Aleksandru Vučiću ne treba ništa vjerovati. Previše je primjera dvostruke politike koju je vodio i vodi. S jedne strane daje izjave koje bi mogle biti i “ok”. Djelima pokazuje sasvim suprotno. Ali, hajmo se za trenutak pretvarati i prihvatiti tu njegovu ispruženu ruku.
Piše: Sead Numanović
„Morat ćemo da razgovaramo, da se poštujemo, a ne da gledamo kako da na bilo koji način da zabijemo jedni drugima nož na leđa. Znam da je teško, ali mi moramo da otvorimo taj širi društveni dijalog sa Bošnjacima. Moramo da čuvamo mir i moramo da gledamo budućnost. Nisam pristalica nametnutih odluka jer one nikad nisu donele ništa dobro”, ispalio je sinoć, tokom gostovanja na Pink TV, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.
Reaktiviranje bošnjačko-srpskog dijaloga i ponuda “bratskih odnosa” dolazi u vrijeme najgorih odnosa između Srbije i Bosne i Hercegovine od 1996. godine naovamo.
Stalno i posvemašnje promoviranje ideje “srpskog sveta”, neoružana agresija na svim poljima Srbije u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, pa i Makedoniji, stalno zabijanje noža u leđa Bošnjacima i Crnogorcima i – posebno – brutalno negiranje genocida u Srebenici, te žive rane na duši svakog Bošnjaka, karektiristika je djelujuće politike Srbije i njenih trojanskih konja u regionu.
Srpsko-bošnjački dijalog nije novost.
Njegovo reaktiviranje dolazi ni dva dana prije nego li će se u Banjoj Luci sastati parlament entiteta RS i izbaciti još jednu u nizu pamfleta protiv same suštine Bosne i Hercegovine.
Vučićev istup na sebi više nego odanoj televiziji s nacionalnom frekvencijom, makar na pojavnoj i deklarativnoj ravni, jeste verbalni “nož u leđa” Miloradu Dodiku.
Aleksandru Vučiću ne treba ništa vjerovati.
Previše je primjera dvostruke politike koju je vodio i vodi.
S jedne strane daje izjave koje bi mogle biti i “ok”.
Djelima pokazuje sasvim suprotno.
Ali, hajmo se za trenutak pretvarati i prihvatiti tu njegovu ispruženu ruku.
Kako bi obnovljeni dijalog Bošnjaka i Srba trebao ići, gledano iz ugla Sarajeva?
On bi se trebao temeljiti na postulatu da je to, u stvari, dijalog Bosne i Hercegovine i Srbije.
Mogli bi ga započeti bošnjački politički predstavnici i Vučićeva ekipa.
Na sto se trebaju staviti sva otvorena pitanja – od elektrana u gornjem toku Drine, tog famoznog “srpskog sveta” do genocida u Srebrenici.
Hajmo, nadalje, vjerovati da je Vučićeva ponuda dijaloga njegovo udovoljenje zahtjeva Zapadu.
Udovoljimo i mi.
Znamo s kim pričamo, znamo ga mnogo bolje nego li zapadni ljudi ili mogu ili žele znati.
A zapadnjaci vole dijaloge.
Pa, “dijalogujmo” i mi!
Ako Srbija želi “bratske odnose s Bošnjacima”, ma koliko i mi “znali da je to teško”, počnimo ih graditi.
Realno, komšije smo, upućeni i jedni na druge, dijeli nas granica a povezuju građani i s jedne i s druge strane Drine.
Ukoliko Vučić želi “prijateljske i bratske odnose” s Bošnjacima, za početak – prekinut će sve aktivnosti na realizaciji “srpskog sveta”.
Neka poništi odluku o objedinjavanju zajedničkog nastavnog plana i programa u školama Srbije i entiteta RS.
Neka se gradnja elektrana u gornjem toku Drine prenese na nivo Bosne i Hercegovine i realizacija ovog projekta uslovi striktnim poštivanjem suvereniteta i teritorijalnog integriteta. Možemo, potom, ukoliko je sve ok s tim projektom i Crna Gora nema primjedbi, kao ni Energetska zajednica EU, taj posao realizirati kao zajedničku investiciju i imovinu Bosne i Hercegovine i Srbije.
O genocidu u Srebrenici se neće govoriti. Vučić mora ugasiti tu temu kod svojih megafona – zvaničnika, tabloida i “stručnjaka” koji samo govore ono što Vučić misli.
U kasnijoj fazi Srbija treba iskreno prihvatiti presude Međunarodnog suda pravde i Tribunala u Hagu.
Iz srbijanskih se kazamata moraju pustiti, da se sa slobode brane, svi koje je Beograd utamničio pod optužbama za ratne zločine. Oni se moraju braniti pred sudskim institucijama Bosne i Hercegovine, ukoliko su optužnice protiv njih utemeljene na pravnim činjenicama van razumne sumnje.
Osobe koje su našle utočište u Srbiji i izbjegle izdržavanje kazne izrečene pred sudovima u Bosni i Hercegovini odmah se moraju uhapsiti i predati pravosudnim institucijama Bosne i Hercegovine.
Ukoliko u Bosni i Hercegovini borave lica koja su osuđena u Srbiji, Bosna i Hercegovina mora ih odmah uhapsiti i isporučiti Srbiji, ako su presude donesene u skladu s pravnim činjenicama van razumne sumnje.
Svaki kontakt bošnjačkih i vučićevih predstavnika treba detaljno predstaviti zapadnim zvaničnicima, a posebno svako djelo koje uslijedi nakon kontakata.
Ukoliko je, a očito da jeste, Vučićeva sinoć pružena ruka rezultat intervencije s Zapada, odbijenica iz Sarajeva došla bi mu kao najbolji mogući poklon.
Zašto bi smo to radili?
Zašto ne bi smo u dijalog uključili, kao posmatrače, zapadne predstavnike – institucije Evropske unije, Vijeća Evrope i američke administracije?
Neka ljudi gledaju, pomognu gdje treba…
Evropska unija kao preduslov daljeg proširenja postavila je i dijalog i rješavanje otvorenih pitanja unutar zapadnog Balkana.
“Pomirenje je jedan od ključnih prioriteta iz Mišljenja Evropske komisije koje Bosna i Hercegovina mora ispuniti da bi napredovala na svom putu ka EU”, objavit će glasnogovornik ovog bloka i prije dva u reakciji na odluku Valentina Inzka da nametne izmjene zakona kojim negiranje genocida u Srebrenici proglašava krivičnim djelom.
Evropska unija, nadalje, insistira na regionalnim projektima i za to je voljna izdvojiti desetine milijardi eura.
Dakle, ima i finansijskog interesa za dijalog…
Uvjeren sam da je Vučić inicijativu za dijalog uputio (ispravno) vjerujući da će ga Sarajevo, u najboljem slučaju, izignorirati.
On će to, onda, koristiti u daljim nadmudrivanjima s Zapadom koji mu baš dobro idu.
Zašto bi smo mu davali taj prostor?!
Ako bošnjački politički prvaci ne žele gubiti vrijeme u dvonacionalnom dijalogu s više nego neiskrenim sagovornikom, neka se inicira regionalni dijalog.
Vučić stalno nudi neke inicijative.
Dosadio je i Bogu i narodu s “mini Schengenom”. Aleksandar Vulin objasnit će jednom prigodom da je to “lozinka za ujedinjenje svih Srba”.
Zašto iz Sarajeva ne ode prijedlog onima koji su protiv “mini Schengena” da, za početak, izađu s kontra-prijedlogom?
Aleksandru Vučiću ne treba vjerovati. Bezbroj je dokaza njegove lažljive “pomirljive” regionalne politike.
Zašto mu davati prostor da je i dalje provodi i bude jedini “promotor dijaloga” pred Zapadnjacima?!
Sarajevo u dijalog ne bi ušlo s lažnim namjerama.
U startu, dakle, u ogromnoj smo prednosti!
Politicki.ba
