitana i razobličena razna ideologizirana čitanja Andrića. Andrićevi fikcionalni tekstovi su u srpskom ideologiziranom tumačenju korišteni, između ostalog, i kao dokaz da je Bosna zemlja mržnje. Da bi se potkrijepila ova tvrdnja najčešće je kao dokaz uzimana Andrićeva priča Pismo iz 1920, te roman Na Drini ćuprija. Ovi Andrićevi tekstovi se u srpskom ideologiziranom tumačenju koriste propagandistički, odnosno, kako bi rekao Lovrenović, kao neka vrsta zamjene za historiju. Slična stvar je i sa tumačenjima Andrića kao bosnomrsca i islamomrsca koje je proizvod bošnjačkog ideologiziranog čitanja. I ovo tumačenje, ustvari, polazi od pogrešne premise da je Andrićeva književnost neka vrsta alternativne historiografije, upozorio je Šimić. U tom su pogledu ova dva ideologizirana čitanja, srpsko i bošnjačko, analogna. I jedno i drugo čitanje zanemaruje polifonu strukturu Andrićevog djela, vulgarno ga reducirajući i svodeći na ideologiju – u srpskom čitanju na ideologiju u kojoj se pronalaze argumenti i opravdanje za vlastiti nacionalizam, a u bošnjačkom na ideologiju koja je antiislamska i antibošnjačka.
Preko Andrićevog djela se, u Šimićevoj reinterpretaciji Lovrenovićeva razumijevanja isprepletene povijesti, prelamaju različita ideologizirana gledanja na osmansko razdoblje. Prema jednom tumačenju (srpskom) osmanska epoha je razdoblje kulturne i civilizacijske zaostalosti, socijalnog i pravnog ugnjetavanja nemuslimanskog stanovništva, općenito mračno i represivno doba. Prema drugom tumačenju (bošnjačkom) to je razdoblje multikulturnoga sklada, tolerancije i uvažavanja drugih neislamskih vjerskih zajednica, općeg kulturnog razvoja, itd. Ova dva pristupa osmanskoj epohi samo su “lice i naličje istoga odnosa prema povijesti, u čijem središtu nije čežnja za istinom, koja je odlika znanosti, umjetnosti, a i svake racionalne politike, nego težnja za monopolom nad tumačenjem prošlosti, koja je ambicija nacionalne ideologije i ekskluzivizma”. Nasuprot tomu, „u svome dugom bavljenju književnim radom i isto tako dugom istraživanju i pisanju o kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine Lovrenović je već do sada uradio veliki i važan posao“, zaključuje Neven Šimić, a „isto vrijedi i za njegovo stalno praćenje i pisanje o društveno-političkim temama. Može se reći da se po obimu i kvalitetu radi o opusu kojemu nije lako naći pandan. Sedamdeset godina života i više od četrdeset godina umjetničkog rada i javnog intelektualnog angažmana nije samo dobar povod nego i velika prilika da se o Lovrenoviću i njegovom djelu, o vremenima u kojima je ono nastajalo, sazna više nego što danas znamo. Uobičajeno je da se ovakvim povodom organiziraju različiti forumi, stručne i znanstvene rasprave. Raspoložive informacije govore da taj običaj u Lovrenovićevom slučaju neće biti ispoštovan.“
Putovanje Ivana Lovrenovića!
U mojoj knjizi „U zemlji zarobljenog uma“ (RABIC, Sarajevo, 2012.) objavljena je i neizgovorena besjeda u čast Ivanu Lovrenoviću (prvo u časopisu „Motrišta“, No 59-60 / 2011.). U toj „besjedi“ kazao sam kako je svaka od Ivanovih knjiga vrijedna znanstvenoga doktorata, te da bi ih Ivan i imao pregršt da živi u nekom drugom svijetu a ne u posunovraćenoj BiH. U prosvjedu protivu prešućivanja tako rijetkih intelektualaca pozvao sam u pomoć i sveučilišnog profesora literature u Konstanzi Davora Beganovića, koji je povodom pojave zajedničke studije Miljenka Jergovića i Ivana Lovrenovića „Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenog rata“ (Novi Liber, Zagreb, 2010., str. 253.) kazao kako ga osobno zapanjuje što se u BiH ponajviše stigmatiziraju „u kloakama našeg parauma“ one osobe koje to ponajmanje zaslužuju, to što upravo one postaju „redovitom žrtvom resentimana zreloga za hospitalizaciju“.
Beganović je o Ivanovom sveukupnom djelu kazao: „Tolike čiste misli o aktualnoj političkoj situaciji ali i o povijesti Bosne i Hercegovine danas se u zemlji koja se bavi svim prije negoli samom sobom (na pravi način, podrazumijeva se) ne može naći nigdje osim kod njega. A opet gotovo svaki njegov tekst, a oni gotovo nikad nisu polemički (u smislu ratnički) intonirani, izaziva zapjenjene reakcije sa svih strana ideološkoga spektra: pseudo-žižekovska ljevica u njemu želi pronaći nacionalistu, nacionalisti ga drže za osporavatelja njihovih prava na supremaciju u duhovnome prostoru zemlje, dok ga neprofilirana i nedefinirana građanska opcija ne može svariti zbog ustrajnog negiranja konzistencije njihove slike o budućnosti Bosne i Hercegovine. Sve se to miješa u sliku o Ivanu Lovrenoviću – angažiranome intelektualcu kojemu se poriče intelektualnost (ta, on je tek publicista!), ali ipak se o njemu toliko piše da to poricanje postaje suspektno.“ (Davor Beganović, Na presjecištu oralnog i lokalnog, KUN, Oslobođenje, 20. 01.2011.)
U mojoj neizgovorenoj besjedi, u eseju u „Motrištima“ i ja sam se pozabavio lapidarno Jergovićevom i Lovrenovićevom knjigom, ali ponajviše Lovrenovićevim kratkim romanom „Putovanje Ivana Frane Jukića“, kazavši kako sam među onima koji ga smatraju kulturološko-prosvjetiteljskim užitkom, jer je i kad se pojavio jednako kao i danas odškrinuti prozor u tamu bosansko-hercegovačkih zamagljenih povijesnih bespuća. U ovom Ivanovom dragocijenom romanu dekonstruirana je, između ostalog, tužna sudbina jednog svestrano obrazovanog, politički i duhovno darovitog bosansko-hercegovačkog franjevca, svojevrsnog bosansohercegovačkog, hrvatskog i katoličkog “Prometeja”, što je vrijednost po sebi i za sebe, ali je uočljivo svakom pažljivom čitatelju i da je Ivan Lovrenović pišući o Jukiću ispisao i svojevrsni program vlastitog prosvjetiteljskog i umjetničkog djelovanja: boriti se protivu duhovne i političke zaostalosti, boriti se i kada stvar izgleda izgubljenom, boriti se za civilizacijske i ljudske vrijednosti u zemlji u kojoj je tih i takvih vrijednosti oduvijek bilo samo u zamecima.
“Putovanje Ivana Frane Jukića” je, inače, objavljeno u nakladi “Prve književne komune” iz Mostara, 1975., a zasluge za tu kulturološku svetkovinu pripadaju jednom neobičnom Mostarcu po imenu Ihsan Ico Mutevelić, koji je Ivana i obitelj mu pazio i mazio kada se drugi nisu usuđivali niti pružiti mu ruku. Ivan je, naime, bio stigmatiziran i u prošlome sustavu od tadašnjih “nadirućih prostaka”, ali i poštovan od prosvijećenih ljudi, slično kao i u ovovremenim demokraturskim tranzicijskim vremenima. Usput kazano, nedavno sam od prvog čovjeka „Synopsisa“ gosp. Ivice Pandžića dobio i kompletno drugo kolo biblioteke „Iz Bosne Srebrene“ u kojemu su i „Izabrani spisi“ Ivana Franje Jukića, koje je Ivan Lovrenović i priredio i opremio predgovorom „On je svoje uradio“.
Riječ je, dakle, o Ivanu Frani Jukiću, bosanskom franjevcu i čovjeku i prosvjetitelju koji će biti prognan i umrijeti u inozemstvu zbog svojih političkih ideja, zbog zalaganja za bolju i drugačiju Bosnu i Hercegovinu, čovjeku koji je bio – po Lovrenovićevom osjećaju za mjeru stvari – i autor “nacrta prvog svjesno formuliranog evropskog građanskog ustava u historiji Bosne i Hercegovine”. Otuda se u njegovoj znamenitoj promemoriji iz 1850. godine upućenoj Porti pod imenom “Želje i molbe krstjanah u Bosni i Hercegovini…” već u prvom zahtijevu kazalo: “Da se više ne zovemo raja, već građani i državljani cjelokupnog turskog carstva…” Intimno se Jukić nadao – razabire se u Ivanovom romanu – ujedinjenju slavenskih zemalja, braći srodnih jezika, običaja i podrijetla, ali je bio dovoljno realan da rješenje traži u okviru Turskog carstva i to kao ravnopravan građanin. Ništa neće biti od toga, Jukić će biti izdan i napušten od sviju, pa zatočen od Omer paše Latasa, kojemu je Jukić spjevao odu dok se nadao da će kako tako reformirati Bosnu i Hercegovinu. Jukićeve se ode Latasu objavljuju – da apsurd bude savršen – dok Jukić trune u zatvoru, pa slijedi njegov izgon iz zemlje i konačno umiranje u Beču 1857. godine. Jukić je prije smrti okusio i izbjegličkog života i u Carigradu i u Dubrovniku i u Rimu, gdje je konačno shvatio da tadašnje velike sile zanima jedino “mirna Bosna”, u kojoj se ništa “ne talasa”. Kako tada tako i danas, dodao bih ovdje …
Potresne su stranice u Lovrenovićevom romanu u kojima je opisano europsko, ugarsko i njemačko nerazumijevanje problema u BiH, kao i mirenje sa sudbinom u samoj BiH. Potresna je i vjera Lovrenovićevog “Prometeja” u snagu prosvjete i obrazovanja, u ulogu pisane riječi u nepismenoj zemlji, odnosno Jukićevo sagorijevanje i u radu na prvom časopisu u književnoj historiji BiH – “Bosanskom prijatelju”, čiji je bio pokretač, urednik i glavni suradnik. Jukić je prva dva broja “Bosanskog prijatelja” pripremio u Varcaru (1850. i 1851.), a treći u izbjeglištvu, tiskan posthumno 1861. godine. Zamišljen kao popularna enciklopedija izišao je još jednom. Letimice dotaknut lik u Lovrenovićevom romanu, varcarski i Jukićev đak fra Anto Knežević tiskao je 1870. godine i četvrtu knjigu “Bosanskog prijatelja”.
U stvari, iz ovog čudesnog Ivanovog varcarskog mikrokozmosa (svi junaci ovog romana imaju ne slučajno fizičke i duhovne sveze i s Ivanovim najvažnijim toponimom na svijetu, dakle Mrkonjić Gradom, nekadašnjim Varcar Vakufom) nastala je – kao već jednom u prošlosti – velika literatura na malom broju stranica, na skoro svakoj od njih čitatelja čeka iznenađenje u vidu nove spoznaje ili estetsko-političkog užitka. Mene se ponajviše dojmila Jukićeva tirada u Rimu, izlijev gnjeva nad totalnim nerazumijevanjem ideje Bosne i Hercegovine, te tužnom sudbinom posljednje bosanske kraljice Katarine Kosače. Jukić se, u Lovrenovićevoj obradi, suprotstavlja tadašnjoj i sadašnjoj vatikanskoj verziji Katarinine sudbine, otkrivajući nam dijelom i prokletost aktualnog bosansko-hercegovačkog usuda.
“Kakva li odanost ‘Svetoj stolici’ i ‘potvrda stoljetnih neraskidivih veza između napaćenog bosanskog puka i Svetog oca’ “, urla gnjevni Jukić, “tu ženu su u samrtnom strahu protjerali; uostalom, ne tako brzo te ne bi stigla ponijeti sa sobom svoje kraljevske dragocijenosti i svoju kraljevsku blagajnu. Toj ženi su i djecu oteli i odveli ih u Stambol, i nikad ih više nije vidjela, rođenu djecu… Ta žena je, čim je došla, morala potpisati, čujete li, potpisati, da sve svoje, i ovdje i tamo u Bosni – i blago i političke nasljedne vladarske kompetencije – ostavlja svojim ‘zaštitnicima’, da bi je, zauzvrat, pustili da živi, uostalom, kao emigrant, kao politička valuta… Uostalom, bolje bi bilo da mi objasnite, ako možete, zašto je maknuta odavde ploča s bosanskim jezikom i bosanskim pismenima? I s kojim pravom?… Ili možda taj barbarski jezik i ta barbarska pismenost vrijeđaju sveti latinski rimski kapitolski hram i ukus?”
Toliko ovdje o Lovrenovićevom Jukiću, iznjedrenom iz njegove duše prije više od četiri desetljeća. Posve sam siguran da se Ivanu ovo neće dopasti, ali za mene je Ivan Lovrenović u osnovi naš ovovremeni Ivan Frano Jukić. Ma koliko njihov ljudski i intelektualni angažman dijelilo 150 i više godina, u BiH i u okruženju se unatoč svim potresima tako malo promijenilo u civilizacijskom kodu, pa je i angažman protivu silne političke i duhovne zapuštenosti naših naroda i narodnosti, protivu moćnih silnica i silnika domaćeg i inozemnog podrijetla, u biti slično važan, ma koliko u pravilu znači “sipanje vode u rešeto”. Ivanu Lovrenoviću je upravo kao nekoć Ivanu Frani Jukiću, zapalo u dužnost sizifovski uporno razgrtanje bosansko-hrecegovačkih magli i sumaglica. Pri čemu je zadivljujuće kako se i Ivanov, kao nekoć Ivan-Franin, intelekt povija samo teškoj istini, uključivo i o “mrkoj ljepoti” zemlje kojoj je odan iznutra na skeptični, andrićevsko-lovrenovićevski način. Moguće je da se samo putem ove privrženosti i skepticizma Lovrenovićeva tipa i može izroditi ideja uljuđene, obzirne i racionalne, europske Bosne i Hercegovine?
Da, Ivan Lovrenović je i naš ovovremeni Ivan Frano Jukić, pa i Ivo Andrić i Miroslav Krleža i Radomir Konstatinović, samo što smo i oglušili i oslijepjeli, pa ne prepoznajemo vrijednosti i ne razlikujemo Mudrost i Prostotu, Dobrotu i Lošoću, Istinu i Lagačinu. Otuda je i za Ivanov sedamdeset peti rođendan jedino skoro izvjesno da će ignorancija i njegova književnog rada i građanskog angažmana biti još bešćutnija!
Mile Lasić
