Kultura

Tomislav J. Šagi-Bunić: Činjenica uskrsnuća – kritika politike

Isusova je smrt bila, po svojoj fenomenalnoj strukturi, izrazito politički događaj. On je osuđen na smrt od vrhovne političke vlasti u zemlji, i to za izrazitio politički krivnju prvoga reda: za veleizdajnički prevrat protiv uspostavljene političke vlasti, u kojem bi on sam preuzeo vlast, otkinuvši svoju zemlju od rimske carske vlasti

(Tomislav J. Šagi-Bunić, Vrijeme suodgovornosti. Knjiga prva, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1981, str. 280-85.)

Osuđen je na uobičajeni oblik smrti kojim su Rimljani kažnjavali pobunjenike u podloženim narodima: na smrt na križu. „Bijaše napisan i natpis o njegovoj krivici: ‘Kralj židovski'“ (Mk 15, 26).

Najprije je – na neki način sumarnim procesom – osuđen od podložne vlasti (židovskog Sinedrija), koja je svoje korake protiv njega pred samom sobom opravdavala brigom da se očuva bar onaj stupanj političke autonomije koji su imali u taj čas: „Što da radimo? Ovaj čovjek čini mnoga znamenja. Ako ga pustimo tako, svi će povjerovati u nj, pa će doći Rimljani i oduzeti nam ovo mjesto i narod!“ A jedan od njih – Kajfa, veliki svećenik one godine – reče im: „Vi ništa ne znate. I ne mislite kako je za sve vas bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne!“ (Iv 11, 47-50). Novija istraživanja pokazuju da se proces protiv Isusa nije vodio po proceduri kakvu su zastupali farizejski pismoznanci, nego da je to bio prijeki čin hramske svećeničke aristokracije saducejske (K. Schubert, Jesus im Lichte der Religioinsgeschichte des Judentums, Wien-Munchen 1973, str 138-169).

Ta je podložna vlast predala onda Isusa predstavniku vrhovne vlasti, rimskom prokuratoru Ponciju Pilatu: „Ovoga nađosmo kako zavodi naš narod i brani davati caru porez te za sebe tvrdi da je Krist, kralj“ (Lk 23,2). Bez obzira na Pilatova oklijevanja i manevriranja, on je Isusa sudio kao političkog krivca: pokušao ga je pustiti umjesto političkog zatvorenika – pobunjenika Barabe (Mk 15,7); konačno ga je poslao na križ kao čovjeka koji je kriv što kani postati židovski kralj (Iv 19, 14.16). Posljednje političko poigravanje sa židovskim svećeničkim poglavarima u vezi s natpisom krivice na križu (Iv, 19, 19-22) samo potcrtava izrazito politički značaj toga događaja.

Evanđelja nam dosta jasno svjedoče da Isus sam nije imao nikakvih političkih pretenzija za osvajanjem vlasti, da je izbjegavao povode koji bi mu bili mogli nametnuti takav smjer djelovanja (usp. Iv 6. 15), naglašavao da to nije njegovo poslanje (npr. Mt 26, 51-53), nego da on ima služiti, ne da mu drugi služe (Mt 20, 28). Međutim, činjenica je da ni njegovi najbliži učenici nisu bili s tim na čistu; da su oni ipak mislili o njemu kao o političkom vođi (npr. Mt 20, 20-24; Mk 10, 35-41).

Kad danas kršćani vjernici ispovijedaju da je Isus umro za čovječanstvo, da je ta smrt bila spasenjska, najčešće nemaju ni najmanje na pameti da je ta smrt u svojoj povijesnoj zbiljnosti bila obilježena izrazitim političkim obrazloženjem, da je Isus umro kao politički osuđenik. A to ipak sigurno nije bez osobitog i dalekosežnog značenja.

Kad se govorio o teologiji križa, teško da bi taj govor mogao biti potpun, a možda čak i sasvim točan, ako bi se zanemarilo to političko obilježje križa. To se, na žalost, često čini, ali je to očito na štetu bar cjelovitosti i zaokruženosti shvaćanja.

Uostalom, čim počnemo misliti o tom vidu Isusove smrti, odmah nam je jasno da bi se ta smrt jedva i mogla kako drugačije zamisliti, bez tog svog karaktera najviše javnosti i takve eminentne javne motiviranosti. Ne možemo zamisliti da bi Isus bio umro jednostavnom prirodnom smrću od neke bolesti ili starosti, od kakve nezgode, ili tako da ga neki protivnik bio ubio jednostavno iz zasjede, pa čak i na temelju osude javne vlasti za kakav drugi izmišljeni zločin. Jedna logična znakovita smrt mogla je biti takva javna – pod optužbom za rušenje najvećih uredaba državnog poretka i vrijeđanja religioznih vrednota (jer ga je Sinedrij osudio s tim razlogom – kao hulitelja na Boga – ali je to u konačnici bilo subalterno, u službi politike), da na taj način ta smrt stavi pod temeljitu i trajniju kritički leću političku vlast, i vjersku vlast koja je u službi politike.

Tom smo se konstatacijom odmah našli pred pitanjem, nije li Isusova pojava i njegovo djelovanje, uza sve to što je on svjesno i sustavno davao znati da ne teži za preuzimanjem vlasti, ipak uključno sadržavalo nešto što je makar na dulju rundu moglo ugroziti uspostavljene vlasti i njihove posvećene temelje. Isus je naviješćivao kraljevstvo Božje: to je moglo zvučati politički, ali je njegovo objašnjenje onoga što se pod tim misli, čini se, dosta nedvosmisleno pokazivalo da taj pojam nema neposrednog političkog značenja. Ipak, Isus se obraćao svim ljudima, on je navješćivao poziv svakog čovjeka na Božje sinovstvo, on je okupljao ljudi i navješćivao im novi stil življenja, budio nečuvenu nezainteresiranu smionost u otvaranju čovjeka prema čovjeku i stvarao platformu za jedinstvenu oslonjenost na Božju blizinu i spasenjsku zauzetost za oslobođenje i dostojanstvo svakog čovjeka: sve je to, u stvari, ipak značilo relativiziranje zemaljske vlasti, skidanje svih zemaljskih božanstava, razbogovanje (da tako kažemo) svim mogućih zemaljskih bogova, ispodbijanje uporišta svima onima koji su instrumentalizirali božansko i sveto za potlačivanje čovjeka, a manipulirali čovjekom u ime božanstva. Čini se da nemaju krivo oni mislioci koji drže da se kršćanstvom zapravo u povijesti čovječanstva pojavio čovjek kao osoba.

Očito, sve je to bez sumnje nosilo u sebi dalekosežne – također političke – dimenzije. I zato je Isus morao umrijeti kao politički krivac, bez obzira koliko su njegovi konkretni suci mogli domisliti sve te dimenzije.

Poslije takve javne osuđeničke smrti Isus je treći dan ustao od mrtvih. Kristovo uskrsnuće, međutim, bilo je u tom pogledu bitno različito. Uskrsnuće nije imalo javno-politički značaj. Uskrsli se Krist nije javio vlastodršcima, nije došao pred Sinedrij ni pred rimskog prokuratora, nije zatražio da se službeno utvrdi njegova pobjeda nad smrću niti je zahtijevao reviziju procesa i svoju rehabilitaciju pred ljudskim zakonom, pa da službeno bude proglašen nevinim. To nije padalo na pamet čak ni njegovim učenicima. Uskrsnuće je u tom smislu bilo na neki način privatan događaj, ili bolje, događaj pridržan za iskustvo susreta osobe s osobom, i za okupljanje slobodne zajednice osoba na temelju tog iskustva. Uskrsnuli Isus ukazao se samo takvima koji su bili unutarnje dovoljno spremni da uz pomoć milosti Božje otvore sebe ljubavi i predanju, koji su bili pripravni da prihvate istinsko oslobođenje svojega bića od svega što ih je sputavalo i skretalo s puta istinske ljudskosti po kojoj je čovjek na sliku Božju, tj. po kojoj je čovjek srodnik Krista, koji je kao čovjek „slika Boga nevidljivoga“ (Kol 1, 15), o kojem je sveti Ivan zapisao: „Bog je ljubav“ (1Iv 4, 16). Iskustvo Uskrsnuća, možemo reći, bilo je takve naravi, da kao takvo nikome ne bude na propast, nego samo na spasenje.

Uskrsnuli se Isus nije ukazao „svemu narodu – kaže sv. Petar – nego nama od Boga predodređenim svjedocima“ (Dj 10, 41). Ti svjedoci, koji su „s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih“ (Dj 10, 41), nakon što su primili Duha Svetoga (Dj 2, 1-4), počeli su stvarati novu zajednicu ljudi (Dj 2, 42-47), koja se – vjerujući u Uskrsnuloga, i u to da je Uskrsnuli s njima „u sve dane – do svršetka svijeta“ (Mt 28, 20) – na otajstven način, posebno u „lomljenju kruha“ (Dj 2, 42), družila s Uskrsnulim Gospodinom, osjećajući se s njime jedno tijelo (usp. 1Kor 10, 16-17). Ta se nova zajednica trudila da ostvaruje novu zapovijed uzajamne ljubavi po primjeru Kristovu (Iv 13, 34), znajući da je istinita riječ onoga koji je bio ubijen i koji je uskrsnuo: „po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge“ (Iv 13, 35).

Tako su oni svjedočili za Uskrsnuloga, da ga je Bog Otac uskrisio i da je tim činom Uskrsnuća i proslave Isusove obezvrijeđena i ništetnom proglašena osuda koju su nad njih izrekli vrhovni forumi ljudske vlasti. Isus je prije smrti svojima rekao da će oni svjedočiti za njega, a svjedočit će i Duh sveti, s njima i po njima, kojega će im on poslati (usp. 15, 22-27). Zato je Petar i rekao pred Sinedrijem: „I mi smo svjedoci tih događaja, i Duh Sveti kojega dade Bog onima što mu se pokoravaju“ (Dj 5, 32).

Makar nova zajednica, izrasla iz iskustva Uskrsnuća, nije imala nikakvih političkih pretenzija, ipak je i ona ubrzo postala predmetom podozrivosti od strane zemaljskih vlastodržaca raznih boja i značaja. Makar je ona nastupila tiho, čak se u različitim prilikama trudila da naglasi svoju pokornost zemaljskim vlastima (npr. 1Pet 2, 13-17), ipak, živeći od Uskrsnuloga i svjedočeći njega i njegovu stvar kao svoju vlastitu, nije mogla izbjeći tome da iz zemaljske vlasti i njihov poredak ne počnu smatrati svojim protivnicima, nekom čudnom novom čovječanskom jezgrom koja ih samim svojim postojanjem ugrožava.

Nije ni čudo: nova je zajednica, polazeći od Uskrsnuloga i živeći s njime, nužno morala svjedočiti njegovu poruku koja je tako duboko zasijecala u tada prihvaćeni politički poredak: da pravi i stvarni predstavnici Boga na svijetu, oni čije je kraljevstvo Božje, nisu u istinskom smislu vlastodršci, odličnici, bogataši, nego siromasi: „Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje“ (Lk 6, 20). „Ogladnjeh, i dadoste mi jesti… Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25, 35-40).

Stvarnost križa i činjenica Uskrsnuća, kao opovrgnuće osude na križ, već su samim sobom svjedočili da svaki ljudski poredak, i svaka vlast koja ga osigurava, nezaobilazno nose u sebi komponentu krivosudnosti i mogućnosti da teško pogriješe protiv čovjeka. Potpunog i savršenog poretka ne može biti u svijetu, a još manje bogovanja onih koji stoje na čelu poretka. Poruka Uskrsnuća, koju zajednica Kristovih vjernih nužno mora svjedočiti i životom i riječju, govori – među ostalim – i to da su sve vlasti na zemlji podvrgnute kritici, da im je iskrena kritika potrebna, da bez kritike ne mogu izvršavati ni svoju samo relativnu ulogu u korist istinskog napretka čovjeka i čovječanstva. Oduvijek su razni nosioci vlasti nastojali da onemoguće kritiku samih sebe, da sebe proglase nedodirljivima, sakrosanktnima, da silom guše svaku mogućnost kritike. Ako je prije pojave Krista možda moglo biti opravdanja za neznanje nosilaca vlasti u tom pogledu, kad su samo oni bili smatrani „sinovima Božjim“, i kad je religija obično bila u službi utvrđivanja nametnutog poretka, poslije kalvarijskog događaja i uskrsnog iskustva čovječanstvo u Krisu ima jasnoću o tome da se nosiocima vlasti pruža samo pomoć za plodonosnije izvršavanje njihove funkcije ako im se smjelo upućuje opravdana kritika. Zajednica onih koji vjeruju u Uskrsnulog Krista ne može i ne smije nikad toga zaboraviti.

Jer, kad se ljudske vlasti nisu dale kritizirati od čovjeka, Bog je sam postao čovjek da uspostavi bitne pretpostavke za tu kritiku. Oni su ga raspeli, ali je treći dan uskrsnuo. Oni su zaista pod kritikom, kritikom slobodnih ljudi, jer nas je Krist oslobodio. I to tako ostaje do dana kad On dođe u slavi da izreče konačan sud nad svim ljudskim, i uspostavi nešto novo.

Tomislav J. Šagi-Bunić, Vrijeme suodgovornosti. Knjiga prva, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1981, str. 280-85.

Prometej.ba

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close