Papa Franjo danas, 13. ožujka 2016., slavi treću godišnjicu pontifikata večerom s najsiromašnijima u crkvi San Lorenzo nadomak Vatikana.
Tri godine pontifikata brata našega i papa Franje tri su godine otvaranja prozora i vrata ustajale Crkve prema svijetu koji više no ikad potrebuje nježnosti Božje.
Pred tri godine bili smo unekoliko iznenađeni izborom argentinskoga kardinala Jorgea Maria Bergoglia, staroga tada sedamdesetšest godina, za novoga papu. Otada nas kao papa Franjo ne prestaje iznenađivati, posebice nas europske i sjeverno-američke katolike, ali smo tijekom tri godine imali prilike i bolje ga upoznati: njegov stil, njegove misli i nade za Crkvu, njegovu energiju, politički instinkt, jasnoću, jednostavnost, neposrednost, ali i realitički pogled na svijet i na Crkvu kakvi jesu.
Ključne teme o kojima je govorio i na koje je poticao u svojim susretima, razgovorima, putovanjima, govorima, dokumentima možemo svesti barem na tri: milosrđe, redefiniranje Crkve u svjetlu Evanđelja te jedinstvo kršćana i ljudskoga roda uopće.
O milosrđu papa Franjo govori od prvoga trenutka kada je izabran zovući katolike da ne zaboravljaju Božje milosrđe i o njemu svjedoče cijelom svijetu, svakoj ženi i svakom muškarcu našega vremena, posebice onima koji najviše trpe nepravde.
Jubiljeska Godina milosrđa, koja će završiti 20. studenoga ove godine, samo potvrđuje njegovu zaokupljenost poslanjem življenoga milosrđa, što ga ponajprije shvaća kao prihvaćanje Božje zaštite te pružanje zaštite svima onima koji ju nemaju primati ni od koga. A to se poslanje ne dovršuje tek lijepim riječima, nego i konkretnim zalaganjima: kroz pisanje enciklika, razgovore s čelnim ljudima različitih zemalja i organizacija, ohrabrivanja i poticanja u svojim javnim nastupima.
Enciklikom Laudato si (Hvaljen budi) papa Franjo postao je jednim od svjetskih lidera u promociji ekologije te je samim time uključio i Crkvu u širu kulturalnu raspravu o odgovornosti prema stvorenu svijetu.
Zalaže se za integralnu ekologiju kakva polazi od duboke povezanosti odnosa među ljudskim i prirodnim okolišem. Ljudski život i njegovo dostojanstvo temelji se na tri fundamentalna i tijesno povezana odnosa: s Bogom, s našim susjedom i sa samom zemljom. Upravo narušavanje i razaranje tih odnosa je ono što papa Franjo zove grijehom, pojmom koji se za njega ne veže isključivo moralnim okvirima, nego ponajprije etikom dostojnoga života.
Moralni okviri stoga nisu ni prvi zadani okviri razgovora o pastoralu obitelji, nego je polazišno nadahnuće za te razgovore otvorene na susretima Biskupske sinode u Rimu pastoralna briga za ranjene i marginalizirane u ljudskoj obitelji te za kvalitetnu pripravu za brak. Dokument što ga Papa kani objaviti prije Uskrsa zacijelo će biti napisan u tom tonu.
Kulturu života, koju mnogi katolici, zajedno s konzervativnim biskupima, kao kulturu ograničenja i zabrana u području ljudske seksualnosti, papa Franjo kontekstualizira iz perspektive siromašnih i zaboravljenih. Tako i njegov govor, premda govor vjernoga sljedbenika crkvenoga nauka o abortusu i kontracepciji, nije zakočen dogmama i svjetonazorima, nego – brigom za očuvanje ljudskoga života i svetosti ljudske osobe.
Služenje Crkve bi, prema papi Franji, trebalo bi, dakle da bude služenje brigom, suživotom, praćenjem najnezaštićenijih na ovom svijetu. Poziv na takvo služenje kompas je njegova učenja koji bi trebalo da vodi katolike prema buđenju nove senzibilnosti u odgovornosti za svijet, a biskupe i kardinale prema autokritičnosti prema vlastitu klerikalizmu i birokratizaciji.
Papa Franjo je za tradicionalnog obraćanja djelatnicima Rimske kurije 22. prosinca 2014. svojom parezijom zasjekao u samo jezgru te tvrdoće nabrojivši simptome bolesti koja nagriza ne svijet, ne kršćane i lokalne crkve, nego samu Kuriju: ”duhovni narcizam“ kao dio ”patologije moći“, ”duhovni Alzheimer“ koji podiže bedeme i zanemaruje duh Evanđelja – samo su neki od njih.
Međutim, mnoge reforme koje je Papa otpočeo u samoj Crkvi, posebice u ustajaloj i okorjeloj Rimskoj kuriji, još čekaju svoj zamah prikočene njegovim neprijateljima među najbližim suradnicima: reforme u financijskom poslovanju, u transparentnosti (jasnoći i poštenju) prečesto korumpirana govora i ponašanja, u procesima kanonizacije blaženika i svetaca, u odnosu prema svećenicima koji su počinili zločin pedofilije ili prešućivanja takvih zločina.
Tko god razmišlja o suvremenom kršćanstvu u terminima tzv. konzervativnih i progresivnih stavova, u Papinim govorima i tekstovima prepoznat će one konzervativne. Naime, o pojedinim stavovima Crkve, kaže Papa, ne može biti rasprave: žene ne mogu biti zaređene za svećenice, pobačaj se ne može ničim opravdati, brak muškarca i žene temeljna je jedinica društva.
Međutim, njegovi poticaji i savjeti izrečeni su na posve ”progresivan“, to će reći: otvoren i osoban način, što je zacijelo novina u papinskim i uopće službenim crkvenim diskursima, uključujući i glavninu svećeničkih homilija, što ih sam Papa zove ”moralističkim ili indoktrinirajućim prodikama”. Navještaj Radosne vijesti trebalo bi da ima ”pozitivne karakteristike: blizinu, poštivanje, suosjećanje, strpljivost“ – što upravo resi i Papino obraćanje.
Takva perspektiva proizlazi iz pastoralne brige i ima pastoralne posljedice koje Papa predlaže smjelo i mudro, često i duhovito. Poziva na nužne reforme što se tiče organizacije Crkve, jezika kojim svećenici obraćaju muškarcima i ženama današnjice, europocentričnosti, liturgije, navika, stila – sve to s jednim ciljem: ”osloboditi energije za istinski angažman ozbiljenja Evanđelja u preobrazbi društva“.
Franjina pobudnica Evangelii nuntiandi (Naviještanje Evanđelja) mnogo je više od niza katekizamskih savjeta na kakve smo navikli. U njemu jasno razaznajemo Franjin posve osoban, sad već prepoznatljiv stil.
Za razliku od pape Benedikta koji je kao teolog iskreno želio dati intelektualno opravdanje kršćanske vjere, pritom dovodeći crkveno učenje u opasnost da brani kršćanski svjetonazor te postane ideologijom, papa Bergoglio kršćanstvo razumije kao događaj, kao osobni susret, kao ”komunikativnu radost“. On ne nalaže niti ne očekuje da se papinsko učiteljstvo razumije kao ”konačna riječ“, nego poziva. Inzistira na tomu da evangelizacija ne proizlazi iz uvjerenja nego iz povjerenja, ne iz prihvaćanja crkvenoga učenja, nego iz osobnog odnosa s Kristom.
Papi Franji je, kako sam veli, ”draža ranjena i prljava Crkva jer je izašla na ulice, nego Crkva zatvorena u klupko opsesija i procedura“. Razlika je velika, kao i – posljedice.
U kritici kapitalizma Papa je nedvosmislen. Usmjeravajući pogled prema uzrocima, ekonomsku isključivost i nejednakost među ljudima i narodima naziva ”ekonomskim ubojstvom“, a idolopoklonike profita ”neoliberalnim diktatorima neosobne ekonomije“ ne tražeći rješenja u preinakama tržišnih odnosa, nego u radikalnom mijenjanju perspektive s čovjekom u središtu.
Izašavši iz intelektualnoga i vjerničkoga konteksta teologije oslobođenja koja je, jamačno, bitno utjecala na njegovu duhovnost, Franjo opetovano Crkvu poziva na siromaštvo.
”Crkva siromašnih“ kakvu bi Papa želio, nije Crkva ponajprije angažirana u karitativnim djelatnostima, nego Crkva koja se stavlja u poziciju siromašnih i obespravljenih; nije Crkva koja će tješiti siromašne, davati im hranu, odjeću i skloništa, nego koja će se aktivno boriti za prava marginaliziranih i obespravljenih te govoriti u njihovo ime; nije Crkva koja će paušalno okrivljavati ekonomske sustave koji uništavaju ljude smatrajućih ih ”viškom“; ”otpadom“, nego prokazivati uzroke razularene globalizacije i podivljalog kapitalizma te kritizirati strukturu na kojoj ti sustavi počivaju, uključujući i vlastitu; nije Crkva koja će jedne sustave kritizirati, s drugima surađivati, nego Crkva koja može ponuditi više od logike tržišta, koja može pokazati na Isusa koji sam je bio žrtva različitih sustava moći, pa i religijskog, a onda i njihov pobjednik u nadi i nježnosti.
Govoreći o ekumenizmu i djelujući u njegovu duhu, papa Franjo se ne zamara teologijom niti je opterećen papinskom funkcijom. Ono po čemu je papa Franjo ponajviše na tragu nadahnuća Drugoga vatikanskog koncila jest inzistiranje na tome da autoritet dijeli sav episkopat te da nije sažet u monolitnom razumijevanju uloge papinstva.
Kolegijalnost biskupa na koju je pozvao papa Pavao VI. 1965. jedva da je zaživjela te odmah bila ugušena autoritetom Rimske kurije čijim se zatočenikom osjećao čak i papa Ivan Pavao II. U pobudnici Evangelii Gaudium (Radost evanđelja) Franjo poziva na ”obraćenje papinstva“ tumačeći kako ”prekomjerna centralizacija koči život Crkve“.
Svjestan uloge koju bi religije mogle imati u zalaganju za mir u svijetu, poziva na zajedničko djelovanje svih kršćana u njegovu promoviranju i življenju, što naziva ”ekumenizmom patnje“, ne referirajući se samo na progone kršćana na Bliskom istoku, nego i na progone ljudskosti iz naše civilizacije, ljudskosti čiji bi zaštitnici ponajprije trebali biti kršćani bez obzira na svoju denominaciju, kao i svi ljudi koji svoj život temelje na vjeri u transcendenciju i svoju nadu polažu u ljudsku sposobnost za dobro.
Papa Franjo, slobodan čovjek koji umije istinski susretati ljude, očito živi i djeluje potaknut upravo takvom odgovornošću. Ne boji se otvorenih vrata. Njegove geste nisu tek simboličke, nego zbiljske, spontane i ljudske.
Za boravka u Izraelu od 25. do 26. svibnja ove godine on carigradskom patrijarhu Bartolomeju nije poklonio ikonu, nego ju je ozbiljio: zagrlio ga kao što bi Petar zagrlio svojega brata Andriju. Štoviše, s poštovanjem mu poljubio ruku, onako kako bi pravovjerni katolički teolozi i kardinali htjeli da svi ljube ruku katoličkome papi. To nije najava budućega jedinstva kršćana, nego jest izraz toga jedinstva. Kao što je bio otklonjen kamen s Isusova groba, tako Papa otklanja prepreke koje sprečavaju istinski dijalog.
Kada se susreo s ruskim patrijarhom Kirillom, razgovarali su kao braća. Nisu raspravljali o razlikama koje su ih odvajale stoljećima, nego o tomu kako, kao pripadnici istoga kršćanstva, mogu zajedno pripomoći čovječanstvu eda bi sudjelovali u sprječavanju njegova samouništenja.
Papa Franjo pripravan je ići kamo god treba u ime mira i ekumenskoga dijaloga. Moguće je da ćemo, na poziv Vladimira Putina, ruskoga predsjednika, biti svjedoci njegova pohoda Moskvi. A u konferenciji novinarima pri povratku iz Meksika, izrazio je želju da posjeti i Kinu.
Da sretnemo papu Franju možda ne bismo poželjeli pitati ga kako vidi budućnost ekumenizma ili kako napreduje s reformom Rimske kurije, ili pak mnoga druga važna pitanja. Time neka se – kako je i sam rekao na konferenciji za novinare prilikom povratka iz Izraela u Rim – bave povjerenstva, teolozi i kardinali. Što se njega tiče, vrata su otvorena te, ukoliko ga nitko neće priječiti, Duh Sveti može slobodno puhati.
AUTOR:
autograf.hr
