(29.5.-4.6.2017) „Ćaskamo o stručnosti i o vrednostima, ali izvan partija nema života. Izvan partija samo smetenjaci gube vreme“
Pripremila: Lucija Popović, Prometej.ba
Pssstt, ni glasa, veliki Čović te gleda!
Nedavno je izašlo na vidjelo kako su Čovićevi savjetnici Dario Krezić i Oliver Marijanović sudjelovali u ušutkivanju Dragana Markote, kako bi ga zastrašili jer je progovorio o davanju mita za zapošljavanje u državnim policijskim agencijama. Istraživački tekst popraćen audio materijalom novinara Avde Avdića nije izazvao burnu reakciju javnosti, zašto je to tako piše Aleksandar Brezar za Analiziraj.ba: „Moguća su dva razloga skoro pa apsolutne šutnje medija o slučaju “Markota”: prvi je taj da postaje očito kako postoji strah da bi svako nepodoban mogao završiti u gepeku predsjedničkog automobila. Očito je da je moguće da funkcioner najviše instance izvršne vlasti u ovoj državi može komotno mlatiti koga mu je volja i za to ne odgovarati, čime smo dosegli takav nivo bahatosti koji bi posramio i jednog diktatora. Drugi razlog evidentan je po reakcijama na društvenim mrežama: dok je Sarajevo svojim objavama i komentarima razapelo bračni par Izetbegović – kao što i jeste trebalo učiniti – u Mostaru vlada i virtuelni strah, što se može vidjeti i iz slučaja organizovanja Thompsonovog koncerta na stadionu pod Bijelim brijegom za “hrvatske uznike”, pod pokroviteljstvom (i) Čovićevog HNS-a. Dok dobar dio Evrope otvoreno obilježava Thompsona kao nekoga ko promoviše ikonografiju koja “izaziva podjele i potiče fašizam”, kako je to naveo mariborski gradonačelnik Andrej Fištravec, koji će, ako bude po volji organizatora, nastupati na stadionu na kojem su svojevremeno postrojavani i u logore otpremljeni zarobljeni mostarski civili nehrvatske, tj. prevashodno bošnjačke, nacionalnosti, Mostar šuti.
Mostar šuti, Radobolja se muti. Ista ona Radobolja koju je svojedobno radi svog arhitektonskog poduhvata skrenuo onaj čija moć očito ne poznaje granice – Dragan Čović.“
Nesposobnost SDA-ovog ministarstva civilnih poslova
Otkako je SDA preuzela Ministarstvo civilnih poslova situacija se naveliko promijenila u Agenciji za identifikaciona dokumenta, evidenciju i razmjenu podataka (IDDEEA). Upitan je bio novi ugovor s nabavljačem i proizvodnjom osobnih dokumenata, prvi je direktor smijenjen, mnoga putovanja, ekskurzije i poslovi propali su zbog zakonskog prekoračenja i isporuke dokumenata. Transparency International u BiH (TI BiH) pozvao je novog direktora da podnese ostavku zbog sukoba interesa, piše Klix.ba: “Nanića je Vijeće ministara imenovalo na poziciju direktora IDDEEA iako je istovremeno član Ureda za razmatranje žalbi (URŽ), što je suprotno Zakonu o javnim nabavkama BiH, koji jasno propisuje da je funkcija člana URŽ ‘nespojiva s bilo kojom drugom direktnom ili indirektnom, stalnom ili povremenom dužnošću'”, stoji u saopćenju iz TI BiH. (…) “U ovom slučaju ne samo da su prekršene zakonske odredbe, već su pokazane i slabosti u vršenju provjera, kojima je trebalo spriječiti imenovanje na nespojivu funkciju. S druge strane, Nanić se ovom pozicijom može naći i u sukobu interesa, jer u isto vrijeme rukovodi ugovornim organom koji provodi javne nabavke, a obnaša i funkciju člana Ureda koji je nadležan za provođenje Zakona o javnim nabavkama i postupanje po žalbama na konkretne postupke”, stoji u saopćenju.
U kafkijanskoj situaciji
Laslo Vegel u kolumni za Autonomiju.info piše o svom skorom odlasku u Srbiju i posjetu tamošnjim kulturnim događajima, između ostalog i Sterijinog pozorja. O idejama koje su tamo bile zastupljene piše:„(…) Živimo u zlosrećnim vremenima u kojima zabranjuju, prećutkuju, diskvalifikuju i kleveću one autore koji se usuđuju da kritički govore o situaciji koja vlada u kulturi i u društvu. A to ne može da prođe bez posledica. Sve je više „mlakih romana” i „mlakih predstava”. Hrabrost je već i to kad neko pozorište stavi na svoj repertoar nekog stranog pisca koji kritički govori o stanju stvari u svojoj sredini. Tada se u pozorišnom klubu glumci sa zadovoljstvom došaptavaju. „Baš smo im skresali u brk”. „Kome ste skresali?” „Pa njima”, šapuću u poverenju. I tako se zavaravaju da su učinili sve što su mogli da učine. I zbilja ima u tome nečeg grotesknog. Dok političari najvišeg ranga daju izjave o idealnoj slobodi govora, dotle na nižim nivoima lokalna stranačka aristokratija se pravi kao da ne uzima ozbiljno svoje lidere. Ne tvrdim da je reč o nekakvoj „ideološkoj diktaturi” – ne, reč je samo o egoizmu stranački obojenih lokalnih interesnih grupa koje se uspostavljaju uglavnom na bazi ličnih prijateljstava. Neko je „sumnjiv”, a ne zna se zašto. Neko je opet „poverljiv”, ali ni za njega se ne zna zašto. Može da misli šta hoće, dovoljno je ako ćuti i ako se šunja oko lidera. Na beogradskoj promociji mog romana s tim u vezi sam još rekao da sam dugo pretpostavljao da je politička elita koja je izvela tranziciju ozbiljno mislila da svi oni koji nisu protiv nje, u suštini jesu za nju. Bio sam u zabludi. Prema borbenoj paroli koja danas važi, ko nije sa njom, taj je protiv nje. Jedino su se pojmovi „sa njom” i „protiv nje” ispraznili, principi su zamenjeni ličnim, rodbinskim, porodičnim vezama, simuliranjem površne lojalnosti. Nepotizam nema granice. I nepotizam je organski deo razbokorenog opšteg relativizma. Jesmo antifašisti, ali rehabilitujemo kolaborante. Donosimo korektne EU-kompatibilne zakone, ali se oni ne primenjuju obavezno. Pominjemo doslednu politiku, ali menjamo stranke kao donji veš. Ćaskamo o stručnosti i o vrednostima, ali izvan partija nema života. Izvan partija samo smetenjaci gube vreme. Ne bih mogao da ustvrdim da smo u diktakturi, ali ljudi u četiri oka će priznati da se nečega plaše. Ne znaju, ili se ne usuđuju da kažu, od čega. Živimo u kafkijanskoj situaciji.“
U Sarajevu se zatvaraju državne, a otvaraju Erdoganove škole
Turski ideološki rat između Erdogana i njegovog nekadašnjeg saveznika Gulena definitivno se preseljava u bh. obrazovanje, odnosno da budemo precizniji: obrazovanje u BiH. U kolumni za Oslobođenje, Boris Dežulović piše:
„(…) Brzopleto biste i vi, kao i ja, zaključili da se sarajevsku kantonalnu Vladu živo jebe za vašu djecu – ja se ispričavam na neškolovanom jeziku, ali nije da ja nemam škole, nego je neće imati vaša djeca – da nije ista kantonalna Vlada nekidan, usred nervozne čaršijske diskusije o ukidanju sarajevskih škola, donijela odluku o davanju suglasnosti za otvaranje nove privatne srednje škole, Maarif Koledža na Vracama. Kad neće brdo Muhamedu, hoće Muhamed brdu. Nije, shvatili ste, da nema dovoljno brda – barem u Sarajevskom kantonu brda ne nedostaje – nego nije bilo dovoljno Muhameda.
Sarajevski Maarif Koledž, naime, jedna je od škola kakve odnedavno osniva novoutemeljena turska fondacija Maarif, Erdoganov odgovor na Fethullaha Gulena i njegov u međuvremenu ozloglašeni Hizmet, što je posljednjih godina razvio mrežu od preko hiljadu turskih škola i fakulteta u cijelom svijetu. Turski ideološko-obrazovni građanski rat prelio se tako i u Bosnu i Hercegovinu, gdje na mjestu Gulenovih škola sada niču Maarifove, pa će tako i njihova nova škola na Vracama biti otvorena u zgradi u kojoj je do sada bio Gulenov Tursko-bosanski koledž.
Nije da se to nešto i krije: čelnici SEDEF-a – Fondacije za razvoj obrazovanja Sarajeva, pod čijim će okriljem, uz vrtić Kid IUS, Osnovnu školu Isa-beg Ishaković i sarajevski Internacionalni univerzitet, turski odgojno-obrazovni sustav u Sarajevu s Maarif Koledžom biti, kako oni kažu, “zaokružen u cjelinu” – ne propuštaju o Gulenovoj “terorističkoj organizaciji” govoriti niti na svečanostima u svojim sarajevskim školama.
U kojima će se, eto, ubuduće umjesto o Sarajevskom atentatu učiti o Fetulahcijevu državnom udaru na Erdogana. Nije, najzad, ni da se to osobito krije: kad je prije koji mjesec predsjednik fondacije SEDEF Hasan Topaloğlu sa Studentskim centrom potpisao ugovor o zakupu tri zgrade, istakao je kako je “njihov cilj prikazati Tursku u najboljem svjetlu”.“
Javna izvršna vlast u funkciji političke estrade
Fadil Novalić je čovjek koji u skoro svakom gostovanju u medijima izvlači džoker iz džepa – statistiku koja kaže da je sve bajno u Federaciji BiH. Njegovi nastupi zrcale odnos svakakav osim onog za ljude i ugrožene kategorije. U jednom takvom nastupu istaknuo je kako se “ne boji protesta radnika, jer poznaje njihovu psihologiju“, neki dan je izjavio “da je bolje organizirati donatorske večeri, nego sistematski rješavati problem“, kada je u pitanju izgradnja Roditeljske kuće. „Sad se pitanje časti i obraza postavlja da bi se prikrilo nepostojanje sistemskog rješenja. Kao što i visoki dužnosnici šalju brutalne poruke javnosti – da im nema računa nešto očekivati od Vlade Federacije BiH. Kako u toj situaciji doći do bazičnog upita o odgovornosti, kvalifikovanosti, stručnosti i operativnosti neke administracije, kad njen prvi čovjek šalje poruku da građani ništa ne očekuju. Iskreno bi to bilo od Fadila Novalića, samo što njegov mandat uopšte ne podrazumijeva da iskreno kaže šta mu je na srcu, nego da koordinira sistemskim rješenjima. Drugi problem je bitno značajniji: ukoliko Novalić i njegove kolege nastave sa obesmišljavanjem svog rada i svoje funkcije, privlačeći sebi pozornost šireg auditorijuma, javna izvršna vlast potpuno će postati politička estrada. Niko više neće ni očekivati da vlasti nešto riješe, da se brinu o životu i standardu svojih građana, niti će se ko ozbiljnije baviti propustima u sistemskim rješenjima. Prema svemu sudeći, to je cilj poruke svakog Novalićevog nastupa, koga na premijerskoj poziciji drži još samo pitanje srca, odnosno sadaka Stranke demokratske akcije“, napisao je Ljupko Mišeljić za Al Jazeeru Balkans.
Ne popuštaju kandže Vlade RS-a
Nekoliko mjeseci opozicija u Republici Srpskoj pokušava zakazati posebnu sjednicu koja bi se bavila smjenom Vlade RS-a, i kada je došla na red, okončana je zbog neusvajanja dnevnog reda. Pad životnog standarda, loše plaće i mirovine, gašenja firmi, afera “kupovina poslanika“, samo su neki od razloga za zahtjev opoziva Vlade RS-a. Gordana Katana u kolumni za Oslobođenje piše: „SNSD, DNS i Socijalistička partija udruženim snagama trošili su više nego se zarađivalo, zaduživali se bez kraja i konca, političkim nepotizmom uništili javna preduzeća pretvorivši ih u legla političkih uhljeba. I ne misle stati. Pa šta košta da košta. I samo su naivni vjerovali da je dizanje glasa DNS-a protiv prodaje Rudnika željezne rude Ljubija kontroverznom investicijskom fondu Israeli Investment Group naznaka promjena na političkoj sceni.(…) Ali Republika Srpska odavno nije normalno društvo. Jer, u kojem bi to normalnom društvu nakon svega izrečenog horski ponavljali i lideri i članstvo vladajuće koalicije da “problema među njima nema”. I nema, jer vlast je slast. U kojoj SNSD, DNS i SP zajedno drže ministarske fotelje, direktorske pozicije u javnim preduzećima, školama, bolnicama… a onda su tu i pomoćnici, zamjenici, šefovi i šefići koji lagodno žive od te iste vlasti. (…) I tačno je da nije sve do opozicije. Odnosno da je ključ promjena u rukama građana. Koji su, po ko zna koji put moramo to ponoviti, spremni samo da na sva usta kukaju. Kako teško žive. Kako su male i plate i penzije, kako RS-om caruju nezaposlenost, kriminal, korupcija, nepotizam. I koji čekaju da im promjene i bolji život donesu drugi. Samo što naprosto to tako ne ide.“
Pripremila: Lucija Popović, Prometej.ba
