Trebinjski kapetan: Osman-paša Resulbegović

Usprkos različitim tvrdnjama o porijeklu porodice Resulbegović, ostaje neosporna činjenica da je Osman-paša, utemeljitelj ove porodice, krajem 17. stoljeća napustio Herceg-Novi i doselio u Staro Slano, smješteno u okolini Trebinja. U tom mjestu, gdje su Resulbegovići odranije imali svoje posjede, Osman-paša je dao izgraditi konake i kulu načinjenu od devet spratova. Imao je devet sinova, od kojih su poznata imena peterice: Omer, Salih-aga, Arslan, Hasan-beg i najznamenitiji među njima, Ibrahim-paša, koji je nakon pobjede bosanske vojske u Banjalučkom boju 1737. godine imenovan za kliškog sandžakbega.

Osman-paša Resulbegović se u zvanju trebinjskog kapetana spominje 23. septembra 1712. godine, a na tom položaju je ostao do 1728. godine. Za njega Vladislav Skarić kaže da je bio “vrlo vrijedan i energičan čovjek. U prepisci između Dubrovčana i trebinjske gospode najviše je njegovih pisama; ima ih više od stotinu. Na svakom položaju koji je zauzimao interesirao se i brinuo za sve. I narod i podložne mu age držao je vrlo strogo. S Dubrovčanima je podržavao prijateljske veze, ali je s njima znao i energično progovoriti kad je mislio da su mu učinili krivo. U Dubrovnik je često poručivao da mu se šalju krečari i drugi zidarski radnici kad je nešto zidao, ili je koji put poručivao da mu se pošalje mletačkog pirinča kad se nadao gostima. Trošio je dvije vrste pirinča, mletački i arbanaski. Osim građenja i popravljanja tvrđave Banj Vir, Osman-paša je gradio i na drugim mjestima. Godine 1721. išao je u Ljubinje da gradi džamiju. Jednu je džamiju sagradio i u Trebinju. Godine 1723, kad je kapudanbaša Mustafa htio graditi džamiju u Počitelju, umolio je Osman-pašu da nadzire građenje. Nekako u isto vrijeme je Osman gradio svoje saraje (dvore) u Ljubinju. Godine 1725. je od Porte dobio zapovijed da iznova gradi palanku u ljubinjskoj kasabi. U svojim sarajima u Ljubinju provodio je Osman često vrijeme. Tamo se povukao posve 1728. godine kad je prestao biti paša”.
Izuzetno značajna ličnost

Dolazak Osman-paše u Trebinje, mjesto od velike važnosti za odbranu južnih i zapadnih granica Carstva, učinilo ga je izuzetno značajnom historijskom ličnošću koja će veliku ulogu imati u diplomatskim i vojnim sporovima s Dubrovnikom i Mletačkom republikom. Postoje izvjesne pretpostavke da je Osman-paša bio i hercegovački sandžakbeg, jer je imao visoku titulu i čast miri-miran-muhafiza, koja se uz njegovo ime posljednji put spominje u septembru 1719. godine, i, prema tome, njegova je vlast prevazilazila granice trebinjske kapetanije i prostirala se na širem hercegovačkom području. Nakon što je 1699. godine potpisan Karlovački mir, između zaraćenih strana – Svete lige i Osmanskog carstva – otvoreno je pitanje uspostave nove granice prema Mletačkoj republici. Tad je za glavnog pregovarača ispred Visoke Porte odabran Osman-paša, koji je usprkos pritiscima mletačkih predstavnika odbio u njihove ruke predati Trebinje.

Geografski položaj Trebinja, kao središta trebinjske kapetanije, omogućavao je Resulbegovićima održavanje stalnih kontakata s Dubrovčanima, Mlečanima i Crnogorcima. Osim mnogih primjera dobrosusjedskih odnosa, koje su najvećim dijelom zasnivali na trgovinsko-ekonomskim pomaganjima, nerijetko su trebinjski kapetani bili izloženi pograničnim sporovima i sukobima koji su bili političke prirode. Posebna pažnja je poklanjana trgovačkim odnosima s Mlečanima, pod čijom kontrolom su bili glavni izlazi na more spram trebinjske kapetanije – Novi i Risan. U tom je smislu 1701. godine Osman-paša Resulbegović otvorio pregovore s Bartolom Morom, tadašnjim mletačkim providurom s ciljem oživljavanja trgovinske razmjene u tom području. Na položaju trebinjskog kapetana, Osman-paša je bio punih šesnaest godina. Za vrijeme svoje vlasti u Trebinju izgradio je mnogo objekata od vjerskog i kulturnog značaja, pa se, prema tome, smatra utemeljivačem i najvećim dobrotvorom ovog grada. Zahvaljujući njegovom zalaganju i izdvajanju novca za obnovu trebinjske tvrđave, trebinjska kapetanija je postala jedna od najbolje utvrđenih kapetanija u cijelom hercegovačkom sandžaku. Radovi na tvrđavi vršeni su u nekoliko faza, ali su najvažniji poslovi na izgradnji rađeni u periodu od 1705. do 1708. godine. Iznad ulaznih vrata trebinjske tvrđave nalazio se natpis:

“Obraduj pravovjerne, jer će doći pomoć od Boga i skora pobjeda… U ime Boga ovu tvrđavu sagradi 1134. miri-miran-trebinjski muhafiz, hazreti Osman-paša.”

Deset godina kasnije, tačnije 1718. godine, iz osmanske prijestolnice je stigla naredba da se od tvrđave do rijeke Trebišnjice iskopa kanal (hendek) u dužini od 600 i širini 20 metara. Prema nekim podacima, na izgradnji kanala i podizanju novih zidova visine osam aršina, učestvovalo je oko 5.500 radnika. Za ime Osman-paše Resulbegovića veže se i podizanje tvrđave Banj Vir, čija je izgradnja trebala kompenzirati gubitak Novog. Zbog dotrajalosti prethodne tvrđave koja je bila načinjena od drveta, u Trebinje je 1704. godine stigao carski ferman u kojem se naređuje gradnja novog objekta od čvrstog materijala. Prije dolaska Resulbegovića u Trebinje, postojao je samo jedan objekt kojem je bila namijenjena isključivo vojno-odbrambena funkcija.

Prva džamija u Trebinju podignuta je u drugoj polovini 17. stoljeća u Policama, nedaleko od lijeve obale rijeke Trebišnjice, ali se ne zna ime njenog osnivača. Hivzija Hasandedić u knjizi “Muslimanska baština u istočnoj Hercegovini”, navodi da su je zapalili “uskoci iz Dalmacije koji su pod komandom Stojana Jankovića i Ilije Smiljanića često napadali na Trebinje i okolinu. Oni su pljačkali i ubijali muslimansko stanovništvo, a mlađe odvodili u sužanjstvo i prodavali kao roblje u Napulju, Firenci, Đenovi i drugdje. Jedne godine na Bajram, ujutro su uskoci navalili na džamiju u Policama i dok su muslimani u njoj klanjali, sve ih pobili i preklane bacili u Trebišnjicu. Njihove leševe izbacila je Trebišnjica niže na nekoliko mjesta: na Šehitima, na Oglavcima i ispod Gomiljana”. Džamija koja je zapaljena i porušena više nikad nije obnovljena. Ispred džamije se nalazilo i mezarje s većim brojem nišana koji su prije 1930. godine nestali bez traga. Taj stravičan čin nezbrinutom je ostavio brojnu muslimansku djecu, i od tada pa sve do 1935. godine bila je tradicija da se na Bajram sakuplja pomoć za siročad i siromašne. U gradskoj zoni, nedaleko od desne obale Trebišnjice, podignuta je džamija koja je ponijela ime sultana Ahmeda III (1703-1730), koju zbog toga nazivaju i Carevom džamijom. Natpis klesan na šerefi munare otkriva podatak da je džamija sagrađena 1132, odnosno 1719. godine. U dokumentima Historijskog arhiva u Dubrovniku sačuvani su podaci koji govore da su je gradili dubrovački majstori. Narodna predaja kaže da je izgrađena od kamena donesenog sa zgarišta porušene džamije u Policama. Srušena je 1992. godine.
Još neki hajrati

Osim Sultan Ahmedove džamije, Trebinje je krasila i džamija podignuta u čast njenog osnivača, Osman-paše Resulbegovića. Nalazila se u tvrđavi u gradu Trebinju, u neposrednoj blizini zapadne kapije. Bila je sagrađena od tesanog kamena sa četverostrešnim krovom u imitaciji kupole pod eternitom. Kamena munara, oktagonog oblika sagrađena je uz desni zid visine oko šesnaest metara. Mihrab i zidovi su bili ukrašeni levhama i crtežima, a mahfil se protezao dužinom cijele džamije. O tačnom datumu njene izgradnje nema podataka. Saznanja o tome otežalo je nepostojanje natpisa (tariha) kao ni sačuvane vakufname. U hudžetu ljubinjskog kadije Ibrahima (21. VI do 19. VII 1746. godine), zabilježeno je da je Osman-paša prije dvadeset godina sagradio džamiju i kule u Trebinju, pa je, prema tome, ova džamija podignuta 1726. godine. Srušena je 1993. godine. Obnovljena je dvanaest godina kasnije, kad su 10. jula 2005. godine njena vrata otvorena za vjernike.

Osim za džamiju, Osman-paša je izdvojio novac te podigao mekteb i medresu koji su bili, zapravo, prve prosvjetne ustanove u Trebinju. Medresa, koja je podignuta iste godine kad i džamija, radila je u jednoj zgradi smještenoj pored džamije, a s radom je prestala neposredno poslije okupacije 1878. godine. U nizu svojih zadužbina, osim džamije i medrese, Osman-paša Resulbegović je početkom 18. stoljeća podigao sahat-kulu koja je s radom prestala, sad već daleke, 1917. godine. Osman-paša je izdvojio novac te uz džamiju izgradio musafirhanu. O datumu njenog rušenja i prestanka s radom nema pouzdanih podataka.

Osim zadužbina koje je podizao u Trebinju, izgradio je Osman-paša, po nalogu Porte, 1725. godine novu palanku u Ljubinju. U tom je mjestu izgradio svoje dvore (saraje) u koje se od 1728. godine u potpunosti povukao. Trebinje su nastavili izgrađivati i drugi ugledni članovi porodice Resulbegović. Osim navedenih objekata koji su trajno oblikovali fizionomiju Trebinja, ipak, najznačajniji spomenik osmanske arhitekture predstavljala je porodična kuća Resulbegovića, podignuta na Bregovima uz desnu obalu Trebišnjice. Kuću, koja je bila ljetnikovac (londža) izgrađen u dva dijela: baškaluk (namijenjen za muškarce) i haremluk (namijenjen za žene), sagradio je hadži Omer Habeg Resulbegović, Hasan-begov sin. Begova kuća je krajem 1992. godine bila zapaljena i izgorjela je do temelja, a ono što se uspjelo spasiti, dijelovi namještaja i ostali sačuvani fragmenti orijentalno-islamske baštine, smješteni su u prostorije Medžlisa Islamske zajednice Trebinje, gdje se danas čuvaju s velikim zalaganjem i brigom trebinjskog imama Huseina Hodžića. Odlukom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika donesenoj na sjednici održanoj od 4. do 10. jula 2006. godine, mjesto i ostaci graditeljske cjeline Resulbegovića kuće u Trebinju proglašeni su nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

O Osman-pašinoj sudbini postoje različite tvrdnje i svjedočanstva. Prema mišljenju nekih autora, kraj njegovoj političkoj karijeri učinile su nezakonitosti u njegovom radu, zbog kojih je odlukom Visoke Porte smijenjen s položaja trebinjskog kapetana.

Druga i raširenija verzija njegovu sudbinu vezuje za izgradnju Osman-pašine džamije. Navodno, kad je podizao svoju zadužbinu, ovaj znameniti trebinjski paša i neimar nije ni slutio da će ga ona odvesti u sigurnu smrt. Odmah nakon što je u njene zidine spušten i posljednji kamen, do sultana stiže glas da je Osman-paša dao izgraditi džamiju ljepšu od Careve i da se u njoj, prema njegovoj volji i nalogu, u hutbi spominje njegovo ime. Na tu vijest sultan Ahmed izda ferman kojim se Osman-paša i njegovih devet sinova osuđuju na smrt. Prije nego je pošao u Istanbul da moli za sultanovu milost, Osman-paša je sklonio svoje sinove u selo Zagora, smješteno u okolini Trebinja. Uzalud je paša molio za oprost i pomilovanje. Pogubljen je na sultanovom dvoru 1729. godine. Osman-paša Resulbegović se s pravom smatra utemeljivačem, vakifom i najznamenitijim dobrotvorom grada Trebinja. Stoga nije slučajno u narodu ostalo poređenje prema kojem je Osman-paša za Trebinje ono što je Husrev-beg bio za Sarajevo.