Žal za vremenom kada je Zapad proizvodio gotovo sve i od toga dobro živio, a svi drugi loše, je najvažniji motiv za izborno iznenađenje decenije.
Iako je bilo naznaka kako bi Donald Trump mogao pobjediti, većina posmatrača, pa sve do samog Trumpa i njegovog tima, nije ipak očekivala da bi se tako nešto zaista moglo desiti. Trump-ova ksenofobična, rasistička i seksistička kampanja, njegovo neiskustvo, neznanje i njegova narcisoidnost navelo je mnoge na zaključak, da njegova pobjeda jednostavno nije moguća. A ipak, milionima ljudi, ponajviše iz radničke klase i bijele rase, gubitnicima ekonomske globalizacije, koja je krenula upravo iz njihove zemlje, to sve nije smetalo. Njihova poruka je bila jasna: ne zanima nas šta ce biti sa svijetom, nama je dosta establišmenta koji nas je zaboravio i neka sve ide u vrag.
Milioni ljudi su ostali bez posla ili rade za niske plate u središnjim predjelima SAD-a koji su nekada bili sjedište teške industrije. Ta industrija sada proizvodi za male pare u Kini i drugim zemljama jeftine radne snage. Oni nisu samo Trump-u dali glas, već i Republikanskoj stranci, koja i dalje kontroliše oba doma američkog Kongresa. Nije bez ironije da je to stranka koja je upravo štitila interese velikih korporacija, odgovornih za premještanje proizvodnje u Kinu. Očekivati od njih da će im vratiti izgubljena radna mjesta izgleda iz našeg ugla krajnje iracionalno. Međutim, demogagogija i popularizam su moćna sredstva manipulacije. Milioni Trump-ovih birača su ubijeđeni da su im imigranti oduzeli radna mjesta, na koja su oni imali Bogom dato pravo.
I u Velikoj Britaniji je averzija protiv imigranata bila glavni motiv onih koji su glasali na referendumu za izlazak njihove zemlje iz Evropske Unije prošlog ljeta. Pritom je najviše glasova za takozvani Brexit došlo iz predjela Velike Britanije sa najvišim subvencijama iz strukturnih fondova Evropske Unije. Napuštanje EU ce odsjeći zemlju iz evropskog zajedničkog tržista, što će mnoge kompanije natjerati da se isele iz velike Britanije. Ne trebate biti ekonomista da zaključite kako to neće pospješiti privredni rast.
Širom Evrope su ojačale ultradesničarske stranke ili populistički pokreti. Desničarskim strankama je zajedničko da su imigranti u njihovim zemljama krivi za sve i da je Evropska Unija oslabila mogućnost nacionalnih država da same odlučuju o svojoj sudbini. Dodajmo tu još jačanje autoritarnih režima kao u Rusiji ili Turskoj i njihove privlačnosti za mnoge ljude željnih čvrste ruke, jer naočigled pružaju jednostavne odgovore na kompleksne probleme. Ograničavanje ličnih sloboda i ojačane kontrole države neće riješiti nijedan ekonomski problem, jer takvi režimi, istorijski i strukturalno gledano, nikad za to nisu bili u stanju.
Šta je zapravo u korjenu ovog trenda? Zapadna Evropa i Sjeverna Amerika su nakon Drugog svjetskog rata bilježili gotovo neprekidan ekonomski rast. Od automobila, kompleksne tehnologije do odjeće, sve za šta je postojala potražnja širom svijeta, proizvedena je u tom dijelu planete. Takozvani treći svijet je živio u bijedi, istočni blok pod kontrolom Sovjetskog Saveza u svojoj samoizolaciji. Treći svijet nije više bijedan, istočni blok je, osim Rusije, dio Evrope, a proizvodnja je zbog pohlepe velikih korporacija preselila u Aziju, pogotovo Kinu, dajuci tim zemljama veliku ekonomsku, pa i politicku moć. Evropa ekonomski stagnira i pritom je još meta velikih migracionih tokova.
Trumpov izborni slogan „Make America great again“ nije ništa drugo nego priželjkivanje jednog vremena kada je skoro sve bilo Made in USA. Privlačnost tog slogana su mnogi podcjenili, kao i ljude kojima je ta poruka govorila iz duše. To vrijeme je odavno prošlo i neće se vratiti. Prije nego što nam je skoro sve što koristimo sada “Made in China”, bilo je “Made in Japan”. Amerika još uvijek prednjači u inovacijama, ali ih nakon izuma ne proizvodi u svojoj zemlji (iPhone je tipičan primjer).
Evropa je navikla na dobrobiti socijalne države i najveći životni standard u istoriji čovječanstva. Taj standard je sada ugrožen, a mnogi ljudi sa raznih kontinenata uz to još žele da učestvuju u njemu. Zapadnjaci su te ljude prije samo znali sa svojih putovanja u egzotične zemlje, ali ne prija im da žive sa njima u istoj zgradi. Sebičnost je riječ koju tražimo za ove nove političke fenomene. Sebičnost u očuvanju životnog standarda i nespremnost da ga podjele sa drugima. Klasične političke stranke nemaju odgovore i rješenja za podmirivanje te sebičnosti. Građani svoj gnjev izražavaju kroz podršku raznih demagoga, koji se svi od reda pozivaju na nekadašnja zlatna vremena.
Činjenica je da se kao ljudsko društvo ne snalazimo u novim okolnostima i da nemamo konkretnu viziju kako dalje. Još uvijek se krećemo u okvirima svjetskog poredka nakon 1945. Činjenica je takođe da nikad nije bilo manje siromaštva u svijetu kao danas, da više ljudi nego ikad učestvuje u raspodjeli bogatstva ovog svijeta i da mnogo više znamo jedni o drugima. Tu naravno dolazi do konflikta. Jedni ne žele podijeliti svoje blagostanje, drugi ne žele prihvatiti vrijednosti, koje im, ubjeđeni su, nameće Zapad. Svi krivicu za svoje probleme traže uvijek kod drugih. Iz ovog stanja vode samo dva puta. Prvo, redefinisanje ekonomskih principa pod kojim funkionišemo, znači određeni balans regionalne i globalne ekonomije, kao i političkih odnosa koji iz toga slijede, ili povećani broj oružanih sukoba širom svijeta sa novim ili starim centrima moći.
Piše: Adlen Šiljak
Buka
