-TopSLIDEKulturaKultura življenjaLifestyle

Tuvalu: Država koja će prva nestati s globalnim zatopljavanjem i dizanjem nivoa oceana

Izvor fotografije: Getty Images

S globalnim zatopljavanjem i dizanjem nivoa oceana zbog kojeg će ova država nestati, Tuvalu je najavio da će biti prva nacija koja će preseliti u digitalni prostor. Jedno od pitanja koja se postavljaju je, da li država koja nema fizičko utemeljenje može obavljati sve funkcije koje se pripisuju uz njen teritorijalni naziv?

(Nigdje te, a još ćeš i nestati)


“…pitanje postoji li nacija ili je ona samo zbroj pojedinačnih interesa ili interesa manjih grupa, postoji li globalni sustav ili je on samo zbroj interesa nacija – država. To su ekvivalenti starog pitanja postoji li Bog ili je to skup projekcija vjernika i klera.”[1]


„Tuvalu je država u srednjezapadnom dijelu Tihog oceana, sastoji se od devet malih koraljnih otoka raštrkanih u lancu koji leže otprilike od sjeverozapada prema jugoistoku na udaljenosti od oko 676 km,“[2] i ne ističe se po ničemu. Da planeta nije odlučila odgovoriti na decenije antropocentrične bahatosti, ona se ne bi isticala ni danas. Međutim, zbog globalnog zatopljavanja i dizanja nivoa oceana zbog kojeg će ova država nestati, Tuvalu se ističe po tome što je najavila da će biti prva nacija koja će preseliti u digitalni prostor.

Okolnosti koje su zadesile Tuvalu su vrijedne pomena same po sebi. Predstavljaju ekstrem koji će ubrzo postati normalna vrijednost ukoliko politika ne počne aktivnije uključivati pitanja okoline i globalnog zatopljavanja u svoje agende. Međutim, osim zahtjeva da se ova pitanja ne svrstavaju samo u okvir ekologizma kao ideologije koja je nastala kao reakcija na neoliberalni kapitalizam, postoje mnoga pitanja kojima treba posvetiti pažnju. Šta ovo znači za Tuvalu? Zbog posljedica globalnog zatopljavanja i rasta nivoa oceana, ovoj otočnoj državi prijeti nestanak. Ovaj problem potvrđen je i u IPCC-ovom šestom izvještaju o procjeni iz 2022. godine (IPCC Sixth Assessment Report)[3]. Adresirajući ove probleme, ministar vanjskih poslova Tuvalua, Simon Kofe, održao je govor ispred UNDP-a u oktobru 2022. godine. U navedenom govoru, između ostalog se spominje i projekat pokrenut 2021. pod nazivom Future Now Project, čiji je cilj osigurati naciju od najgorih posljedica klimatskih promjena. Jedna od inicijativa unutar projekta posebno je posvećena očuvanju pomorskih granica i državnosti. Vanjska politika, Te Sikulagi, insistira na tome da sve buduće diplomatske aktivnosti moraju prepoznati državnost i pomorske granice Tuvalua, bez obzira na posljedice klimatskih promjena, što podrazumijeva sklapanje bilateralnih ugovora. Sedam država [4] je već potpisalo bilateralne sporazume u kojima se obavezuju na poštivanje državnosti Tuvalua.[5] Drugi govor održan je godinu dana prije, u sklopu Konferencije Ujedinjenih Nacija o klimatskim promjenama (COP26). On je ostavio veliki uticaj na sve koji su ga slušali, kako zbog onoga što je ministar govorio, tako i zbog mjesta s kojeg se javio – improvizirane katedre smještene u moru tako da mu je voda dolazila do koljena, što je i simbolički predstavljalo problem s kojim se Tuvalu suočava. U njemu je Simon Kofe najavio preseljenje u digitalni prostor, što će se učiniti iz razloga očuvanja kulture, tradicije, i svih drugih posebnosti koje čine ovu naciju drugačijom od drugih.[6] Međutim ono što neće biti moguće premjestiti u digitalni prostor jeste stanovništvo, pa se shodno tome nekoliko država već ponudilo u smislu prihvatanja stanovništva, kada to bude potrebno. U govoru ministra također su pomenute tradicionalne vrijednosti ove nacije koje po svojoj definiciji odgovaraju vrijednostima postnacionalizma – kaitasi ili princip djelovanja koji je u interesu globalne zajednice i fale-pili, princip odgovornosti prema susjednim zemljama, nacijama i ljudima.[7] Da li zahtjev za očuvanjem nacionalne države i pozivanje na globalne vrijednosti u istom govoru ukazuju na paradoks ili otvaraju nova pitanja koja će natjerati na promišljanje postojećih teorija o (post)nacionalizmu?

Nacija: nastanak nestanka

Ukoliko se vodimo pravno-politološkim definicijama države, one sve u svojoj osnovi imaju zajedniču polaznu tačku a to je da je država teritorijalna politička jedinica. Međutim, prema riječima Chrisa Browna i Kirstena Ainleyja sa Londonske škole za ekonomiju i političke nauke (LSE), to pak ne implicira potrebu da se politika treba organizovati na teritorijalnoj osnovi. Za primjer se uzima klasična Grčka u kojoj su politički referenti bili stanovnici nekog mjesta, a ne samo mjesto – na spisima se ne spominje Atena već Atenjani. Srednjovjekovni evropski svijet, iz kojeg se rađa moderna država, poznavao je političku vlast u osobnom smislu, ne nužno i u teritorijalnom.[8] Takva razlika potiče još iz rimskog prava. S jedne strane, princip personalnog prava – ad personam, važio je samo za pravila civilnog prava (ius civile) koja su primjenjivana isključivo na Rimljane, dok je sa druge strane postojao ius gentium sa principom teritorijalnog prava ad territorium, koji je primjenjivan na sve stanovnike rimske države.[9] Iako je ova podjela prevaziđena za vrijeme Principata, u situacijama kao ovoj, kada država gubi svoj teritorij ali nastavlja postojati kao država, postavlja se pitanje da li je princip ad personam samo dio prošlosti?

Međunarodni poredak uspostavljen Vestfalskim mirom koji je 1648. godine zaustavio Tridesetogodišnji rat, označio je početak moderne države u formi nacionalne države koja pod svojom definicijom podrazumijeva teritorijalni suverenitet.[10] Razlozi za uspostavu vestfalskog sistema, čiji se koncept zadržao do dan-danas, su različiti i variraju u zavisnosti od perspektive iz koje dolaze jednako koliko variraju i različite teorije o funkcijama države. Tako Giddens i Mann smatraju da su države vještačke tvorevine koje se drže na okupu uz pomoć sile, te služe kao vojna moć u daljnem osvajanju i širenju. Osim što služi kao oblik prisile, ona posjeduje pravo na legitimnu upotrebu sile. To znači da je ona odobrena od strane u čije se ime koristi tj. od strane njenih građana kao suverena. U to se uklapa ideja društvenog ugovora proizašla iz radova Hobbesa, Lockea i Rousseaua te ideja građanstva nastala pod utjecajem prosvjetiteljskih mislilaca ostvarena Francuskom revolucijom. Druga ideja uloge države jeste država kao institucija legitimizirana od strane svojih stanovnika koja djeluje u njihovo ime i za njihovu korist. Uz to se pojavljuje i treća misao koja nastoji pomiriti prethodne dvije s tezom da su države-nacije skupovi ljudi sa vlastitim interesima, ujedinjeni kako bi ostvarili te pojedinačne interese.[11] Međutim, da li država koja nema fizičko utemeljenje može obavljati sve ove funkcije koje se pripisuju uz njen teritorijalni naziv?

U priču o naciji uklapaju se naravno i teorije o postanku nacije i njenom razlogu postojanja. Neke od njih mogu biti izvor rješenja problema postojanja nacije izvan njenog teritorijalnog prostora zato što nalažu da su nacije oblik udruživanja ljudi koji je samo poprimio novi oblik u svom procesu usavršavanja. Tako, teorije primordijalizma “drže da nacionalizam ima porijeklo u starijim oblicima ili dubljim slojevima grupnog identiteta i međugrupnih odnosa (…) Sam izraz ‘primordijalno’ ima više značenja: prvotno, izvorno, prirodno, primarno, bitno, nepromjenjivo, neizrecivo, predmet odanosti ili posvećenosti i ono što je izvan svjesne kontrole.”[12] Sa druge strane, modernisti objašnjavaju naciju kao proizvod industrijalizacije, političke demokratizacije, masovnog obrazovanja i medija: “Prije razdoblja modernizacije, osjećaj društvene pripadnosti slučan nacionalnom nije mogao postojati, jer je stvoren prema zamisli nove političke i kulturne elite. Stoga nacionalizam prethodi naciji.”[13] Ali, da li je obrnut proces moguć? Da li nacija koja je prešla na “viši stepen” svog postojanja može osigurati svoje postojanje i ako se vrati na “niže”, prednacionalne nivoe organizacije? Da li će svi procesi koji služe jednoj naciji da je održe čvrstom i postojanom sada biti dijelom neke druge nacije, te će ljudi Tuvaluua s ciljem održavanja vlastite, graditi drugu naciju?

Globalno: nestanak nastanka

Osim zahtjeva za očuvanjem nacionalne države, Simon Kofe spomenuo je i globalne vrijednosti za koje se zalaže narod Tuvalua i njegova oficijalna politika – kaitasi ili princip djelovanja koji je u interesu globalne zajednice te fale-pili, princip odgovornosti prema susjednim zemljama, nacijama i ljudima.[14] Pomenute vrijednosti odgovaraju vrijednostima iza kojih stoji i postnacionalizam. Kako navodi Raphaela Schlicht-Schmälzle (et al.): „Postnacionalno državljanstvo odnosi se na subjektivni osjećaj sebe kao člana čovječanstva u cjelini za razliku od društvenih skupina definiranih nacionalnošću (…) širok opseg empatije s ljudskom sudbinom diljem svijeta i spremnost prihvaćanja etničke, kulturne i rasne raznolikosti’ u vlastitom društvenom kontekstu“[15]. U definiranju postnacionalnog, teoretičari prave i različite klasifikacije, pa se pojavljuju termini kao što su „svjetsko, globalno, kozmopolitsko, transnacionalno, nadnacionalno i postnacionalno građanstvo ili pak evropsko građanstvo“.[16] Svima je zajedničko pitanje, a tome se posebno izdvaja koncept evropskog građanstva, o tome koliko je to zajedništvo zajedničko, a koliko služi samo da odvoji jedan dio svijeta od drugog? Šta to znači? Uzmemo li u obzir proces pisanja historije, jasno nam je da je uvijek bio vođen od strane velikih sila i vladajuće klase koje su diktirale interpretacije određenih događaja. Kroz to, naviknuti smo na činjenicu da “pogledi koji dolaze izvan Zapada vrlo rijetko uspijevaju ostvariti utjecaj na geopolitičku teoriju, kojom i dalje dominiraju vizije nastale na Zapadu.”[17]

Ukoliko je historija magistra vitae, možemo li se u potpunosti ograditi od mogućnosti da će i budućnost pisati isti kompozitor? Svijet u kojem trenutno živimo obilježen je nacionalnim, čiji oblici postaju sve jači i čiji se ekstremizam može pratiti, između ostalog i na izborima većine evropskih zemalja. Paralelno, živimo u iluziji postnacionalnog, ubrzanoj procesom globalizacije, gdje se favorizira bezgraničnost i sloboda koje podrazumijevaju razmjenu informacija, dobara i ljudi. To postnacionalno je produkt visokorazvijenih kapitalističkih zemalja, koje iz pozicije samoprozvane superiornosti nastoje svoje vrijednosti nametnuti ostalima dok eksploatacijom pokušavaju ubijediti da takav jedan, univerzalan sistem odgovara svakome. Povezanost svijeta stvara povoljne uslove ali tek za neke, tj. za onu privilegiranu manjinu koja je u mogućnosti iskoristiti sve njegove pogodnosti. Međutim, u isto vrijeme stvara teško premostivi razdor koji odvaja one manje jake, neprivilegirane od bilo kakve mogućnosti uvezivanja. Da li pominjanje dimenzije globalnog pruža obećanje postojanja za koje se Simon nada, ili da li ono u sebi ima sjeme vlastite propasti? Propast je moguće uvrstiti u ovaj kontekst ukoliko se u razmatranje uzmu zemlje predvodnice postnacionalizma i poredak moći naklonjen zapadnim vrijednostima. Međutim, da li je prelazak u metaverzum, ironično, nesvjesna posljedica neoliberalne globalizacije koja nalaže digitalizaciju, ubrzavanje i uvezivanje cijeloga svijeta bez obzira na granice unutar njega? Koliko zapravo u takvom svijetu, jedna država može ostati nezavisna ukoliko u potpunosti ovisi o prostorima drugih država u kojima će biti smješteni njihovi serveri, ili će se prozvoditi hardware na kojima će se držati svi podaci digitalne države. Premještanjem nacionalnog teritorija u digitalni prostor, jezik geopolitičkog rivalstva premješta se na teren ekonomske utakmice u kojoj manje razvijene države potpisuju simbolički i zvanično kapitulaciju pred multinacionalnim korporacijama. Cyber prostor kontroliran je ne samo od strane vlada, već i privatnih i globalnih korporacija. Svjedoci smo monopolskih pozicija u kojima se nezavisnost takvih korporacija omogućava upravo politikama “jednakih šansi” neoliberalnih vlada, većinski razvijenih država. Prevazilazeći nacionalno, multinacionalne korporcaije zapravo od njega zavise jer je, prema riječima Daniela Bella, nacionalna država prevelika za rješavanje malih problema, a premala za globalne.

Neminovno postajući dio globalnog putem digitalnog, na šta se Tuvalu sada poziva – da li se zaista osigurava opstanak u gigabajtima mrežnih podataka? Ili je opstanak u virtuelnom svijetu sveden na tuvalu.tv [18] zapravo njen realni nestanak?


Lejla Burgić, Prometej.ba


[1] Katunarić, V. (2003), Sporna zajednica: Nove teorije o naciji I nacionalizmu. Zagreb: Naklada Jesenski I Turk, Hrvatsko sociološko društvo, str. 54

[2] Macdonald, Barrie K. (2022), “Tuvalu”. Encyclopedia Britannica, dostupno na: https://www.britannica.com/place/Tuvalu. Pristupljeno: 24.01.2023.

[3] Special Report on the Ocean and Cryosphere in a Changing Climate; Chapter 4., dostupno na: https://www.ipcc.ch/srocc/chapter/chapter-4-sea-level-rise-and-implications-for-low-lying-islands-coasts-and-communities/. Pristupljeno: 26.01.2023.

[4] Države koje su pismeno potvrdile da Tuvalu treba zadržati državnost I pomorske granice bez obzira na uticaj klimatskih promjena: Vencuela, Sveti Kits i Nevis, Gabon, Bahami, Vanuatu, Niue, Palau, Tajvan

[5] Video dostupan na: https://www.undp.org/pacific/speeches/urgent-call-climate-security-hon-simon-kofe (2:30- 3:44). Pristupljeno: 24.01.2023.

[6] Video dostupan na: https://www.youtube.com/watch?v=hpPTFGwFExg&t=1s (1:54- 2:24). Pristupljeno: 24.01.2023.

[7] Video dostupan na: https://www.youtube.com/watch?v=hpPTFGwFExg&t=1s (2:55- 3:15). Pristupljeno: 24.01.2023.

[8] Brown, C. i Ainley, K. (2005), Understanding International Relations. New York: Palgrave Macmillan, str. 64

[9] Lučić, Z. I Šarac, M. (2006), Rimsko privatno pravo. Sarajevo: Pravni fakultet univerziteta u Sarajevu, str. 5

[10] Šolte, J.A. (2009), Globalizacija: kritički uvod. Podgorica: CID Podgorica

[11] Brown, C. i Ainley, K. (2005), Understanding International Relations. New York: Palgrave Macmillan, str. 65

[12] Katunarić, V. (2003), Sporna zajednica: Nove teorije o naciji I nacionalizmu. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, str. 150

[13] Ibid., 181

[14] Video dostupan na: https://www.youtube.com/watch?v=hpPTFGwFExg&t=1s (2:55- 3:15). Pristupljeno: 24.01.2023.

[15] Schlicht-Schmälzle R., Chykina V. i Schmälzle R. (2018), An attitude network analysis of post-national citizenship identities. PLoS One, Vol. 13, No. 12:e0208241. doi: 10.1371/journal.pone.0208241., dostupno na: https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC6277102/. Pristupljeno: 26.01.2023.

[16] Ibid.,

[17] Kurečić, P. (2012), Uzroci i artikulacije otpora postmodernoj geopolitičkoj praksi, Međunarodne studije, Vol. 12, No. 3/4, 4

[18] https://www.tuvalu.tv/

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close