Tri pouke za one koji mozgaju
Postoje te neke priče o životinjama koje neki često čitaju i tumače kao da su napisane o ljudima, sa životinjskim odlikama. A nisu. O životinjama su – samo su pisane za ljude. One imaju i svoje posebno mjesto, naročito u klasičnoj i tradicionalnoj literaturi, pa i svoje posebno ima – zovu se basne (i od bajki se razlikuju po tome što su glavni likovi životinje s ljudskim osobinama).
Kakav je okean
Ima čak i pisaca koji nisu pisali ništa drugo nego samo priče o životinjama. U vrijeme kad sam ja išao u osnovnu školu, često su nas tjerali da mozgamo i znojimo se nad tim pričama i životinjama i da smišljamo šta je pisac htio reći. Sad, kad sam odrastao, pa i sam pomalo pišem, znam da smo i mi i ti pisci samo gubili vrijeme. Da su htjeli reći nešto osim onoga što su rekli – rekli bi! Tako bi onaj kome su nešto htjeli poručiti možda i shvatio, a djeci bi sigurno prekratili brojne muke i ismijavanja kad izvale glupost.
Eto, jedna od tih priča koja se često optužuje da ima skrivenu poruku je ona o žabi i škorpionu. U toj priči škorpion moli žabu da ga prenese preko rijeke. Žaba se ispočetka boji da će je škorpion ubosti, ali škorpion je uvjerava kako će, ako je ubode, ona potonuti, a on će se utopiti. Premda nevoljko, žaba pristaje učiniti uslugu opakoj životinji, ali je škorpion ipak na sredini rijeke ubode i tako oboje osudi na smrt. Kada ga žaba u samrtnom hropcu upita zašto je to učinio, škorpion lakonski odgovara: „Ja sam škorpion, to mi je u prirodi.” Ova se basna često koristi kako bi se ukazalo na nepromjenjivost prirode i da „ono što bešika zaljulja, to lopata zakopa”.
Ima, opet, ta priča o nekoj žabi koja je cijeli svoj život provela u bunaru. Otkako se izlegla sve do svoga zrelog doba nije mrdnula nigdje iz svoga bunara i mislila je da je to, ustvari, sve što od svijeta postoji. A ako i nije, ako je to i doista samo bunar – kako joj je babo govorio kad je bila mala – izvan kojega postoji cijeli svijet, onda sigurno na tom svijetu nema ljepšeg, prostranijeg i svjetlijeg bunara od njenog. Dogodit će se da jednog dana, na rubu bunara, ugleda drugu žabu.
Sve je jasno tek kad se stigne na obalu okeana
Selam-kelam, što bi rekli kod nas: „Ko si, odakle si?”, upita žaba bunarka. „Iz okeana”, reče druga žaba. „Tamo ja živim.” Odgovori druga žaba, žaba okeanka. „Kakav okean? Šta je to? Je li velik i lijep makar kao moj bunar?” Žaba okeanka prasnu u smijeh: „Ne može se ni porediti”, reče i poče pričati o okeanu. Žaba bunarka je slušala, praveći se da je zanima ono što je druga žaba pričala, a u sebi mislila: „Od svih lažova koje sam u životu srela, ova žaba je uvjerljivo najgora!”
I ova priča, za razliku od stvarnog života, ima nekoliko završetaka. Najpopularniji među optimistima je da je žaba okeanka nekako uspjela nagovoriti žabu bunarku da iziđe iz njenog bunara i da krene s njom da joj pokaže okean. Usput su preplivale potok, rječicu, rijeku, jezero, more… Pri susretu sa svakom novom vodenom površinom bunarka bi pitala „je li ovo okean?”, a okeanka bi odgovarala da nije i objašnjavala joj šta je to i da se okean ne može porediti ni sa čim što su do tada vidjele. Da skratim, kažu da bunarka nije promijenila mišljenje o žabi okeanki – da u životu nije srela gore lažljivice – premda je, kako je put odmicao bivala sve zbunjenija. Tek kad su stigle na obalu okeana – sve joj je bilo jasno.
Duhovnijim ljudima je najdraža ona priča o nekoliko žaba koje su, nečim potaknute – pretpostaviti je manjkom sigurnosti, egzistencijalnim razlozima ili, ipak, iz čistog hira i dosade – odlučile napustiti svoju baru i popeti se na vrh neke svete planine na kojem je, pričalo se, bio izvor vode koji nikada ne presušuje i neće presušiti i gdje vlada sigurnost – bez ikakve opasnosti – kao na hazreti Nuhovoj lađi. Kad su obznanile svoju nakanu, ostale žabe, i žabice, i žabetine, im se počeše smijati, stare krastače ih upozoriše na opasnosti i besmislenost takvog pohoda, pozvaše ih na opći interes, širi kontekst i političku kratkovidost, zaprijetiše vječnim i svetim zakonima, no neposlušnice ipak krenu.
Isprva je uspon bio lagan, no s vremenom je postajao sve strmiji i opasniji, pun visokih i skliskih litica, a i vremenske prilike su se mijenjale i dodatno usporavale njihovo kretanje. U nekima od njih se pojavi sumnja, u drugima strah, u nekima žal za toplom barom, strah od nepoznate budućnosti, smrti. Počeše se stvarati klanovi među njima koji su svako malo vijećali. Čulo se: „Previše je teško!” i “Nikad se niko nije popeo na vrh, zašto bi to nama pošlo za rukom.” I, žabe počeše odustajati. Malo po malo, jedna po jedna, dok na kraju ne ostade samo jedna. No, masa je bila neumoljiva: „Odustani, niko to nije uradio, pa nećeš ni ti. Šta glumiš?! Šta si sebi umislila?!” Masa je vikala, a žaba se penjala. Kako to obično biva, doduše samo u pričama, žaba se popela na vrh! Prvi put ikad da je to nekome uspjelo. Prvi put je nemoguće postalo moguće. I, naravno, poslije su svi htjeli da se slikaju sa tom žabom, da je vide i upoznaju, da saznaju kako joj je to uspjelo. No, ponuđeno objašnjenje niko nije htio prihvatiti: žaba je, jednostavno, bila gluha.
Nije do pjesme
Imam još samo jednu. U nekoj su bari živjele tri žabe koje su se neprestano svađale koja od njih najljepše pjeva i koja ima najljepši glas. Njihovoj svađi nikad ne bi došao kraj da nisu odlučile da organizuju takmičenje, neki žablji reality show, da se vidi ko je najbolji. To je za stanovnike bare i okoline bio veliki događaj. Sve žabe, i velike i male, došle su da svojim prisustvom pomognu odluku žirija. Ali pred sam početak svi shvatiše da nisu izabrali žiri. Javiše se mnogi koji su se smatrali kompetentnim da ocijene koja od tri žabe najljepše pjeva i zato je bila takva galama da niko nikog nije čuo šta govori. Roda, patka i zmija čuju kreketanje i požure da vide šta se događa. Bez puno razmišljanja žabe zamole rodu, patku i zmiju da budu članovi žirija. One pristanu i takmičenje poče.
Tri žabe su naizmjenično pjevale sve dok nisu iscrpile svoj bogati repertoar i dok nisu promukle. Publika je bila oduševljena. Članice žirija zamoliše za tišinu i rekoše takmičarkama da priđu bliže da im čestitaju i proglase pobjednicu. Promukle i umorne ali sretne, žabe takmičarke priđoše, a primače se i publika iz prvih redova. Da skratim: te večeri su roda, patka i zmija imale obilnu večeru, a žabama više nikada nije bilo do pjesme.
Postoje, kažem, priče o životinjama koje neki često čitaju i tumače kao da su o ljudima. A nisu. O životinjama su – samo su pisane za ljude. Meni je najdraža ona: vidjela žaba da se konji potkivaju pa i ona digla nogu.
Autor: Edin Urjan Kukavica – avaz.ba 2015.
