-TopSLIDEKolumne

O prazničnom praznoslovlju

Foto: Predrag Trokicić

SRĐAN MILOŠEVIĆ

Glavni utisak nakon proslave novovaspostavljenog svesrpskog panađura – Dana srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave – jesu raskošnost i razmere praznoslovlja. Bilo je tu svakakvih poruka, i onih koje bi mogle da zazvuče prihvatljivo i onih koje su otvoreno preteće, ali je celina bila kakofonična, šuplja i bezidejna. A što se tiče poruke koja je sa tog događaja upućena, test za njeno razumevanje je jednostavan: svako ko se oseća kao Srbin trebalo bi da svaki put kada je izgovorena reč koja upućuje na srpstvo tu reč zameni nekom drugom nacionalnom odrednicom iz okruženja. Pa ako mu i tada sve izgovoreno zvuči prihvatljivo i dobronamerno, onda, zaista, u porukama upućenim sa tog skupa ničeg problematičnog nema.

U novije vreme nije bilo toliko besmislenih govorancija na nekom državnom ili političkom događaju. Ovde treba napomenuti da ovaj autor ne namerava da raščlanjuje ko je šta tačno rekao, jer je, na kraju krajeva, čak i ako ima nekih razlika, reč o – jedinstvu i ono, dabome, preovladava nad razlikama. Tome je slavni skup i služio. To sve čini da je na prekjučerašnjem skupu snažno važilo pravilo – s kim si, onakav si! Treba dozvoliti i mogućnost da o jedinstvu svako misli svoju misao, ali, ako su te misli fundamentalno različite – šta se onda proslavljalo? Neki mehanički presek svih raznolikih poimanja jedinstva, čiji sadržaj niko živi ne može ni izbliza da razazna?

Sve u vezi sa Danom srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave potpada pod ovdašnje svakodnevno o-ruk identitarenje, akcijaško, navrat-nanos improvizovano i dosadno: loše naučeni stihovi patetičnih recitacija, upadljivo neravnomerna zastupljenost „srpskih zemalja“ u kulturno-umetničkom programu (90% sadržaja je bila čista Šumadija), protivrečne poruke govornika, čak i različito imenovanje samog praznika, ali ponajviše jedno veliko – ništa.

Što se tiče jedinstva – u konkretnom slučaju ispostavilo se da je reč o pojmu bez sadržaja: jedan tvrdi da je to državno jedinstvo, a drugi da nije državno, ali po svom običaju, ne kaže šta to jedinstvo jeste, a čuli smo i u nekoj od uvodničarskih najava – ko bi znao ko ih je pisao – da je reč o „etničkom i nacionalnom jedinstvu“. Hoće li se Srbi na kraju posvađati oko sadržaja jedinstva – ostaje da se vidi.

Kada je reč o slobodi nije bez ironije da danas nema mnogo neslobodnijih zemalja u Evropi od Srbije, bilo da se posmatra sa građansko-demokratskog (stanje demokratije i ljudskih prava), bilo sa desno-nacionalnog stanovišta (Kosovo). A i nacionalna zastava, ako ćemo da budemo bar malo precizni, ni ne postoji. Da je neko malo razmislio bar bi u nazivu praznika upotrebio, inače vrlo raširen pojam – srpska trobojka, pa u kom god da se obliku ona koristi u raznim državama gde Srbi žive, kao njihova zastava. Sve u svemu, izlazi da se obeležava nešto neartikulisano, pa i nepostojeće.

Pošto je proslavom dominirao duh tirada oslobođenih svakog smisla, radi ilustracije ću se pozabaviti jednom arhibesmislicom, iz koje, verovatno, proishode i sve ostale. Naime, niko nikad nije uspeo da objasni, istina veoma staru i raširenu tezu, koja se nekako zapatila među nacionalno osvešćenima i posvećenima, da se jedino uz uslov pripadnosti i ljubavi prema „svom“ narodu može ceniti „drugi“ narod. Da tu tobože samorazumljivu floskulu pobliže razjasne nije pošlo za rukom ni govorničkim atrakcijama sa netom proteklog svesrpskog sabranja. A objašnjenja, zapravo, ni ne može biti jer je taj stav jedna besmislica i ništa drugo.

Zamislivo je da u to neko zaista veruje, ali nije ni zamislivo ni utvrdivo na osnovu čega. Oni koji tako parolaše sigurno nisu uspeli taj stav da objasne ni sebi samima, pa su odustali od objašnjenja te zavodljive besmislice i svojoj čudovdernoj publici. U stvarnosti, naravno da je moguće imati dobro mišljenje o „svom“, a loše mišljenje (ili ni ne zauzimati nikakav stav) o „drugim“ narodima; moguće je imati loše mišljenje o „svom“ narodu, a dobro o „drugom“; moguće je biti ravnodušan i prema „svom“ i prema „drugom“ narodu, a moguće je i ne prepoznavati se niti u jednom od ponuđenih ili bilo kojih drugih varijeteta. U svakom slučaju, nalog čovekoljublja je stariji, jasniji, jednostavniji od čudnovate konstrukcije koja tvrdi da su pozitivne emocije prema drugima moguće samo u kontekstu nekakvih užih, ali opet masovnih kolektiviteta kao što su narodi. Koja empirija, koja teorija, koja filozofija, šta iole blisko razumu i pameti stoji iza upornog trabunjanja o toj međuzavisnosti kao nekakvom gvozdenom zakonu? Nikakve to veze nema sa istinom, već jedino služi legitimizaciji nacionalizma i njegovom uvijanju u oblande naizgled prihvatljivih ideja, a zapravo besmislenih floskula. Čovek je mera svih stvari i njegovo participiranje u užim ili širim zajednicama ni na koji način ne utiče na njegov moralni status. Svojim učešćem u široj zajednici čovek ništa nužno ne dobija, niti neučešćem išta nužno gubi u pogledu statusa svoje ličnosti. Ako to nekome nije jasno, onda je to i intelektualni i moralni hendikep.

Ako je reč o etičkom nalogu čovekoljublja istina je, međutim, da pojedincu, u razvoju pozitivnog odnosa prema univerzalnom humanizmu (čovečanstvu), nije potreban tako glomazan medijator kao što je narod (etnija). Hranitelj i vaspitač su biološka, odnosno socijalna nužnost, ali to su uloge čija je osnovna jedinica pojedinac, najčešće porodica, a ne narod. Ideju o nužnosti individualne pripadnosti narodu kao nekakvom preduslovu „normalnog“ moralnog razvoja niko nikada nije ni izbliza osmislio niti uverljivo dokazao jer je – najjednostavnije govoreći – takođe reč o retoričkom praznoslovlju. Etnija je jedan i, iako istorijski veoma prisutan, ipak niukoliko nužan kolektivni smisao pojedinca.

A i zašto bi nužni kolektivno-identitetski okvir za „normalan“ razvoj pojedinca bio etnički? Etnofiliji, kao savršenom višku u životu čoveka, potrebno je neko racionalno opravdanje, pa se naciljalo na visoko, proglašenjem tobožnje nužnosti takvog osećanja za moralni razvoj čoveka. Štaviše, iskustvo je upravo suprotno: etničke identifikacije su okvir nebrojenih konflikata kroz istoriju oko vrlo sebičnih interesa. Osim toga, nema odnosa u kojima se češće ponavlja da se „ne moramo voleti“ od međuetničkih odnosa (ali, eto, možemo da trgujemo i da ne ratujemo). U najboljem slučaju etnija je fenomen koji razvodnjava, a u najgorim manifestacijama, ukida etičke naloge univerzalnog humanizma i omeđava ih na one pojedince koji su „naši“. To je realnost i nikakvo ulepšavanje i idealizacija, a ponajmanje drsko proglašavanje etnofilije nužnim okvirom za razvoj pozitivnih moralnih osobina neće nikada promeniti ovu nepobitnu činjenicu.

Peščanik.net

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close