MOĆ DEZINFORMACIJA: Od korone do Gaze
Živimo u doba znanosti, ali i u vrijeme goleme izloženosti medijima. U Gazi su mnogi od njih pokazali sramno, neprofesionalno, politici podložno lice.
Piše: Vesna Rajnović
Nikad nam se jasnije ne pokazuje koliko je važno raspolagati istinitim informacijama kao u vrijeme velikih svjetskih kriza. Pandemija korone, ruska agresija na Ukrajinu ili Hamasovim terorističkim napadom potaknuta izraelska odmazda nad palestinskim civilima koja svakim danom sve više i jasnije poprima obilježja genocida, izrazito su polarizirali čovječanstvo.
U pandemiji korone s jedne smo strane imali građane koji, baš zato što nisu stručnjaci virolozi, infektolozi ili epidemiolozi, razumiju da je važno svoj stav o cijepljenju temeljiti na informacijama dobivenim od kompetentnih stručnjaka objedinjenih u znanstvenu zajednicu te sućutno brinuti ne samo o sebi, nego i o ugroženim skupinama stanovništva poput kronično bolesnih, starih ili imunokompromitiranih. S druge su strane bili tzv. antivakseri, građani koji svoj stav protivljenja cijepljenju temelje na takozvanim „teorijama” zavjera, izoliranom mišljenju pojedinih znanstvenika te prilično naivnoj predodžbi da bi gledanjem dva do tri YouTube klipa o cjepivima bilo moguće steći dovoljna znanja za oblikovanje racionalnog suda. Čemu uopće šest godina studirati medicinu kad je sat, dva provedenih na internetu i više nego dovoljno za ovladavanje svim potrebnim kompetencijama?
Ruska propaganda
Da bi spriječili utjecaj ruske državne propagande kao uvod u svaki potencijalni rat, Finci su prije gotovo deset godina 2014. svjedočeći ruskoj okupaciji Krima, odlučili da će upravo kritičko mišljenje postaviti za temeljni ishod svog obrazovanja. Ideja je bila osposobiti građane da prepoznaju pokušaje medijske manipulacije dezinformacijama, da bi bili u stanju oduprijeti im se. To podrazumijeva ovladavanje nizom sposobnosti koje pojedincu omogućuju da pristupa informacijama na način da ih propituje, prepoznaje izvore iz kojih dolaze, procjenjuje stupanj njihove vjerodostojnosti, razobličuje pogreške u „argumentima” i „dokazima”, identificira medijske strategije, prepoznaje kako vlasnici medija oblikuju sadržaj, primjećuje tehnike uvjeravanja koje se upotrebljavaju i slično.
Tehnologija se razvija toliko brzo da ju naša svijest sve manje uspijeva pratiti. Svakodnevno smo izloženi zastrašujućoj količini informacija. Zbog brzine njihovog protoka, uglavnom ih ne stižemo kvalitetno procesuirati. Istovremeno je sve manje medijskih kuća na koje bismo se s pouzdanjem mogli osloniti. Naše povjerenje temelji se na pretpostavci da su medijski stručnjaci, umjesto nas, provjerili i potvrdili istinitost informacija koje nam prezentiraju. Ako mi i ne raspolažemo, oni bi trebali raspolagati stručnim znanjima da to kvalitetno učine. No, nerijetko ne čine. Natječući se s konkurencijom u želji da što prije plasiraju vijest, ne stižu je provjeriti pa se i vrlo uglednim medijima potkradaju pogreške, a to nije dobro jer generalno umanjuje povjerenje u novinarstvo i medije. Nedavno smo se u to mogli uvjeriti prateći način na koji je The New York Times izvještavao o eksploziji u Al-Ahli Arab, arapskoj baptističkoj bolnici u Gazi 17. oktobra ove godine. Palestinske su vlasti za napad okrivile izraelsku vojsku, a ona pak zanijekala krivnju tvrdeći da je eksploziju izazvao neuspjeli pokušaj lansiranja rakete militantne skupine Palestinski islamski džihad. The New York Times je prvo objavio vijest o izraelskom bombardiranju bolnice kao utvrđenu činjenicu, a onda ju olako odbacio optužujući Palestince da su lansirali raketu s obližnjeg groblja jugozapadno od bolnice, opet kao da je riječ o utvrđenoj činjenici iako nije provedena nikakva međunarodna istraga. Stvar se dodatno pogoršala kad su informaciju preuzeli i neki znanstvenici, poput hrvatskog povjesničara Hrvoja Klasića, koji je gostujući na N1 televiziji rekao kako se „ispostavilo da su ustvari sami Palestinci pogodili svoju bolnicu”. Zapravo se ništa nije „ispostavilo” jer istraga nije niti provedena pa tako nije ni utvrđeno tko je odgovoran za napad. Zanimljivo je, u tom kontekstu, da je u periodu neposredno nakon eksplozije savjetnik izraelskog premijera za društvene mreže, Hananya Naftali, na Twitteru (X) napisao da je „Izrael pogodio terorističku bazu unutar bolnice”. Objavu je naknadno izbrisao.
Kad su Sarajlije „same sebe granatirale“
Slične je dezinformacije, za vrijeme rata devedesetih, plasirala srpska državna propaganda izvješćujući kako Sarajlije sami granatiraju vlastiti grad ne bi li lažno optužili Srbe. Za snimku ranjenih i ubijenih ljudi na tržnici Markale tvrdili su da nije autentična, već da je riječ o dobro uvježbanim glumcima i statistima. Sada svjedočimo gotovo identičnoj propagandi Izraela koji optužuje Palestince da šminkom i igranim scenama razaranja i ranjavanja nastoje pridobiti naklonost i podršku svijeta.
Da bismo bili svjesni koliko je teško doći do pouzdanih informacija o zbivanjima na Bliskom Istoku valja uzeti u obzir da je odnedavno korištenjem alata umjetne inteligencije postalo moguće kreirati lažne video materijale koji izgledaju vrlo vjerodostojno. Uz to, nerijetko se prikazuju i autentične snimke, ali na zavaravajući način, tako da ih se postavlja u drugačiji kontekst od onog u kojem su nastale. Već je danima viralna Facebook objava koja prikazuje nanošenje boje na lica palestinskih muškaraca, žena i djece da bi izgledali ranjeni. Uz snimku je postavljen komentar: „Dobrodošli na islamsko sveučilište igranja žrtve. Ovdje možete naučiti kako nabaciti punu šminku i plakati koristeći kemikalije, a zatim okriviti Izrael. Ovo sveučilište nudi poseban popust za žene i malu djecu”.
Zapravo, priložena snimka ni na koji način nije povezana s trenutnim izraelsko-palestinskim sukobom. Potječe iz 2017. i prikazuje samouku palestinsku vizažisticu Mariam Salah kako šminka glumce. Prilog je snimila i emitirala turska televizija TRT.
U nedostatku pouzdanih informacija i nepristranih analiza relevantnih stručnjaka, kao i vlastite sposobnosti kritičke obrade i analize medijskih sadržaja, postajemo lake žrtve propagandnih mašinerija velikih svjetskih sila koje, u borbi za globalnu premoć, upravo širenjem dezinformacija stječu naklonost javnosti te izravno utječu na oblikovanje naših stavova. Kad je stav jednom oblikovan, prilično ga je teško poljuljati pa sve završi ostrašćenim prepucavanjima na društvenim mrežama pri čemu obično niti jedna od „zaraćenih” strana uopće pojma nema o onome o čemu priča. Živimo u doba znanosti, no živimo i u vrijeme goleme i nikad ranije zabilježene izloženosti medijima čija odgovornost zato nije mala.
