-TopSLIDEKultura

Leonardo Boff: Je li moguće sveopće ljudsko bratstvo sa svim stvorenjima? (1)

Po sveopćem bratstvu najneznatniji pronalazi svoje dostojanstvo i svoju radost postojanja, osjećajući se prihvaćenim i poštovanim, jer ima svoje osigurano mjesto među svim bićima

U socijalnoj enciklici Fratelli tutti (2020), Papa Franjo predstavlja svoj „san“ o novom čovječanstvu utemeljenom na sveopćem bratstvu i društvenoj ljubavi (br. 6), inspiriran osobom i primjerom sv. Franje Asiškog, univerzalnog brata.

Tema univerzalnog bratstva bila je konstantni predmet zanimanja jednog od najboljih poznavatelja ideala Franje Asiškog: Francuza Eloi-a Leclerca, u mnogim njegovim djelima, osobito u Mudrost jednog siromaha, (Pariz 1959) i Sunce se rađa u Asizu (Pariz 1999). Leclerc ne govori na teoretski način, već iz vlastitog strašnog iskustva. Mladi francuski franjevac, iako nije bio Židov, odveden je u Njemačku i zatočen u pakao nacističkih koncentracijski logora smrti Buchenwald i Dachau. Upoznao je banalnost zla, ubijanja koje su provodile SS trupe, iz pukog užitka ubijanja, upoznao je zlostavljanja i poniženja, koji su kao usijano željezo obilježili njegovu dušu.

Je li poslije Holokausta moguće ljudsko bratstvo?

Uzdrman u vjeri u ljudski rod i sumnjajući u cjelokupni ideal ljudskog bratstva, očajno je tražio tračak svjetlosti koji bi stizao iz ništavila. I nakon što su ga saveznici oslobodili 1945., plašio se svakog ljudskog bića. „Noću sam se iznenada budio oznojen i duša se ispunjala strahom, svjedoči; one slike užasa ustrajno su se vraćale i progonile me; nisam ih mogao izbrisati“ (str. 33). I nastavlja: „Nek’ mi Gospodin oprosti, ako ponekad noću,  i sada kada sam ostario, podižem nemirne oči k nebu, tražeći malo svjetlosti“ (str. 31).

Natovario je u sebi nacističke krvnike koji su ga progonili i izazivali ga na strašna pitanja o čovjeku i njegovoj  sposobnosti uništenja nezaštićenih života. Istu traumu, više nego psihološku, koja opsjeda i uništava svako ljudsko biće, iznutra i izvana, proživljavao je i brazilski dominikanac Tito Alencar, kojeg je barbarski mučio policijski povjerenik Fleury. Interiorizirao je njegov perverzni lik do te mjere da je osjećao da ga konstantno progoni, sve dok, ne mogavši više to podnositi,  nije odlučio okončati svoj život, izabirući radije umrijeti nego trajno podnositi to mučenje. Ovo strašno iskustvo proživljavao je i fra Eloi Leclerc, koji nam je nakon dugog i bolnog  razmišljanja darovao malo drhtavo svjetlo, ukazujući na mogućnost univerzalnog bratstva, nadahnuta asiškim siromasima.

Usred agonije: Pjesma brata sunca

Upravo susret s Franjom Asiškim i njegovim primjerom omogućilo je da se zrake svjetlosti pojave u njegovoj opsjednutoj duši, učini podnošljivim slike ljudskog pakla. Pripovijeda o jednom zagonetnom događaju koji se zbio u otvorenom vlaku pretrpanom zatvorenicima, koji je 28 dana od Buchenwalda putovao, od jednog mjesta  do drugog, zaustavivši se u Dachauu, na periferiji Münchena. Bila su tu tri franjevca, od kojih jedan u agoniji. Usred tog pakla kao da je nešto sinulo s nebesa. Ne znajući zašto, pokrenuti nekom višom silom, jedva čujnim glasom započeše pjevati Hvalospjev brata sunca sv. Franje. Gusta tmina nije uspjela spriječiti Božje i svjetlo brata Sunca i velikodušnost majke i gospođe Zemlje. U Hvalospjevu se slavi susret unutarnje i vanjske ekologije i odnos Neba i Zemlje, iz kojeg se rađaju sve stvari. Na usnama mu je bilo uvijek pitanje: je li moguće bratstvo među ljudima i s drugim stvorenjima? Ovo iskustvo između agonije i zablještenja, ne krije li možda mogući odgovor pun nade? Otvorio se barem jedan treperavi bljesak. Taj egzistencijalni šok potaknuo ga je na studij i produbljivanje ove izuzetne figure, tako jedinstvene među svim hagiografijama.

Otkriće bratstva na licu Raspetoga

Leclerc, zatim, opisuje proces izgradnje sveopćeg bratstva u životu Franje Asiškog. Sin bogatog trgovca tkaninama, kralj zlatne mladeži u gradu, koji je živio od slavlja i gozbi, iznenada počinje biti svjestan ispraznosti takvog života. Provodio je sate u kapeli Sv. Damjana, promatrajući nježno i blago lice na bizantskom raspelu. Nešto slično činio je i Dostojevski: jednom godišnje putovao je u Dresden, u Njemačkoj, da bi u jednoj crkvi, satima, promatrao ljepotu posebno zapanjujuće Marijine slike. Trebalo mu je ovo promatranje da umiri svoju izmučenu dušu. U svom romanu Braća Karamazovi napisao je i ovu poticajnu rečenicu: „Ljepota će spasiti svijet.“

Blag i milosrdan pogled bizantskog Isusa, slično kao Dostojevskoga osvojio je ovog mladića u dubokoj egzistencijalnoj krizi i promijenio sudbinu njegovog života. Razuvjerila ga je vjera u Stvoritelja koji je stvorio osnovno bratstvo, tako da  sva bića, mala i velika, uključujući i ljude i samog Isusa iz Nazareta, proizlaze iz praha, iz humusa Zemlje. Svi imaju isti izvor, svi čine jedno zemaljsko bratstvo.

U ovom kontekstu poniznosti vrijedi podsjetiti na ono što je sv. Pavao pisao u poslanici Filipljanima:  „Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu. On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego ‘oplijeni’ sam sebe uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, postavši poslušan do smrti, smrti na križu“ (u najvišoj mjeri ponizujuća kazna namijenjena pobunjenicima: Fil 2,5-8).

Koja je najveća prepreka koja sprečava ljudsko bratstvo sa svim stvorenjima? Koja je to perverzna energija koja izaziva masakre i masovno uništenje ljudi, koji se smatra nižim ili pod-ljudima, kako se događalo u logorima smrti?  Došao je do ovog zaključka: To je volja za moć

U svjetlu ovih spoznaja, Franjo je zaboravio svoj položaj bogatog trgovačkog sina, otkrio je zajedničko porijeklo svih bića, iz praha zemlje i njezina humusa i promatrao je Kristovu poniznost oslikanu na mirnom i blagom licu bizantskog raspela. Budući da je bio konkretan i odlučan u svemu što je naumio, odmah je iz toga izvukao zaključak: pridružit ću se onima koji su najbliži Raspetom – gubavcima, i s njima ću živjeti ono što nas po stvaranju čini braćom i sestrama i ostvarit ću s njima radikalno bratstvo. „ Okrenulo mi se u duševnu i tjelesnu slast ono što mi bijaše gorko“, priznaje u svojoj Oporuci. Znamo ostatak sage o ‘Suncu iz Asiza’, kako ga je nazvao Dante u Božanstvenoj komediji.

Eloi Leclerc, nije se ipak, zadovoljio prosvjetljujućim iskustvom Hvalospjeva brata sunca. Tjeskobno pitanje mu nije davalo mira: Koja je najveća prepreka koja sprečava ljudsko bratstvo sa svim stvorenjima? Koja je to perverzna energija koja izaziva masakre i masovno uništenje ljudi, koji se smatra nižim ili pod-ljudima, kako se događalo u logorima smrti?  Došao je do ovog zaključka: To je volja za moć.

Gdje prevladava moć, nema ni ljubavi ni nježnosti

Kako je već uočio C. G. Jung, volja za moć čini najopasniji arhetip ljudskog bića, jer mu daje iluziju da je kao Bog, raspolažući po svojoj volji o životu i smrti drugih. I zaključuje: „Gdje prevladava moć, nema ni ljubavi ni nježnosti.“ Kada moć postane apsolutna, pokazuje se ubilačka i eliminira sve one koji misle drugačije (str. 30). Naša povijesna društva (osim primitivnih društava) strukturirana su upravo oko volje za dominacijom i podčinjavanjem svega što postoji: drugoga, naroda, prirode i života samoga. To uvodi veliku podjelu između onih koji imaju moć i onih koji je nemaju.

Dokle god bude prevladavala moć-dominacija kao stožer svega, neće biti moguće bratstvo među ljudima i sa stvorenjima. Budući da je ovaj arhetip ljudski, skrivan je unutar svakog od nas. U nama se kriju Hitler, Staljin, Pinochet i Bolsonaro. Sam Leclerc priznaje: „Osjetio sam kako se i u meni budi zvijer žedna krvi“ (str. 32). Moramo držati pod strogom kontrolom ovu zlokobnu figuru koja obitava u nama, ako želimo sačuvati vlastitu ljudskost. Ako popustimo iskušenju za moći i dominacijom, kidamo sve veze, i indiferentnost, mržnja i barbarstvo mogu ispuniti sav prostor savjesti, kako se već događa u mnogim zemljama po svijetu, osobito među nama u Brazilu. Onda isplivavaju zlokobne, gotovo nekrofilske figure, koje smo spominjali.

Ova činjenica dodatno dramatizira pitanje koje Papa Franjo odlučno postavlja u enciklici Fratelli tutti: Jesu li urgentnost sveopćeg bratstva i bezgranične ljubavi zaista mogući, ili predstavljaju tek puku, pobožnu naivnost? Ili se radi o apelu, između očaja i nade, razumljivog u svjetlu onoga što Papa Franjo često ponavlja: „Ili ćemo se spasiti svi, ili neće nitko.“ Možda nam sama Zemlja, tko zna, možda nam sam univerzum daje još jednu šansu: ili ćemo se promijeniti i spasiti se ili će Zemlja nastaviti kružiti oko sunca, ali bez nas.

Prije dvije godine, u veljači 2019., Papa Franjo, tijekom posjete Ujedinjenim Arapskim Emiratima, potpisao je u Abu Dabiju važan dokument s Velikim imamom Al Azhara, Ahmedom Al-Taibom, „O ljudskom bratstvu za mir i suživot“. Nakon toga su Ujedinjene nacije ustanovile 4. veljače kao Dan ljudskog bratstva.

Sve su to velikodušni napori koji ciljaju, ako ne na eliminaciju, a ono barem na smanjivanje dubokih podjela koje prevladavaju u čovječanstvu. Težnja za sveopćim bratstvom čini se dalekim, ali uvijek poželjnim snom.

Velika prepreka bratstvu: volja za moć

Stožer svjetskih društava i naše civilizacije je volja za moć kao dominacija jasno prisutna u ocima utemeljiteljima modernosti u XVII. stoljeću, kao što su Descartes, Francis Bacon i drugi.

Nema deklaracije o jedinstvu ljudske vrste i sveopćeg bratstva, ili još poznatije Deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. UN-a, obogaćena pravima prirode i zemlje, koja bi uspjela postaviti granice gramzivosti za moću.

Razlog za to jasno iznosi Thomas Hobbes u svome djelu Levijatan (1615): „Ukazujem, na opću težnju svih ljudi, stalnu i neukrotivu želju za moć i sve više moći, koja tek sa smrću prestaje; razlog je tomu što se moć može osigurati samo tražeći još više moći.“ Isus je bio žrtva takve moći i bio osuđen na smrt na križu. Naša moderna civilizacija zagospodarila je i smrću, jer inženjeringom potpunog uništenja koji je već stvoren, može eliminirati život na zemlji a i sebe samu. Kako kontrolirati demona moći koji je u nama? Gdje mu naći lijeka?

Odricanje od svake moći kroz radikalnu poniznost

Ovdje nam je sv. Franjo otvorio put: odricanje od svake moći kroz radikalnu poniznost i čistu jednostavnost. Radikalna poniznost uključuje postaviti se uz humus, uz zemlju, gdje se svi susreću i postaju braća i sestre, jer iz istog humusa svi potječu. Put prema tome sastoji se od silaska s prijestolja na koji se smještamo kao gospodari i vlasnici prirode i od radikalno razvlaštenja od svake titule superiornosti i moći. Sastoji se u postajanju uistinu siromašnima, uklanjajući sve što se isprečuje između mene i drugoga. Tu se kriju interesi. Oni se moraju ukloniti jer su prepreka susretu s drugima oči u oči, licem u lice, s praznim rukama da se zagrlimo kao braća i sestre, i nije važno koliko smo različiti.

Siromaštvo nije nikakav asketizam. Ono je način na koji otkrivamo bratstvo, svi zajedno na istom humusu, na sestri i majci Zemlji. Što smo siromašniji, više smo braća Suncu, Mjesecu, siromahu, životinji, vodi, oblaku i zvijezdama.

Franjo je ponizno kročio ovim putem. Nije poricao tamno porijeklo naše egzistencije, humus (odakle dolazi homo-čovjek na latinskom) i na ovaj način bratski se odnosio prema svim stvorenjima, zovući ih blago braćom i sestrama, uključujući i okrutnog vuka iz Gubbija.

Drugačiji način pristutnosti svijetu

Radi se o novoj prisutnosti u svijetu i društvu, ne kao prisutnost onoga koji smatra da je kruna stvaranja i na vrhu stvorenja, već kao prisutnost onoga koji je na istoj razini sa svim drugim bićima. Po ovom sveopćem bratstvu najneznatniji pronalazi svoje dostojanstvo i svoju radost postojanja, osjećajući se prihvaćenim i poštovanim, jer ima svoje osigurano mjesto među svim bićima.

Bratstvo je povezano s jednostavnošću, koja ne znači banalno ponašanje. Radi se o načinu postojanja koje podrazumijeva odbacivanje svega što je suvišno, svih stvari koje gomilamo, koje nas zarobljavaju, stvarajući nejednakosti i barijere naspram drugih

Leclerc uporno ponavlja svoje pitanje, kao da nije do kraja uvjeren: “Je li zaista moguće bratstvo među ljudima?“  Sam odgovara: „Moguće je samo ako se čovjek postavi s velikom poniznošću, među ostala stvorenja, unutar jedinstva svega stvorenog (što uključuje ljudska bića i prirodu u svojoj cjelini) i s poštovanjem prema svim oblicima života, i najneznatnijim; onda se može nadati da će jednog dana ostvariti pravo bratstvo sa svim  ljudima. Ljudsko bratstvo ide preko ovog kozmičkog bratstva“ (str. 93).

Bratstvo je povezano s jednostavnošću, koja ne znači banalno ponašanje. Radi se o načinu postojanja koje podrazumijeva odbacivanje svega što je suvišno, svih stvari koje gomilamo, koje nas zarobljavaju, stvarajući nejednakosti i barijere naspram drugih, onemogućujući nam da živimo u solidarnosti s njima i da živimo od onoga koliko nam je potrebno, dijeleći to s drugima.

Nije taj put bio lagan za sv. Franju. Osjećao se odgovornim za put radikalnog siromaštva i bratstva. Kako je njegova zajednica brojčano rasla, osjećala se potreba za minimalnom organizacijom. Postojali su već izvrsni modeli iz prošlosti, ali Franjo je osjećao stvarnu antipatiju prema njima. Govorio je: „Ne govorite mi o pravilima sv. Augustina, sv. Benedikta ili sv. Bernarda; Bog želi da budem novi luđak u ovom svijetu (novellus pazzus).“ Ovim se jasno izražava svijest o jedincatosti svoga načina života i poslanja u svijetu i u Crkvi, kao obični laik, među siromašnima i rubnima i zajedno s njima, a ne kao klerik moćne feudalne Crkve.

Veliko iskušenje sv. Franje

Franjo je, ipak, u jednom trenutku svoga života zapao u duboku krizu, jer je vidio da njegov evanđeoski put radikalnog siromaštva i bratstva odbacuju sami njegovi sljedbenici. Duboko potresen, povukao se u samotište i u šumu, kroz duge dvije godine, samo sa svojim bliskim prijateljem fra Leonom, „Božjom ovčicom“. To je veliko iskušenje kome Franjini životopisi ne pridaju veliku važnost, ali koje je bitno u razumijevanju jedincatosti Franjine vizije.

Na kraju se razvlašćuje i od tog osjećaja duhovnog posjeda, prihvaća put koji nije njegov, ali koji je bio neminovan. Gdje će fratri spavati? Kako će se uzdržavati? Izabire radije sačuvati bratstvo, nego vlastiti ideal. S radošću prihvaća tvrdu logiku nužnosti ne pretendirajući više ništa. Izvlastio se potpuno od svega, čak i od svojih najintimnijih želja, iako je, kako piše njegov biograf sv. Bonaventura, bio vir desideriorum (čovjek želja).

Sada, potpuno lišen svoga duha, prepušta se Božjem vodstvu. Duh će postati gospodar njegova života i njegove sudbine. On sam ne želi drugo. Izručuje se na milost onomu što život od njega traži, gledajući u tome Božju volju. U tome osjeća maksimalnu slobodu duha, koja se izražava u nesupregnutoj radosti, tako da je prozvan „uvijek radosni brat“. On sam više nije u centru, u centru je život predvođen Bogom, i to mu je dosta.

Vraća se među braću, ponovno pronalazi zajedništvo i puninu životne radosti. No, slijedeći poziv Duha, vraća se, kao na početku, životu s gubavcima, koje u dubokom bratskom zajedništvu zove „moji kristi“. Ne napušta nikada duboko zajedništvo sa svojom sestrom i Majkom Zemljom. Umirući, traži da ga golog polože na Zemlju, za zadnje milovanje i potpuno zajedništvo s njom.

Autor: Leonardo Boff. S talijanskog preveo Marinko Pejić.

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close