Britanski parlament je izglasao da Džonson može da radi šta god želi po pitanju Bregzita. A on želi da sasiječe odnose ostrva i kontinenta. Zato mu u Briselu ne treba vjerovati ni riječ, komentariše Barbara Vezel za DW.DE.
Otpor Bregzitu se potpuno urušio, baš kao i opozicija u britanskom parlamentu. Tokom ljeta je pokret protiv Bregzita okupio milion ljudi na ulicama Londona. No poslije ubjedljive pobede na izborima, za premijera Borisa Džonsona je glasanje u parlamentu bilo mačiji kašalj. Šokantno je kako su netragom nestali svi argumenti, ne samo protiv Bregzita, već i u prilog budućim tijesnim vezama sa EU.
Premijer sada može da vlada kako mu je volja, a on ide putem najtvrđeg mogućeg Bregzita. Naglašava da više neće poštovati pravila i zakone EU, a to znači da će Džonson u najboljem slučaju težiti minimalnom sporazumu o slobodnoj trgovini sa Briselom. Iza toga je poznati projekat desnih Torijevaca da Veliku Britaniju dalje deregulišu i pretvore u neku vrstu međunarodnog tržišta za grabljivce.
U to se uklapa činjenica da je premijer iz zakona o napuštanju EU uklonio sve ustupke iz vremena Tereze Mej. Na primjer, britanski parlament neće imati kontrolu nad sporazumom o slobodnoj trgovini sa EU. To je ironični preokret jer upravo su zagovornici Bregzita uvijek govorili da žele da vrate kontrolu „majci svih parlamenata“. To je bila laž, kao i sve ostalo što je vodilo razlazu sa Evropom.
Ukinuta su i prava zaposlenih prema evropskom standardu, pravo izbjegličke djece da budu sa svojim porodicama… ovo je totalna pobjeda tvrdih bregzitaša koji traže da njihovo ostrvo bude potpuno odsječeno od kontinenta. Ne mogu se prečuti trijumfalni urlici iz njihovih redova, a Boris Džonson je njihov čovjek, njihov šef. On nije umjereni konzervativac iz političke sredine kako se još tokom kampanje predstavljao.
Put do tvrdog Bregzita je otvoren, pa se premijer posvetio perfidnom ispiranju mozgova: želi da naprosto eliminiše riječ „Bregzit” iz političke svakodnevice. Ukida se Ministarstvo za Bregzit i o odvajanju od EU više ne treba da se priča. Zemlja je podijeljena i Džonson bi da okonča podjele tako što će naprosto da spriječi da se govori o uzroku.
Sve što premijer radi potiče iz priručnika za desničarske populiste. Beskrajno ponavljanje laži, svjesno poricanje realnosti, neprekidna pretjerivanja i propaganda – to nam je sve poznato iz populističkih režima bilo gdje na svijetu. U to se uklapa i namjera da sasiječe finansiranje javnog servisa BBC. Iako su tamošnji novinari dovodili Bregzit u pitanje premalo, a ne previše, za Džonsona je i to odviše nezavisnosti.
Šefovi država i vlada EU i njihovi pregovarači bi morali da budu na oprezu. Angela Merkel je bila u pravu kada je još prije nekoliko mjeseci rekla da bi Britanci umjesto dobrih komšija mogli da postanu žestoki konkurenti. Nikoga ne treba da uljuljka Džonsonova uspavanka o „dobrim prijateljima i partnerima na kontinentu“. To je licemjerno, to je samo dio njegove fasade baš kao i neobuzdana kosa.
Gorka je istina da se novoj britanskoj vladi mora prići sa podozrenjem, da se mora pripremiti za trikove i smicalice svih vrsta. Džonsonu ne treba vjerovati ni kada kaže da je napolju lijepo vrijeme, a isto važi i za njegovog pregovarača Majkla Gova. Obojica će preduzeti sve kako bi nasamarili Evropljane. Na svim budućim pregovorima, EU mora da se ponaša prema Britancima kao prema protivnicima. To je čemerni kraj jednog susjedstva koje je građeno decenijama.
