Poštovani ministre Bukvareviću,
dirnule su me Vaše riječi koje ste izgovorili povodom godišnjice Talijanove smrti. Rekli ste, pored ostalog, da ste imali privilegiju osobno upoznati tog divnog čovjeka i velikog heroja. Uvijek nas sve dirnu ti momenti. Bosna voli svoje mrtve Heroje i ova kultura sjećanja je veoma važna. Oni koji nisu imali sreće da poginu u ratu kao oni, danas se progone i ponižavaju u raznoraznim sudskim procesima. Možda ima i takvih koji gladuju. Htio bih Vas podsjetiti na nešto što ne znate, a predpostavljam da biste voljeli znati. Riječ je o Agresiji i Agresorima i kada je to sve skupa počelo. Prof. Ivo Komšić je pisao o tom „UZP“ ali nije loše da znate i ovo što ću vam ja sada kazati. Još dvije godine prije početka rata u Bosni u grad Neum, u kom sam u to vrijeme živio, došli su radnici iz susjedne Republike sa kamionima i kranovima te sve kioske sarajevskog „Oslobođenja“ demontirali i odvezli a na njihovo mjesto montirali kioske „Vjesnika“. To su bili prvi simtomi i „golim okom“ vidljivi počeci nasrtaja na našu Domovinu. Zbog ovih procesa sam se sukobio sa svojim tadašnjim kolegom Brunom Stojićem i skoro da je bilo došlo do potezanja revolvera. To vam je gosp. Bukvareviću bio prvi mali ratni okršaj i uvertira u krvavi rat u Bosni. Nakon toga sam se vratio u Sarajevo i pridružio pokretu Otpora. Bruno Stojić je u međuvremenu u Hagu osuđen za ratne zločine, a ja sam danas u Sarajevu gdje jedva preživljavam i nemam čak ni onu minimalnu penziju. Je li to gospodine Ministre pošteno i pravedno ili možda imate namjeru da me uvjerite da ono što se dešavalo uoči rata i za vrijeme rata i nije bila Agresija i da su oni bili u pravu?
Ukoliko Vam nije poznato ime potpisnika ovoga pisma, informirajte se preko naredbi predsjedništva o imenovanju ratnih komandanata, koje je potpisao Alija Izetbegović.
Iskreni pozdravi,
Raguž Zdenko zvani Valter
Sarajevo, Ulica Zahira Panjete br. 2
12. 06. 2020. god.
Dostavljeno:
Federalnom ministru za boračka pitanja
Članu predsjedništva BiH Željki Komšiću
