logo
bios

„Tvrdnja da islamu nedostaje prosvjetiteljstvo je stari kliše“

Objavljeno prije 2 mjeseca . u sub, apr 4th, 2020

Razgovor sa Angelikom Neuwirth – „Tvrdnja da islamu nedostaje prosvjetiteljstvo je stari kliše“

Razgovarale: Anna Alvi i Alia Hübsch

Profesorica Angelika Neuwirth, u ovom intervjuu Anni Alvi i Alii Hübsch, kaže da je tvrdnja da islamu nedostaje prosvjetiteljstvo stari kliše i da zapadnog čovjeka to što se ponosi prosvjetiteljstvom navodi da vjeruje kako je zapadna kultura superiorna u odnosu na islam

Profesorice Neuwirth, u svojoj knjizi „Der Koran als Text der Spätantike“ (Kurʼan kao kasnoantički tekst), koja ima preko 800 stranica, pokušavate pronaći evropski pristup muslimanskoj svetoj knjizi. Šta tačno podrazumijevate pod „evropskim“ pogledom na Kurʼan?

Angelika Neuwirth: U knjizi sam objasnila šta podrazumijevam pod tim. Pokušavam pokazati da ako Kurʼan čitate historijski, nailazite na iste tradicije koje Evropljani smatraju temeljnim za svoju kulturu. Kurʼan se čita kao objava, drugim riječima, kao poruka ljudima koji u to vrijeme još nisu bili muslimani. Postajali bi muslimani samo kada bi to proglasili, iskazali. Ovakvo shvatanje pokazuje da se u to vrijeme raspravljalo o istim problemima i na Arabijskom poluotoku i u okolnom kasnoantičkom svijetu, koji će se kasnije smatrati osnovom Evrope. Drugim riječima, svi potječemo iz zajedničkog razvojnog scenarija, što je činjenica koju će kasniji historijski razvoj zamagliti.

Dakle, manje se tu radi o nalaženju „evropskog“ pristupa Kurʼanu, a više o povezujućim kasnoantičkim elementima ili utjecajima antike, a ni takozvani „Orijent“ i „Okcident“ ne mogu tvrditi da su ovi elementi isključivo njihovi…

Neuwirth: A ipak, činjenica je da su to i jedni i drugi radili. I na Orijentu – drugim riječima, u islamskoj konvencionalnoj samopercepciji – pretpostavlja se da je, od samih početaka, islam suštinski drugačiji od kultura u okruženju i da je sa njim na svijet došlo nešto potpuno novo. Prije njega je bilo doba džahilijjeta, tj. doba neznanja, potcijenjena epoha koju ne treba ni uzimati u obzir.

A i na Zapadu, misli se da je islam nešto sasvim drugačije, tj. nešto što ne pripada njihovoj zapadnoj kulturi. Ovo su drevni kodeksi o tome šta čini „razliku“ i historijski su neodrživi, međutim, uspostavljeni zbog ranijih prenošenja ili ravnoteže moći.

Da li biste, onda, odbacili ideju da islam još uvijek treba prosvjetiteljstvo ili da su razum i nauka i dan-danas u raskoraku s vjerom?

Neuwirth: Tvrdnja da islamu nedostaje prosvjetiteljstvo je stari kliše. Ponos na prosvjetiteljstvo – iako je donekle taj ponos splasnuo – i dalje zapadnog čovjeka navodi da misli da je zapadna kultura daleko ispred islama.

U islamskoj historiji nikada nije bilo širokog pokreta sekularizacije, zbog jednostavnog razloga što u islamu sveto i svjetovno postoje jedno uz drugo. Osim toga, neravnoteža moći između Istoka i Zapada nije uvijek bila ovakva kakva je danas. Dugo vremena, islamska kultura znanja bila je nadmoćnija od zapadne ili, općenito, kulture znanje izvan islamskog svijeta. Nije puka činjenica da je islamska kultura bila naprednija i u pogledu medija. Na primjer, papir se u islamskom svijetu proizvodio još od 8. stoljeća. To je, nadalje, omogućilo širenje ogromnog mnoštva tekstova, što se za Zapad tog vremena ne bi moglo reći. Nesumnjivo, arapskih tekstova koji su u tom periodu kružili bilo je preko 100 puta više od broja zapadnih tekstova. Sve do 15. stoljeća, ljudi na Zapadu se se oslanjali na pergament, koji je bio vrlo skup i kojeg je teško bilo nabaviti. 

Kakva je slika žena i muškaraca u Kurʼanu?

Neuwirth: Naravno, Kurʼan nije priručnik za društveno ponašanje. Mnogi pretpostavljaju da se sve islamske norme mogu naći u Kurʼanu. Ali, to nije svrha Kurʼana. Kurʼan je bio poziv ljudima koji su znali za druge norme i koji su bili spremni da ih propituju. Kurʼan podstiče rasprave o različitim normama. Činjenica da je relativno mali broj pravno relevantnih uputa sistematiziran i da je postao dio islamskog kanona, šerijata, je sasvim druga stvar.

Kasnija pravna literatura ne odražava isto stanje odnosa kao Kurʼan. To je posebno vidljivo u slici žene u Kurʼanu, koja se potpuno razlikuje od slike žene u islamskoj pravnoj literaturi. Ovdje konkretno, Kurʼan pravi revolucionarni iskorak: pred Bogom, Kurʼan postavlja žene i muškarce na isti nivo. To je, uistinu, jedinstveno za taj period. Na Sudnjem danu će se obama rodovima suditi na isti način. Iz današnje perspektive to izgleda nerelevantno, ali nije. U to vrijeme, jednakost muškaraca i žena, rodna jednakost, bila je potpuno nezamisliva. Bilo je čak i diskusija da li žene uopće imaju dušu. O ženama se sudilo vrlo ambivalentno, a u mnogim prijeislamskim društvima je njihov pravni status bio vrlo nepovoljan. Kurʼan stavlja žene u ravnopravan položaj sa muškarcima i u važnim sekularnim pitanjima; one imaju prava, pa i pravo nasljeđivanja. Drugim riječima, žene uopće nisu bile pravno onesposobljene.

U knjizi „Bog je lijep“, Navid Kermani govori o estetskoj dimenziji Kurʼana. Kakva je to estetska dimenzija?

Neuwirth: Ako se Kurʼan čita i tumači kao neka vrsta informacijskog medija – što mnogi savremeni istraživači Kurʼana čine  – to nije pravedno prema njemu. Kurʼan je veoma poetičan i sadrži mnoštvo poruka koje se prenose na semantičkom nivou – ali, ne eksplicitno i ne nedvosmisleno; ove poruke on daje kroz pjesničke strukture. Da nije tako, on ne bi bio tako snažan i podsticajan. Šta Kurʼan čini tako jedinstvenim je njegova složenost, njegovi mnogi slojevi, to što govori na različitim nivoima. S jedne strane, naravno, to je estetski izuzetno privlačno. On je, ako hoćete, iznimno privlačan i retorički i ima tu moć uvjeravanja.

Možda bi se poruke Kurʼana i mogle sažeti u jednom kratkom novinskom članku, ali to ne bi imalo isti učinak. Tu je, zaista, riječ o jednom očaravajućem jeziku. I sâm jezik Kurʼana hvaljen je kao najviši dar koji je čovječanstvo dobilo od Boga. Naravno, to je povezano sa znanjem. Jezik je medij znanja. Zato ne bismo, povrh svega, smjeli optuživati islamsku kulturu za neprijateljstvo prema znanju. Cijeli Kurʼan je, u osnovi, panegirik znanju, znanju artikuliranom kroz jezik.

Kakve su paralele između Kurʼana i svetih tekstova Jevreja i kršćana? Šta je, tačno, to po čemu se Kurʼan ističe ili šta je to Kurʼan novo donio?

Neuwirth: Kurʼan je morao donijeti nešto novo; napokon, došao je na svijet stotinam godina nakon prethodnog svetog teksta – oko 500 godina nakon Novog zavjeta. Kao prvo, rekla bih da on insistira na znanju koje je ogroman dio ljudskog života, ali i religijskog života čovjeka. Ta ideja, na primjer, nije toliko važna u Novom zavjetu. Novi zavjet je usredotočen na druge stvari, a tako i Tora, Stari zavjet, drugim riječima, hebrejska Biblija.

Fokus na znanje je, nesumnjivo, nešto novo, čega prije nije bilo. On je povezan sa kasnoantičkim razvojem, vremenom kada su ljudi, jednostavno, bili spremni staviti znanje u prvi plan. Osim te, novina da je poruka univerzalizirana, da je poruka sada poslana svim ljudima, igra veliku ulogu u Kurʼanu.

U Kurʼanu nema razumijevanja za hebrejsko gledište da su Jevreji izabrani Božiji narod. Kurʼanski stav je protiv takve odabranosti; umjesto toga, umjesto nekolicine izabranih, mjesto zauzima čovječanstvo kao cjelina. Odbacuje se i odabranost kršćana, koji se stavljaju na mjesto Jevreja. Nema odabranih; postoji samo čovječanstvo kao cjelina, ljudi koji slijede određene uzore, ali koji ne mogu imati nikakve privilegije izabranog naroda: ni na način na koji se Jevreji pozivaju na Abrahama, ni na način na koji se kršćani pozivaju na Krista. Takva pozivanja ne pomažu kada čovjek stane pred Boga; umjesto toga, svako će odgovarati za sebe i polagati račune za svoja djela.

Drugim riječima, svako može graditi vlastiti, lični odnos prema Bogu, bez potrebe za nekim posrednikom?

Neuwirth: Da, može se i tako reći, mada je sâmi Kurʼan, na neki način, posrednički autoritet, medij koji olakšava čovjeku da dosegne to stanje. Ispunjavanjem obrednih dužnosti – prije svega molitve – i učenjem Kurʼana, vjerniku se otvaraju vrata koja drugima nisu otvorena. Ovo su, međutim, obredna verbalna vrata, a ne neka privilegija koja je data jednom čovjeku ili zasnovana na nekoj proceduri prijema ili figuri spasitelja.

Prevod: A. Mulović

Razgovor je izvorno objavljen na sajtu Qantara.de

algoritam.net 

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh