Kultura

U prilog sarajevskim “ekonomskim analitičarima” – U Sarajevu je 1895. godine živjelo 28% stranaca

U posljednje vrijeme, sve aktuelnija je (isprazna) priča bosanskih ksenofoba o ugroženosti zbog dolaska i investicija “arapskih turista”. Sarajevski ksenofobi u medijima su predstavljeni kao vrli politički i ekonomski analitičari, no, najžalosnije u svemu tome je, činjenica da je riječ o osobama sa visokim akademskim zvanjima, primjera radi, lingvističar koji je nekim čudom zalutao među „političke i ekonomske analitičare“. Naravno, nema potrebe posebno naglašavati da je njihovo poznavanje društveno-ekonomskih prilika kako u svijetu, tako i u Bosni, ravno umijeću i sposobnosti žirafe da rješava integrale. Ali, kada nauka i akademska zvanja ne donose velike novce, jedino što preostaje je, prekvalifikovati se u „analitičare“, jer, danas to rade najveće društvene ublehe, zašto ne i doktor(i) lingvistike, teologije…

Od toliko društvenih problem, kao najveći problem, isplivao je taj što, sve veći broj Arapa počeo je da kupuje zapuštenu i do sada neiskorištenu bosansku zemlju. Za divno li čudo, dušebrižnici su najednom počeli da oplakuju decenijama zapuštene i neiskorištene bosanske vrleti.

Nekoliko godina unazad, intenzivniji dolazak Arapa u Evropu drastično je povećao prihode domicilnog stanovništva u domenu turizma i trgovine nekretninama, štaviše, evropski fudbal je zakoračio stepenicu više, zahvaljujući izdašnim ulaganjima „primitivnih beduina“, kao i ruskih, tajlandskih i drugih milijardera. Primjera radi, jedna ponosita Francuska, čiji odnos prema muslimanima historija pamti, ali i trenutno iznova ispisuje, prodala je fudbalski klub iz francuske prijestolnice, Paris Saint Germain, vjerovali ili ne – Arapima.

I šta se desilo? Da li su „primitivni beduini“ odnijeli klub u pustinju iz koje su došli? Da li su Francuzi vodili hajke protiv arapskih investitora, jer im pokupovaše Pariz, koji je, bez dileme vredniji od bosanskih potoka i pašnjaka koji „naši Arapi“ kupuju? Da li će Arapi odnijeti Bosnu u pustinju i da li će od Bosne napraviti pustinju?

Naravno da neće, ništa od toga, jer, dolaskom investitora, do tada prosječni Paris Saint Germain postao je svjetski poznati brend sa velikim fudbalskim imenima, baš kao i Manchester City ili ovogodišnje fudbalsko čudo Leicester City sa svojim tajlandskim vlasnikom, a ovakvih primjera u i izvan fudbala postoji na desetine.

Naravno, da se u Bosni pojavi neko „fudbalsko čudo“, nerealno je i očekivati, upravo zbog zakona koji onemogućava privatizaciju fudbalskih klubova, a isti model (socijalizma) vlada i u ostalim društvenim strutkturama. Zbog toga nam je sve tako i sjajno, kao i vrli akademici koji nam drže, barem, mjesečna „obraćanja naciji“ popraćena „malom školom socijalizma“.

No, da vidimo suludost i paradoks njihovih ideja i stavova na primjeru Sarajeva, ne treba roviti duboko u prošlost, potrebno je vratiti se svega stotinjak godina unazad – u vrijeme Austro-Ugarske mornarhije. Prije dolaska Austro-Ugarske, posljednja značajna građevina u Bosni u vrijeme Osmanskog carstva bila je Hadži Sinanova tekija u Sarajevu, izgrađena između 1638. i 1640. godine. Od tada, pa u narednih skoro 250 godina, u Bosni nije nikla nijedna po svojoj ulozi bitnija građevina. Eh sada, kada tekija biva „najvažniji izgrađeni objekat“ u rasponu od skoro 250 godina, zamislite kakvo je društveno i ekonomsko ozračje vladalo Bosnom u minulim stoljećima. Tek, dolaskom Austro-Ugarske monarhije, Bosna počinje da se razvija (modernizuje), izgrađeno je na desetine javnih zgrada, puteva i željeznica,  a danas najbitnije ustanove u Sarajevu, nastale su upravo u tom razdoblju – od Zemaljskog muzeja, pa do Vijećnice.

Sarajevo dobija električni tramvaj 01. maja 1895. godine, prije metropola Srednje i Jugoistočne Evrope (Praga, Bratislave, Beča, Graca, Budimpešte, Ljubljane, Zagreba, Beograda, Sofije, Atine, Istanbula…) Vozila je proizvela firma “Siemens-Sohukert”, a gazdovanje je povjereno preduzeću “Električna željeznica” koje se nalazilo pod upravom Bosanskohercegovačke državne željeznice.

Nešto ranije (03. i 04. aprila 1895.) Sarajevo dobija električnu rasvjetu ulica među prvim gradovima  Evrope, pa i prije Londona koji se u tim vremenima i dalje osvjetljavao na plin. Električna rasvjeta je zasijala u Begovoj džamiji 1898. godine, kao prvoj džamiji osvjetljenoj električnom energijom u cijelom islamskom svijetu.

Šta je dovelo do takvog naglog, ali, nažalost, kratkotrajnog procvata BiH? Upravo, razmjena ideja, inovativnost, priliv i odliv dobara, ali i ljudstva.

Bitan faktor u četrdesetogodišnjem razvoju BiH u vrijeme Austro-Ugarske monarhije bilo je i doseljavanje stranaca, u ovom slučaju, nisu to bili Arapi, nego Česi, Ukrajinci, Mađari i drugi.

Ukoliko se osvrnemo na podatke koje nam pružaju austrougarski administrativni spisi, primjetit ćemo da su doseljavanja stranaca pratila demografski, ali i društveni razvoj Sarajeva. Kao najveće gradsko naselje Bosne i Hecegovine Sarajevo doživljava svojevrsni procvat, i kulturno i ekonomski.[1] Posjeduje najveću koncentraciju kapitala i radne snage, ovdje su bila smještena i najznačajnija preduzeća prerađivačke industrije. Značajan faktor su i nove privredne aktivnosti, izgradnja saobraćajnica, ističe se vojna, upravna, kulturno-prosvetna i vjerska funkcija grada.[2] Značajne parametre nam pružaju popisi stanovništva, naročito posljednja dva, iz 1895. i 1910. godine. Po ovim popisima vidimo da je broj stanovnika u svim gradovima značajno porastao za oko 15.23%, kako doseljavanjem tako i prirodnim priraštajem.[3] Sarajevo je ovdje poseban primjer, sa 21 377,[4] iz 1879. porastao je na veliku brojku od 51.919 stanovnika 1910. godine.

sarajevo-1910

Samo toku 1895. godine u Sarajevu je živjelo 10.787 stranaca,[5] a iz popisa stanovništva od 1910. se vidi da je bilo 3,28% Čeha.[6] Isti ovaj podatak nam govori da se u Tuzli nalazilo 3,37% pripadnika češke nacionalnosti. Broj stranaca u Sarajevu 1895. godine iznosio je nevjerovatnih 28.32% od ukupnog broja stanovništva.

Pojedinačno naseljavanje je bilo vrlo rijetko, stranci dolaze u grupama i tako je često nastajalo čitavo novo selo ili prigradsko naselje, koje je pridobijalo etnički predznak te grupacije koja se naseljava.[7] Ovakva naselja u blizini Sarajeva su Lukavica, Vogošća i Rajlovac. Ni u kojem slučaju, ovo nisu kompaktne naseljene grupe kao što je bio slučaj kod Banje Luke, gdje imamo sela potpuno etnički Češka. Takva su Nova Ves, Mačino Brdo, Vranduk i Malice.[8] Također, u blizini Banje Luke naselili su se i Ukrajinci.

Da bi, danas, u 2016. godini, Sarajevo izgledalo kao ono iz 1895. godine, potrebno je da,  od oko 413.000 stanovnika Sarajeva, koliko prema nekim navodima Sarajevo ima stanovnika, 116.961 stanovnika budu stranci (tj. 28.32%). Stoga, čemu panika i hajka, zbog nekoliko hiljada Arapa koji se sliju u Bosnu na godišnji odmor i pri tome isprazne novčanike?

Piše: Resul S. Mehmedović

Bilješke:

[1] Pored Sarajeva snažan kulturni procvat doživljavaju i Banja Luka, Tuzla i Zenica. Broj stanovnika je viši doseljavanjem, ali prirodnim priraštajem koji je u periodu između dva popisa od 1879 do 1910. godine iznosio 91%, što je za 24% više od prosjećnog gradskog prirodnog priraštaja. Od ukupnog gradskog stanovništva u ova tri grada je živilo dvije od tri petine ukupnog stanovništva koje otpada na grad. Do 1910. godine pet je gradova sa više od 10.000 stanovnika. Iako je Sarajevo premašilo 50.000, ni jedan od preostalih nije dospio 20.000 stanovnika.

[2] Hadžibegović, I: Bosanskohercegovački gradovi…, 2004., str. 33.

[3] Ibid.

[4] Ibid.

[5] Što je 28,32% od ukupnog stanovništva.

[6] Ako uporedimo procenat stranaca drugih nacionalnosti, primjeticemo ja je pripadnika Češke nacionalnosti bilo mnogo. Njemaca je u Sarajevu bilo 10,11%, a u Tuzli 10%, Mađari su sačinjavali 2.69% stanovništva u Sarajevu i 2,22% u Tuzli.

[7] Vranješ – Šoljan, Božena: Maria Szumska Dabrowska o poljskim doseljenicima u Bosni 1935,Časopis za savremenu povijest, Vol 38, Zagreb, str. 957.

[8] ABH, Sarajevo, ZVS, šifra 812-192/1913 (Auszug aus Reiserelation des Kreisvorstebers Ladislaus Baron Über Kolonien in Bosnien (15. 514 – B.H. vom 19. Februar 1913))

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close