-TopSLIDEKolumne

Bezdušno postojanje

Bezdušno postojanje

LJUBODRAG STOJADINOVIĆ

Novi film Jovane Polić o Vladaocu (Ja, Aleksandar: Državni gambit), o njegovom usponu i sunovratu, već je svojom najavom potrefio sam centar stvari. Izvesno je da smo sve to što ponovo vidimo dobro znali. I pored toga je opskurno postojanje beznačajnog Šešeljevog teklića ostalo bez socijalnog staranja. To je prikazanje narastalo između potcenjivanja i nemara, na samim rubovima primitivne radikalske manufakture. Marginalni novobeogradski mulac video je svoju šansu među primatnim šovinističkim lumpenproleterima, i odatle krenuo da menja svet.

Nešto takvo je izmaklo pažnji ljudi, izrastalo u nepoznat oblik i postalo fenomen koji nas drži kao taoce naše ravnodušnosti, njegove biografije i paralelnog mafijaškog opusa.

Takav, ovde ovlašno opisan, naučen svrhovitoj besprizornosti, osvojio je vlast. Čak stigao do njenog apsoluta i stekao sebi pristalice, zamislite kakve: svi su morali da budu gori od njega kako bi ga pretvorili u monarha. Veliki broj gorih i najgorih krenuo je za najboljim među sobom, verujući jedino u svet koji nije postojao niti je mogao da postoji. Ta vladavina opasnom iluzijom onemogućila je čak i ozbiljno opiranje njenom vlasniku.

Činjenice u dokumentarnom filmu su neporecive. Ali su svojom pouzdanošću izazvale konsternaciju među čuvarima svog oronulog spomenika. Nevažna je istina, važno je biti protiv nje. Tome ih je učio lažući uvek svakoga o svemu, pre svega o sebi i o tome ko je on zaista. Njega još niko i nikada nije zatekao u istini. Negirao je sve dokaze koji se inače ne mogu negirati i tražio dovoljno podanika koji neće verovati svojim nepouzdanim očima, nego njegovim rečima. Njih je uvek bilo dovoljno među fanatizovanom ruljom, oslepelom od višestruke lobotomije.

Još iste večeri kad je javno prikazan film, krenula je i histerija. U opticaju je zavera koju su sklopili svetski moćnici, domaći tajkuni, opozicija i prozapadni mediji, čiji je cilj da obore Vučića. Zašto bi neko želeo da obara Vučića dokumentarnim filmom u kome bizarni junak igra sebe? Da li je uopšte moguće na taj način oboriti diktatora koji ima sve uz sebe, ne srameći se i ne gadeći se ničega!

Kako se to obara neko toliko jak da sam rukovodi jednom slabom i lomnom državom sa kojom se davno poistovetio. Njegovi tabloidni biografi znaju da ovakve Srbije-strašila nema bez takvog prinudnog upravnika, koji se najviše boji nedostatka hrabrosti i neizbežnog pada.

Iste noći Politika objavljuje sramotni pamflet koji je svrstava na samo dno tabloidnog smeća. Navodno, emisija je napad na Vučića, sa konačnim ciljem da se izvrši atentat na njega, da bude uništen zajedno sa svojom porodicom. U tome je Politika prednjačila, ali je ujutru došao neko malo pametniji i donekle prikrio to zjapeće stidno mesto.

Ali je formula ipak opstala. Niko od zaverenika ne želi ništa drugo, osim da ga počisti sa lica zemlje. To što je Vučić bio huligan, Šešeljev sluga, inkvizitor u medijima, glasnik zločina sto za jednoga, relej mržnje, šef penzionerske robijašnice i njihov pljačkaš, tiranin u vanrednom stanju, blizak drug u muci sa Nevoljom, Koluvijom i Radojičićem i sve to znači da je radio u korist svoje zemlje koju voli više od svega. Pisati ili govoriti o tome – to je napad na njegovu porodicu sa ciljem zatiranja.

Recimo da je sve ovo – istina o Vladaru i odbrana nitkovskom zlikovačkom logikom – mogao da bude obračun između dokumentovane istine i tabloidne menažerije u kojoj je Politika konačno postala lider. Neko od onemoćalih spin radnika došao je na staru ideju: valja zadati niske, što niže udarce, čak i one koji su već viđeni a od njih nije bilo vajde. Šta može da bude gore od napada na porodicu? Ništa, naravno.

Međutim, nigde nije zabeleženo da je takvih nagoveštaja bilo, čak ni u tragovima. Osim što je negde zabeleženo da njemu (Vučiću) otac nije Fahri Musliju, nego Anđelko Vučić. To nije rekao niko drugi nego Anđelkov sin. Ali, to nema veze sa porodicom i atentatom na nju. Niko nije dao mogućnost Vladaru da izmisli bar još jedan atentat na sebe. Zamisao o uključivanju bliže, dalje i latentne familije u žrtve zavere, suviše je maloumna da bi opstala izvan vladajuće grupacije.

Ispada onda da je zavera sa porodicom koja je meta atentata, naprosto samonikla hajdučka nesuvislost, nastala negde na granici rakije i razuma. A kasnije raspirena nekontrolisanom vladarskom paranojom.

Može biti da je drama ipak mnogo ozbiljnija, i ona se odvija u sferama nejasnog, nadnaravnog i nastranog. U jučerašnjoj Politici (četvrtak, 9. novembar), u levom stupcu na prvoj strani, počinje tekst pod naslovom: Napadima na porodicu žele da me izbace iz koloseka. To kaže Vučić, vladalac ovdašnji. Ali, nema ni reči o tome ko je napadač i kako to čini. Niti ko je iz porodice napadnut. On kaže – kaže Politika, „da prljava kampanja koja se u ovom trenutku vodi protiv njega, uključuje uvrede na račun njegove porodice, a služi za to da ga izbace iz koloseka i da u reakciji napravi političke greške. Nema ništa prljavo ni kod moje majke, ni kod mog oca, a najmanje kod šestogodišnjeg dečaka…“

Patetični lament nad sobom i onima koje inače niko ne dira, idealno je gorivo za potenciranje izmišljene ugroženosti. Politika je izvukla naslov koji nema veze sa smislom teksta. Porodicu Vučića ugrožava samo Vučić negujući uporno svoje patetično samosažaljenje, petljajući stare roditelje koji se nekako trude da razumeju kojim je to putevima krenuo njihov plod.

Novinar Politike nije imao srca da pita narogušenog i plačevnog sagovornika šta je sa hiljadama porodica u Srbiji koje su zaista ugrožene: strahom, beznađem nesrećama, glađu i siromaštvom. Kako i sa kojim ostacima snage i sa neizmernim bolom žive porodice uništene smrću dece u školama!

Peščanik.net

***

Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.
Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close