Piše: Sara Farris
Femonacionalizam je termin koji sam uvela da opišem i to kako nacionalističke desničarske stranke iskorištavaju feminističke ideje u islamofobičnim kampanjama, kao i da opišem načine na koji neki feministi i femokrate, u ime ženskih prava, podržavaju antiislamske agende. Analizirala sam kako i zašto stranke kao što su Sjeverna liga u Italiji, Nacionalni front u Francuskoj i Stranka za slobodu u Holandiji pokazuju „brigu“ za muslimanke, opisujući ih kao „žrtve koje treba spašavati“, a istovremeno stigmatiziraju muslimane i druge nezapadne muške imigrante kao najgore neprijatelje žena.
Krajem 2010. živjela sam u Holandiji, gdje smo neke kolege i ja organizirali konferenciju o mobiliziranju feminističkih ideja u desničarskim ksenofobičnim kampanjama. Nekoliko godina ranije objavljena je knjiga Jasbir Puar o homonacionalizmu. Tom knjigom je otvorena široka i važna rasprava o onome što Puar zove tajnim sporazumom između američkog pokreta LGBTQ i američkog nacionalizma i islamofobije. U Evropi su se – nakon terorističkih napada 11. septembra i bombardovanja Afganistana koje je uslijedilo, a koje se, između ostalog, predstavljalo kao nužno za oslobađanje muslimanki pod burkom – brojni politički analitičari, feministički naučnici i sociolozi pitali: kako to da nas desničarske stranke sada pokušavaju uvjeriti da im je stalo do ženskih prava, i da se protiv islama žele boriti kako bi ta prava zaštitili?
Nekoliko godina sam radila na pitanjima migracija žena, stereotipa i prikazivanja migrantkinja i muslimanki u Evropi, pa su me sva ta pitanja veoma zanimala. Posebno sam željela razumjetni takozvani „narativ spasavanja“ kojeg desničari i neoliberali, ali i neke feministkinje, koriste kada se obraćaju muslimanskim i migrantskim zajednicama, tvrdeći da se ove žene moraju osloboditi od svojih „nazadnih“ kultura. Također, odgovorima koje su dale prethodne studije nisam bila u potpunosti zadovoljna.
Konkretno, kao neko ko u feminističkom pokretu pripada liniji marksizma i društvene reproducije, htjela sam vidjeti da li možemo identifikovati političku ekonomsku logiku koja je u osnovi ovih narativa spasavanja. Željela sam istražiti da li je ta iznenadna stigmatizacija muslimana i migranata u ime ženskih prava povezana sa položajem muslimanki i migrantkinja u ekonomskom području. To što ne postoji neko političko-ekonomsko gledište o tome, sprečava nas da razumijemo materijalne posljedice navodno dobronamjernih stavova nacionalista prema muslimankama i migrantkinjama. Uvidjela sam da postoji rizik od toga da se takvi stavovi tretiraju kao čisto licemjerje, ili, što je još gore, kao da su nekako proistekli iz iskrene, mada izopačene, brige za sudbinu ovih žena. Kada otkrijemo ekonomske interese iza „narativa spasavanja“, mobiliziranim u slučajevima muslimanki, vidimo kako su oni duboko rasistički. Nacionalisti i neoliberali su spremni tolerirati ove žene, čak i tvrditi da brinu za njih, zato što su one iznimno korisne u ekonomiji brige (staranja, njege, skrbi – odnosno, društveno su reproduktivne), što ću opširnije objasniti dalje.
Počela sam istraživati ova pitanja i raditi na projektu koji će se konačno uobličiti u ovoj knjizi.
Femonacionalizam je termin koji sam uvela da opišem i to kako nacionalističke desničarske stranke iskorištavaju feminističke ideje u islamofobičnim kampanjama, kao i da opišem načine na koji neki feministi i femokrate, u ime ženskih prava, podržavaju antiislamske agende. Analizirala sam kako i zašto stranke kao što su Sjeverna liga u Italiji, Nacionalni front u Francuskoj i Stranka za slobodu u Holandiji pokazuju „brigu“ za muslimanke, opisujući ih kao „žrtve koje treba spašavati“, a istovremeno stigmatiziraju muslimane i druge nezapadne muške imigrante kao najgore neprijatelje žena.
Kako sam ranije spomenula, napisala sam ovu knjigu uglavnom zato što sam htjela uvesti jedno političko-ekonomsko stajalište u akademske debate i debate aktivista o novim licima islamofobije. Ono što uočavam i bilježim u ovoj knjizi, konkretnije, jest da moramo obratiti pažnju na dvostruke rodne standarde koje mediji glavne struje primjenjuju na migrante, i na muškarce i na žene, kako na muslimane, tako i na nemuslimane. Mi moramo dešifrirati njihovu ekonomsku logiku, skupa sa „kulturalističkim“ izrazima.
Muškarce muslimane, kao i imigrante sa Globalnog juga, obično opisuju ne samo kao potencijalne silovatelje i ugnjetavače žena, nego i kao „kradljivce poslova“. Oni su nepopravljivi „loši momci“, u svakom smislu. S druge strane, muslimanske i nezapadne migrantkinje se opisuju kao žrtve patrijarhalnih i nazadnih kultura. Na njih se gleda i kao na nekog ko se može asimilirati u zapadne vrijednosti (zato što, kao žene, zapravo nemaju vlastitog mišljenja) i ko može pozitivno doprinijeti zapadnim ekonomijama, tako što će raditi u sektoru društvene reprodukcije koji nema dovoljno zaposlenih (tj. u društvenoj brizi i brizi o djeci) za vrlo niske plate. One su „druge“ koje treba otkupiti.
Mislim da ovo dihotomno rodno predstavljanje, ili dvostruki rodni standardi, koje glavnina medija i desničari koriste da označe migrantsku populaciju, otkrivaju političke ekonomske razloge femonacionalizma. U svojoj knjizi, dakle, tvrdim da su ponude „spasavanja“, koje ti desničarski nacionalisti daju muslimankama (ali i nemuslimanskim migrantkinjama općenito), povezane sa izuzetno važnom ulogom koju ove žene imaju u društveno reproduktivnoj ekonomiji. Međutim, te su ponude povezane i sa željama ovih političkih stranaka da sektore društvene brige i brige o djeci održe onakvima kakvi oni zaista i jesu: rasno označeni, feminizirani, izuzetno eksploatatorski, nižestatusni i malo plaćeni.
S druge strane, u knjizi se pobliže posmatraju feministi i femokrate koji podržavaju antiislamsku politiku u ime ženskih prava, kao i ono što predlažu muslimankama u njihovoj trci da ih spasu od „loših“ muslimanskih momaka.
Ono što zapažam ovdje je, prvo, da ove feministkinje pokrivaju čitav politički spektar. One nisu samo desničarske feministkinje ili samoproklamovane feministkinje, kao što su Ayan Hirsi Ali u Holandiji ili Souad Sbai u Italiji, koje su podržale antiislamski diskurs i političke mjere kakva je zabrana marame, nego i lijevo nastrojene feministkinje kao što su Giuliana Sgrena u Italiji ili Najat Vallaud-Belkacem u Francuskoj. Drugo, istakla sam duboke protivrječnosti ovog antiislamskog feminističkog fronta. S jedne strane, ove feministkinje i femokrate nazivaju islam mizoginom religijom i odnose se prema muslimankama koje nose maramu kao prema samoporobljenim individualkama koje ne razumiju šta su stvarno sloboda i emancipacija. S druge strane, iste te feministkinje ne spominju to što su mnoge muslimanke i migrantkinje u Evropi danas obavezne proći kroz programe integracije – koje ponekad provode i same femokratkinje – koje ih guraju ka sektoru društvene reprodukcije, da postanu čistačice, njegovateljice i dadilje.
U kom smislu je to emancipacija žena? Zar ovo nisu upravo one djelatnosti i poslovi protiv kojih se feministički pokret bori, u svom nastojanju da raskrinka rodne uloge i nedostatak ekonomskog priznanje društvene reprodukcije?
Nezapadne migrantkinje trenutno zauzimaju stratešku ulogu u društvenom reproduktivnom sektoru brige o djeci, starima i poslova čišćenja. Zato je moguće tražiti da se nezapadnim migrantkinjama kao pojedinkama pomogne u procesu integracije i emancipacije, uključujući i ponude za posao. One nisu „kradljivice poslova“; muslimanske i druge nezapadne migrantkinje se predstavljaju kao one koje omogućuju zapadnom evropskom čovjeku, posebno ženi, da radi u javnoj sferi, jer omogućuju neoliberalnu restrukturiranu komercijalizaciju društvene brige o djeci, starima itd..
Moja knjiga, dakle, pokazuje da ovi dvostruki standardi, koji se primjenjuju na muslimanske i nezapadne migrantkinje u slici javnosti o njima – gdje se one opisuju kao pojedinci kojima treba posebna pažnja, pa i „spasavanje“, – funkcioniraju kao jedan ideološki instrument strogo povezan sa njihovom ključnom ulogom (sadašnjom ili budućom) u reprodukciji materijalnih uvjeta društvene reprodukcije. Trebamo razumjeti femonacionalizam kao važan dio konkretne neoliberalne reorganizacije politike socijalne zaštite, rada i mjera državne imigracione politike, koji se javlja u kontekstu globalne finansijske krize i, uopće, zapadnoevropske krize društvene reprodukcije.
Prevod: Azra Mulović
