2. novembar – Međunarodni dan borbe protiv nekažnjivosti zločina nad novinarima
Od 1992. je u čitavom svijetu ubijeno više od 1.400 novinara. Sad se i tribunal UN-a u Haagu počinje baviti istragom, između ostalih i ubojstvom meksičkog novinara Miguela Angela Lopeza Velasca.
U posljednjem članku objavljenom u meksičkom regionalnom listu Notiver je Miguel Angel Lopez Velasco Femiziden pisao o političkim vezama i vezicama i o zagađenosti pitke vode. Pisao je kako su nadležne služe “obećale” pozabaviti se tim problemom, “a ako ne, onda ćemo ih opet podsjetiti na ovom mjestu”, napisao je u članku. Ali do toga nije došlo: samo nekoliko sati kasnije je Lopez Velasco bio mrtav.
To je bilo 20. lipnja 2011. Ubojice Lopeza Velasca su došli u noći dok je obitelj novinara spavala, nasilno su razvalili vrata i ustrijelili njega, njegovu ženu Agustinu i njihovog najmlađeg sina Misaela s preko 400 metaka iz strojnica.
Policija, čija je postaja udaljena jedva jedan kućni blok, nije čak poslala niti patrolno vozilo. Deset godina kasnije tamošnje dražvno odvjetništvo još uvijek tvrdi kako im je motiv “nepoznat” i kako su počinitelji nepoznati. Dva starija sina obitelji su iz straha morala pobjeći iz zemlje.
Simbolično, ali ipak nešto
Jedna obitelj je uništena, jedan kritični glas zajedno sa znanjem koje je imao je ugušen. “U preko 90% slučajeva počinitelji mogu računati s tim da će proći nekažnjeno”, sažima Balbina Flores iz udruge Reporteri bez granica stanje u Meksiku. Ali sad će taj slučaj ipak barem simbolično doći pred sud: na stalnom sudu za međunarodno pravo UN-a u Haagu 2. studenog počinje ročište o povredama slobode tiska u čitavom svijetu.
Počinje se sa slučajevima tri ubojstva novinara: to je ovaj slučaj Lopeza Velasca, onda i Lasanthe Wickrematunge iz Šri Lanke i Nabila Al Sharbajia iz Sirije. Sud ne može nikoga osuditi, ali može barem svratiti pozornost javnosti na ta ubojstva i povećati pritisak na vlade tih zemalja da bolje štite tamošnje novinare.
Taj proces u Haagu su potakle novinarske udruge Reporteri bez granica, Free Press Unlimited (FPU) i Odbor za zaštitu novinara (CPJ). “Ovaj javni forum je prilika pred sud dovesti i države zbog njihovih propusta”, kaže Natalie Southwick, koordinatorica CPJ-a za Latinsku Ameriku i Karibe. “Ovi napori su osobito važni za Latinsku Ameriku gdje uvjerljiva većina ubojstava novinara nikad ne dospije pred sud. I osobito za Meksiko koji je za novinare najsmrtonosnija država ove hemisfere.”
Novinari u Meksiku uvijek iznova prosvjeduju – i posve je jasno kako Duarte nije samo kriv za korupciju nego i da je ubojica, kako piše na ovom plakatu prosvjednika.
“Kratki postupak” spriječiti istinu
Ovo suđenje je jedno od čitavog niza akcija kojima novinari u čitavom svijetu žele skrenuti pozornost na opasnosti u tom poslu i o slobodi tiska. Jedna druga akcija je na primjer i projekt Forbidden Stories: tu se pruža potpora novinarima koji će nastaviti istragu kolega koji su bili ubijeni, uhićeni ili kojima se prijeti kako bi i počiniteljima pokazali da represija protiv novinara neće biti dovoljna da bi se sakrilo istinu.
Smrt Lopeza Velasca je bilo upozorenje. To je bio iskusni i ugledni novinar i poznavao je sve i svakoga u meksičkoj saveznoj pokrajini Veracruz, gdje je živio. “Njegova smrt je bila početak čitave serije ubojstava u pokrajini Veracruz”, objašnjava nam Balbina Flores. Ubijena je i Yolanda Ordaz von Notiver koja se drznula kritizirati policiju zbog nevoljke istrage ubojstva kolege Velasca. Ubijena je i Regina Martinez, regionalna dopisnica utjecajnog meksičkog tjednika Proceso.
U pokrajini Veracruz je tada vladao Javier Duarte iz stranke Institucionalne Revolucije (PRI). Za njegove vladavine od 2010. do 2016. je u Veracruzu ubijeno 17 djelatnika medija, tri su nestala bez traga. Čulo se za takozvanu Crnu listu novinara koji se nisu sviđali Duarteu i njegovom političkom prethodniku i zaštitniku Duartea, Fidelu Herreri. Njih se pratilo i špijuniralo, a pokrajina Veracruz je u njegovo doba bila najopasnije područje za novinare.
Među slučajevima kojima se sad bavi tribunal u Haagu je i ubojstvo Lashanthe Wickrematunge. I opet: ubijen je 2013., a istraga je sve prije nego uspješna.
12 dana umjesto 12 sati
Duarte je u šaci držao i tamošnje državno odvjetništvo koje je zapravo činilo sve da pomuti tragove. I kod Velasca je stav odvjetništva bio kako je tu tek riječ o tome da je novinar naljutio tamošnjeg narko-šefa “El Nacu”, tako da se jedva i vodila istraga. Duarte je nakon svoje vladavine osuđen zbog korupcije na devet godina zatvora.
I na pritisak udruga za ljudska prava je parlament Meksika 2012. usvojio zakon za zaštitu ugroženih novinara i aktivista. Kako nam kaže Balbina Flores, takvu zaštitu je od onda zatražilo 1.500 osoba, među kojima je petstotinjak novinara. Ali taj postupak zaštite je prepun birokracije i veoma spor. “Po tom zakonu, nadležni moraju reagirati i pružiti pomoć onome tko je traži u roku od 12 sati, bilo da im se stavi na raspolaganje uređaj kojim mogu pozvati brzu pomoć, redovitim policijskim ophodnjama, osobnom zaštitom ili, u ekstremnom slučaju, smještanjem u sigurnu kuću. U praksi to traje i po dva tjedna.”
Novinari se ubijaju na istoku i na zapadu, opasno je biti novinar i u Europi – i redovito se može poretpostaviti da iza tih likvidacija stoje državni dužnosnici. A istraga i malteške novinarke Daphne Galizie – još traje.
U prosincu je vladu preuzeo Andres Manuel Lopez Obrador i obećao drastičnu promjenu sigurnosne politike. Ali promijenilo se nije gotovo ništa. I od početka njegove vladavine je po službenim informacijama ubijeno još 43 novinara i 68 aktivista. “U većini slučajeva je prije bilo prijetnji smrću”, kaže nam suradnica Reportera bez granica. Od sedam novinara koji su ubijeni samo ove godine su dva zatražila državnu zaštitu, ali mjere zaštite su došle previše kasno.
U Meksiku su i tamošnje udruge novinara pomogle izradi promjene postojećeg zakona za zaštitu, ali taj postupak stoji u ladicama. Nije povećan niti proračun za tu svrhu jer “ta tema u Meksiku nema politički prioritet”, žali se Flores. Sud Ujedinjenih Naroda u Haagu bi to možda mogao promijeniti.
Autor Sandra Weiss
dw.com
