Nešto nam se dogodilo. Odnosno: dopustili smo da nam se dogodi nešto što je uništilo ono što nam je sve do sad kroz povijest omogućavalo da opstanemo kao vrsta.
Prestali smo biti pojedinci svjesni važnosti zajednice, dužnosti i odgovornosti prema toj zajednici. Postali smo pojedinci koji vehementno zahtijevaju samo prava, svoja prava.
I ne vide druge, ne doživljavaju ih kao bića s kojima su u suodnosu, nego kao neželjeni dekor. Ili kao žiri za određivanje razine osobne sreće. Naime, posve nakazno definirana, sreća se pretvorila u razmetljivost materijalnog i dojmljivost fizičke ljepote.
Teško je razabrati je li riječ o uspjehu self-help članaka po revijama za razonodu i trač koji već godinama tamburaju kako trebamo voljeti sebe, biti samome sebi na prvome mjestu, na pijedestalu, brinuti o sebi, priskrbiti si užitke, uživati u svakom trenutku i samome sebi biti najvažniji, ili je konačno na površinu isplivala prava čovjekova priroda.
Bilo je to vidljivo i prije. Primjerice, kroz pomamu za izvanjskom ljepotom po svaku cijenu, kroz prevladavanje straha od skalpela i potpune narkoze u svrhu dobivanja veće nabrekline grudi, savršenijeg nosa, ušiju, većeg uda.
Bilo je vidljivo i kroz spremnost mnogih da se prodaju u dužničko ropstvo kako bi drugima privid vlastite sreće i vratolomnog životnog uspjeha dokazali skupocjenim prometalima i monumentalnim stambenim kvadratima, markiranom odjećom i putovanjima na daleke, egzotične destinacije.
Nismo se, međutim, pretjerano obazirali na to. Samo smo se povremeno znali zapitati otkuda nekima novac za to. I ništa više.
Samoljublje se, kako to uvijek biva u vrijeme velikih kriza, potpuno razgolitilo u vrijeme pandemije.
Utjelovilo se u prividnome nehaju izjave: ”Ionako umiru oni koji su i trebali umrijeti” na koju bi se uvijek nadovezivalo ono: ”Zašto bih ja zbog toga morao trpjeti?”, ”To je prirodna selekcija” ili ”Zašto bih onda JA morao prestati živjeti kako želim?”, ”Zašto bih mislio na druge, kad drugi ne misle na mene?”.
Na površinu su isplivali svjetonazori koji bi na prvi pogled mogli zvučati darvinistički ljudski da nije humanizma kojim se toliko dičimo, koji uzdižemo na pijedestal civilizacijskih dostignuća koja su suvremenog čovjeka kirurški odvojila od prethodnih barbarstava.
Kakvi su to svjetonazori?
Njihovi zagovaratelji vele da su slobodarski, budući da se pozivaju na osobnu slobodu, na pravo svakog pojedinca da sam odlučuje o vlastitoj sudbini.
No je li doista tako? Može li osobna ”sloboda” imati prednost u vrijeme kolektivnih ugroza? I koliko smo zapravo slobodni izvan trenutnoga stanja?
Jer, uza sve opresije, stagnacije plaća, mizerije od minimalca, neplaćanja prekovremenih sati, sumanuto velikog poreza na dodanu vrijednost, rasta cijena goriva i energenata, cijena hrane, malverzacija vezanih uz gramzivost vladajuće kaste, sve ovrhe koje nije popratila ama baš nikakva masovna pobuna u svrhu zahtijevanja pravde neki su se pobunili zbog obaveznog nošenja maski koje su prozvali brnjicama, cijepljenja i COVID potvrda.
Navedeno trojstvo su prozvali gnusnim nasrtajem na svoju osobnu slobodu. Zbog ”onih koji bi ionako umrli”.
Taj maćehinski odnos prema ”onima koji bi ionako umrli” me podsjeća na fatalističko vjerovanje iz devedesetih godina prošlog stoljeća da se možeš skrivati koliko hoćeš ako negdje, u nečijoj ruci postoji metak na kojem piše tvoje ime: poginut ćeš gdje god se skrivao.
Pomišljam da smo i onda trebali ustati protiv zamračenja, protiv općih uzbuna, protiv podruma, rovova i pušaka za obranu te se družiti po osvijetljenim gradovima, hodati ulicama za vrijeme bombardiranja. Valjda bi i tad poginuli samo oni koji su ionako trebali umrijeti.
Iz nekog nebuloznog razloga na pamet mi padaju novije vijesti iz crnih kronika o ljudima koji su predobro naučili lekciju da treba voljeti, obožavati samoga sebe.
Otac trostruki ubojica svoje djece, majka koja je kćerki uskratila liječenje, koja si je novcem namijenjenim za liječenje kćerke priuštila ugodu putovanja, kozmetičke tretmane, odjeću.
Nešto nam se dogodilo, polupali smo neke temeljne lončiće. Umjesto zajedništva na društvenim mrežama pronalazimo uvijek nove povode za kavge i ratove.
Tražimo prava za sebe, slobode, zahtijevamo da nas drugi uvažavaju čak i ako ih ne uvažavamo. Osobito ako ih ne uvažavamo.
Druge sudimo prema jednoj rečenici, riječi, prema jednom jedinom segmentu njihove osobnosti: krvnim zrncima, spolnoj orijentaciji, političkom ili vjerskom opredjeljenju, a sad i odnosu prema pandemiji.
Bez obzira na sve ostalo što svakog čovjeka čini čovjekom. Svjesno koračamo u kaos.
Nešto nam se dogodilo.
AUTOR: IVANA ŠOJAT
autograf.hr
