Prof. dr. Nino Raspudić u kolumni za Večernji list 25. listopada pisao je o emigrantima/izbjeglicama i odnosu prema njima. Njemu je u istom listu 29. listopada odgovorio svećenik Tvrtko Barun, ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice u Jugoistočnoj Europi. Ovdje prenosimo oba teksta
Nino Raspudić: Maženje poskoka i vabljenje migranata
U gomili neveselih vijesti ovoga tjedna, istaknula se jedna bizarna epizoda, koja dovodi do prilično sumornih zaključaka o fazi civilizacije u koju smo već poprilično zakoračili.
Naime, mladu Nizozemku je na Biokovu ugrizao poskok dok ga je išla pomaziti. Nakon blagovremene intervencije hitne pomoći pacijentica je nekoliko dana boravila na Klinici za infektologiju KBC-a Split. Srećom je zmija otrovnica bila mlada i hitna pomoć vrlo brza, inače bi susret s realnošću završio smrću.
Zašto bi netko išao maziti zmiju opakog izgleda? Objašnjenje leži u iskrivljenoj, diznijevskoj slici svijeta u kojem nema pravog zla i opasnosti. Poskok je oduvijek takav kakav jest, pravi uzrok kratkog spoja na Biokovu je preudoban život zapadnih derišta u svijetu bez odgovornosti, u kojem je sve dobro, sve je cool, uzbudljivo i sve što trebaš je “ljubav”.
Najveća životna drama je prišt na nosu ili koji kilogram viška. To je svijet Nietzscheovog posljednjeg čovjeka koji trepće okicama i skakuće po zemlji. Hoće se svugdje popeti, svugdje zaroniti, doprijeti, isprobati, sve znaju, sve mogu, sve im je pet.
Zaostali su na razini djeteta koje mazi janje, za njih su preci, kojih se odriču, izgradili civilizaciju, osigurali udoban svijet u kojem u ušuškani i u kojem im je sve user-friendly. Škola ih ne priprema za život, izbjegava se svaka neugoda, opasnost, konflikt, suočavanje s realnošću.
S jedne strane, “posljednji ljudi” zapadne civilizacije ne bi ni mrava zgazili, čine se nesposobni za zlo, no bez problema ubijaju nerođenu djecu ili šalju roditelje na eutanaziju. No ne daj Bože da bi posjekli drvo, stukli zmiji glavu ili zavrnuli kokoški vratom, jer čak i ako nisu vegetarijanci, obrok, čistu savjest i sigurnost će im osigurati drugi.
U njihovom svijetu sve je dobro. Priroda je dobra, sve životinje su dobre, i svi ljudi drugih kultura, postoje samo neki naši zli, zaostali ljudi, koji još govore o partikularnim identitetima, granicama i ostalim groznim stvarima. Zlo ne postoji u prirodi, već ga prouzrokuje (zapadni) čovjek. Ako pomaziš zmiju, ona će ti uzvratiti ljubavlju.
Posljednji ljudi umišljaju da su bogovi koji su iznad prirodnih zadatosti i ograničenja. Nemaju nikakvog poštovanja prema planini, na Biokovo idu u papučama jer misle da je to produžetak plaže, puka kulisa stvorena za turiste. Ima nešto krajnje oholo u tome da misliš kako svojom ružičastom optikom možeš i poskoku oduzeti identitet.
Mlada Nizozemka se uspentrala na Biokovo na njegov teritorij. Krenula ga je uznemiravati, i to sa željom da ga pokroviteljski pogladi. Ali poskokova priroda nije takva da ga čovjek mazi. Petar Gudelj, najveći pjesnik Biokova i zmija, mogao bi o ovoj zgodi napisati duboku pjesmu.
Cijela jedna generacija idiota kruži svijetom sa zlatnim karticama u naprtnjačama osvajati već osvojen, ukroćen, mapiran, preporukama na Airbnbiu ocijenjen svijet.
Takvima otprilike zamišljam one koji vabe ilegalne migrante u Europu bez osobnog interesa. Govorim o ljudima koji vjeruju da ih se može primiti beskonačno i da ih se sve može usrećiti, bez ikakvih posljedica.
Druga priča su kriminalci, poput de facto krijumčara ljudi iz nevladinih udruga ili medijskih plaćenika koji će po potrebi 2015. pisati o inženjerima i umjetnicima iz Sirije i uplakanim djevojčicama, a sve druge koji tu sliku dovode u pitanje nazivati fašistima, a sad već iznose drugu priču, otprilike onu koju su “fašisti” iznosili prije tri godine.
Sutra će takvi bez problema drukati da se ilegalne migrante trpa u konc-logore ako oligarhija odluči tako, a one koje su nekada nazivali “fašistima” etiketirati kao naivne kršćanske mlakonje i neprijatelje zapadne civilizacije.
Prije tri godine u Europu je balkanskom rutom ušlo milijun, uglavnom mladih muškaraca, bez dokumenata i bez ikakve sigurnosne provjere.
Ako ih je “Mutti” željela radi potreba njemačkog tržišta rada ili jednostavno zbog mazohizma prouzročenog vječnim kompleksom krivnje, mogla ih je prebacivati čarter letovima izravno iz Pakistana, Irana, Nigerije, Alžira, Afganistana, Somalije, Iraka ili Sirije, ne gnjaveći zemlje u kojima oni nisu ni željeli ostajati, a koje su im se našle na ruti.
Kad je plafon potreba i mazohizma dosegnut, AFD u tri godine postao druga po snazi stranka u Njemačkoj, (jednako kao što su na protumigrantskoj retorici uzletjeli Švedski demokrati ili Liga u Italiji), a među počiniteljima terorističkih napada u Europi identificirani i neki ilegalni migranti s balkanske rute, počelo je zatvaranje. Bilo je jasno da će zemlja koja se zadnja zatvori nastradati.
To se danas događa Bosni i Hercegovini u koju su se slile desetine tisuća ilegalnih migranata. Najbolje što su vlasti u Sarajevu smislile je tovariti ih i autobuse i, u zadnje vrijeme i vlakove, i slati u Bihać i ostatak Unsko-sanskog kantona, do točke najbliže zemljama za kojima žude.
Desetak tisuća migranata u Bihaću i okolici danas je otprilike kao da imate dvjesto tisuća ilegalnih migranata bez dokumenata koji tumaraju Zagrebom, useljavaju u prazne kuće i vikendice, a dio njih čini i stotine evidentiranih kaznenih djela (što je konačno priznao i policijski komesar u Bihaću), i pri tome sve više kipte bijesom jer ne mogu dalje.
Stanje je nakon određene točke postalo neizdrživo i kulminiralo je prošle subote prosvjedom nekoliko tisuća građana Bihaća.
Uslijedile su optužbe sarajevskih NGO mafijaša na Soroševoj sisi kako su Bišćani fašisti i rasisti. Prešućuje se kako je isto to stanovništvo migrantima mjesecima pomagalo, no sada je strpljenje popustilo.
Začudo, naši mediji uglavnom više ne govore o inženjerima, ženama i djeci koji bježe od rata, već, očito jer je direktiva sa Zapada drugačija, sada doznajemo da ih golema većina (čak trećina su Pakistanci) nije iz zemalja zahvaćenih ratom već žele na Zapad u potrazi za boljim životom. Zašto bi Europa primala te ljude? Pakistan ima 213 milijuna stanovnika, Nigerija 190 milijuna. Samo te dvije zemlje imaju stanovnika gotovo kao cijela Europska unija nakon Brexita.
Bilo bi lijepo da mazitelji poskoka odgovore koja je po njima gornja granica migranata koje Europa može primiti? Što ako na 80 milijuna Nijemaca dođe svih 213 milijuna Pakistanaca. Mogu li im Nijemci osigurati blagostanje za kojim žude?
Koliko još paralelnog društva? Koliko geta, no-go zona, predgrađa koji nemaju veze s kulturom gradova u kojima su nastala? Hoće li nastavljati poticati priljev migranata sve dok krajnje desne stranke ne zavladaju u cijeloj Europi i ne započnu s nasilnim progonima? Ili dok migranti ne preuzmu vlast?
Posebno je ogavno bilo vidjeti kako su u utorak, nakon neuspješnog nasilnog prelaska granice, migranti podigli žene i djecu iz hotela Sedra u Cazinu i odveli ih prema graničnom prijelazu Izačić.
Mazitelji poskoka onda liju suze nad djecom koja provode noć na hladnoći, na otvorenom, za što optužuju okrutne Bišćane, ili Hrvatsku koja ih ne pušta preko svoje granice, a ne krive kriminalce koji su ih iz toplog gdje su imali smještaj i hranu izveli kao živi štit i sredstvo proboja granice.
U svakoj uređenoj državi bi kod takve zloporabe i izlaganja opasnosti djeca bila oduzeta roditeljima. Ovdje je svatko kriv osim onih koji žele nasilno prodrijeti na teritorij drugih država ne birajući pri tome sredstva.
Zvijezda priče s hrvatske strane postaje pučka pravobraniteljica Lora Vidović koja blati hrvatske policajce i prijeti kako će tužiti Hrvatsku Velikom Bratu (kako kaže, obavijestiti “međunarodne organizacije koje se bave monitoringom ljudskih prava u Hrvatskoj uključujući odbore i pododbore Vijeća Europe i UN-a za prevenciju torture”) zbog toga što joj je uskraćena mogućnost nenajavljenog i neposrednog uvida u policijsko djelovanje i podatke, jer je smetaju dojave kako policija vrši nasilna odvraćanja, tj. u krajnjem slučaju obrane granice koristi palice.
Kako bi po njoj trebala granična policija postupati prema nekome tko krši zakon i nasilno želi prodrijeti preko granice? Možda, pomaziti ga? Nije jasno što rade sigurnosne službe, hoće li Sabor raspraviti o postupanju policije, ali i o istupima pravobraniteljice, hoće li oni koji potpomažu ilegalnu ekonomsku (ili invazijsku) migraciju kazneno odgovarati, jer po čemu se razlikuju od krijumčara ljudima?
Da se radi o puno većoj, globalnoj priči svjedoči i slučaj kolone od pet tisuća ljudi koji su krenuli iz Hondurasa, nasilno prelazeći nekoliko granica, na nekoliko tisuća kilometara dugačak marš jer im je eto puhnulo da žele živjeti u SAD-u.
Na američkoj granici se, znakovito, očekuju uoči izbora za Kongres koji će se održati za manje od dva tjedna. Od Italije preko Njemačke do Švedske, paralelno s priljevom ilegalnih migranata jačaju političke opcije koje su za represiju prema njima.
Napor policije na granicama RH nije samo obrana državne granice i suverenosti, već i sigurnosti i vladavine prava koji dolaze u pitanje ako Hrvatska postane hot-spot u koji će se nalijevati migranti koji ne mogu dalje na sjever. Jer svi sjevernije i zapadnije od nas već su se zatvorili. Izgleda da njihovo maženje ima granicu. A sada su nama ostavili pendrek, i za nas i za njih.
* * *
Tvrtko Barun, ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice u Jugoistočnoj Europi: Reakcija na kolumnu Nine Raspudića
Poštovani gospodine Raspudiću, vezano uz sadržaj Vaše kolumne u Večernjem listu, naslovljene “Maženje poskoka i vabljenje migranata”, upućujem Vam, kao ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice u jugoistočnoj Europi, kao katolički svećenik i kao Tvrtko, svoju reakciju za neistine, površnosti, populizam i manipulacije iznesene u spomenutom tekstu.
Na početku bih s Vama podijelio stav da je nazvati bilo koju osobu ilegalnom, proglasiti je dijelom jedne neodređene i homogene ilegalne skupine, te na tome inzistirati – potpuno neprihvatljivo, pogotovo onima koji se nazivaju kršćanima. Na ove i slične isključive etikete i predrasude više puta je reagirao i sam papa Franjo pozivajući sve ljude dobre volje na življenje i svjedočenje biblijskih i općeljudskih vrijednosti prema strancu, marginaliziranom, siromahu, najmanjem.
Upravo iz ovakve, u najboljem slučaju, neupućenosti ili namjernog pojednostavljivanja, mogu se vrlo lako roditi insinuacije, ideje i stavovi koje navodite i potpisujete. Prvi primjer toga je Vaša usporedba zmije poskoka i osoba koje su, bježeći od rata, sukoba, stradavanja i neimaštine, u susret nadolazećoj zimi, zapele pred hrvatskog granicom, prepuštene same sebi na teritoriju zemlje iz koje i sami potječete. U svojoj kolumni zgodno ste se poslužili umijećem usporedbe, uopćavanja i korištenjem iskrivljenih činjenica kako biste pogodovali rastućoj klimi nerazumijevanja, netrpeljivosti, pa i mržnje spram migranata i izbjeglica. No otišli ste i korak predaleko, iznoseći teške laži i optužbe, pod krinkom uopćavanja, pojednostavljivanja i tobožnjeg uzimanja u obzir “šire slike” – koja Vam, jednako kao i vrlo konkretna situacija koja se trenutno odvija – potpuno izmiče iz horizonta i razumijevanja. Kao ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice, udruge koja svakodnevno surađuje s jako puno vladinih i nevladinih institucija i organizacija, moram reagirati na Vaše pretpostavke i neznanja glede djelovanja nevladinih organizacija. Nazvati sve nas, nevladine organizacije koje pomažu izbjeglicama, kriminalcima, mafijašima, plaćenicima i krijumčarima ljudi, maziteljima poskoka (kojima ste pripisali karakteristike pokroviteljske naivnosti, zaostalosti i gluposti, oholosti, krajnjeg nerazumijevanja i uznemiravanja prirodnog poretka – što god on značio), omalovažavanje je svih osoba koje kroz svoj profesionalni, akademski ili volonterski angažman žele služiti i zagovarati prava izbjeglica i migranata. A to je nešto na što sve kršćane ali i sve ljude dobre volje konstantno poziva papa Franjo svojim riječima i djelima. Vjerojatno ne znate, ali nevladine organizacije u Hrvatskoj imaju vrlo snažnu i važnu ulogu u društvenim, a ne kriminalnim procesima koje insinuirate. One pružaju podršku izbjeglicama kojima je naša država kroz svoj pravni okvir omogućila zaštitu i sigurnost, osnažuju lokalne zajednice koje su pružile dobrodošlicu svojim novim sugrađanima te kroz partnerske odnose i suradnju jako puno pomažu državnim institucijama u provođenju vrlo mlade i krhke integracijske politike Republike Hrvatske.
Pišete da su migranti, između ostalog, glavni i jedini uzrok jačanja ekstremne desnice u nekim europskim zemljama. To je opasna optužba i opasna laž, koja otvoreno poziva na neprijateljstvo i daljnje podjele, za koje, ponovno, krivite migrante. Mogu se donekle pokušati uživjeti u neku drugu perspektivu te tako razumjeti da je politički oportuno, dapače vrlo ugodno i lagano proglasiti neidentificiranu skupinu ljudi koja svojim dolaskom prijeti uništiti sve što nam je sveto, glavnim krivcem za sve dugogodišnje neuspjehe, nesnalaženja, nerad i nečinjenje. No sugerirati kao jedini mogući scenarij onaj u kojem će migranti ili biti diljem Europe progonjeni djelovanjem krajnje desnice ili će pak sami preuzeti vlast, krajnje je neodgovorno i neprimjereno. Upravo je prvi scenarij moguć, ne daj Bože, jedino ukoliko stavovi i tekstovi poput Vašeg dominantno prevladaju. Insinuacija na drugi scenarij, u kojem migranti preuzimaju vlast, samo hrani i potiče onaj prvi.
Nastojanja pučke pravobraniteljice (inače opunomoćenice Hrvatskoga sabora za zaštitu i promicanje ljudskih prava i sloboda, čiji je ured središnje tijelo za suzbijanje diskriminacije te djeluje kao Nacionalni preventivni mehanizam za zaštitu osoba lišenih slobode) koja su potpuno u okvirima njezine nadležnosti nazvali ste “zvjezdanim istupom koji blati hrvatsku policiju”. Time se pokazuje Vaše temeljno nerazumijevanje potrebe, uloge i značaja postojanja i djelovanja institucije pučkog pravobranitelja te banaliziranje i podsmijeh prema demokratskom poretku. Svojim insinuacijama ismijavate i dovodite u pitanje Ustavom i Zakonima RH zagarantirano pravo i odgovornost instituta pučkog pravobranitelja da provjerava zakonitost djelovanja institucija Republike Hrvatske, a za što, s obzirom na migrante, posljednjih mjeseci postoji iznimno velika potreba.
Prema Vašim riječima, pučka pravobraniteljica Lora Vidović čini krivo kada za sve građane naše Domovine obavlja svoj posao, koji znači braniti one koji to, zbog svog posebno ugroženog statusa, ne mogu učiniti sami. S druge strane, opravdavate navodna nasilna postupanja granične policije njihovom beskompromisnom zadaćom čuvanja granica od, kako pišete “nalijevanja ilegalnih migranata”. Spominjete migrante kao glavne i jedine krivce za terorizam, silovanja i pljačke (a hrvatski zatvori su, nažalost, puni “Hrvata – katolika”!). A ja Vam iz vlastitog iskustva mogu posvjedočiti da najveći dio tih ljudi upravo od toga bježe: od zlih ljudi koji su razorili njihove domove, ubili njihovu djecu, roditelje, braću i prijatelje, spalili fakultete, opljačkali gradove, iscrpili prirodne resurse i uveli diktaturu straha i isključivosti. Ako mislite da su na proputovanju svijetom sa smiješkom na licu, lagodno se nadajući lakšem životu, ili pak s organiziranim ciljem da zavladaju svijetom, pozivam Vas da provedete nekoliko dana s djelatnicima Isusovačke službe za izbjeglice u Hrvatskoj ili u Bosni i Hercegovini. S ljudima koje vi nazivate kriminalcima, krijumčarima ljudi i plaćenicima. S ljudima koji, koristeći svoje znanje i iskustvo, nastoje pružiti podršku i nadu ljudima koji su, nerijetko, izgubili sve osim golog života. Izbjeglice i migranti nisu samo muškarci u naponu snage, kojih se Vi strašite i kojima strašite javnost. To su i djeca koja spavaju na hladnoj zemlji usred šume, ne zato što su im roditelji, ukoliko ih još imaju, to odabrali iz hira – već kao zadnju šansu za kvalitetniji i dostojanstveniji život. I ti ljudi, vjerujem da to možete shvatiti, vole svoju djecu. No nemaju izbora. To su djevojke i žene koje same, napaćene, izrabljene i zlostavljane žele barem malo više dostojanstva i slobode. To su dječaci koji imaju samo dva izbora: ostati i sigurno poginuti u ime ideala i politika koje ne razumiju, ili krenuti na put pun opasnosti ali koji će im možda omogućiti da prežive.
Pitam se imate li isto mišljenje i o izbjeglicama koje su se prije nešto više od dvadeset godina, bježeći od rata, stradavanja i progona s ovih prostora nadale zaštiti i sretnijoj budućnosti u nekoj od Europskih ili prekooceanskih zemalja koje spominjete i u ovom kontekstu? Zemlja koja u ovom trenutku, ususret nadolazećoj zimi, nudi vrlo ograničen prihvat i podršku osobama koje su u nju stigle putem koji krije brojna stradavanja, beznađe i patnju – ne tako davno i sama je bila zemlja iz koje su ljudi bježali spašavajući živu glavu ili tražeći mjesto gdje će moći odgajati svoju djecu u miru i sigurnosti. Čini mi se da biste se toga mogli, i osobno, sjećati. Tko smo tada bili “mi”, a tko “oni”, i tko smo to “mi”, a tko “oni” danas? Povezuje li nas možda ipak nešto više od, kako zaključujete, pendreka koji nam je ostavljen i za jedne i za druge? Nije mi cilj nametati se s vama u retorici i tako ponovno učiniti izbjeglice platformom za iživljavanje i dokazivanje vlastite elokvencije, filozofskih obrata i neprimjerenih, lažnih ili poluistinitih usporedbi. No ipak priznajem da sam iznenađen niskom i populističkom razinom argumenata Vaše kolumne. Mogu govoriti tek kao osoba koja se zajedno s kolegama i volonterima trudi svakodnevno pratiti, služiti i zagovarati potrebe i prava izbjeglica i svih ostalih prisilno raseljenih osoba. Ti ljudi za mene imaju ime, lice, glas, osobnost, talente, vrline i mane, prošlost i vjerujem, budućnost. Svaki od njih ponaosob. Možda će neki od njih svoju budućnost dijeliti i sa mnom: kao brat, sestra, sugrađanin, prijatelj. Vjerujem, nadam se i sve činim da si u toj budućnosti ne budemo stranci ili prijetnje. Na kraju bih Vas pozvao da kada govorimo o ovoj toliko kompleksnoj temi izbjegavamo svaku generalizaciju i pojednostavljivanje. Iskreno Vam stojim na raspolaganju da Vas upoznam s ostalim ovdje nespomenutim dimenzijama služenja izbjeglicama i migrantima. U nadi da ćete ove moje riječi i iskustvo ubuduće uzeti u obzir pri komentiranju ove toliko aktualne i važne teme, u želji da Vas upoznam s točnim informacijama i činjenicama, te uz poziv da nam se barem jednom pridružite u konkretnom služenju ovim ljudima u potrebi, srdačno Vas pozdravljam,
Tvrtko Barun SJ
ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice u jugoistočnoj Europi
Prometej.ba
Foto: Richard Redgrave The Emigrant’s Last Sight of Home, 1858
