Tko je general Sergej Shoigu kojega mnogi vide kao Putinovog maršala Kutuzova ili generala Žukova?

Midhat Hajdarević 2015-04-03

U Moskvi su uvjereni kako se Oružane snage Ruske Federacije mogu nositi sa svim izazovima i da reforma ruske vojske teče po planu. Međutim, situacija u kojoj se ruska vojska nalazila do 2012. godine nje ulijevala posebnu nadu u njenu učinkovitost. Onda dolazi 2013. godina u kojoj je Rusija okončala drugu veliku masovnu vojnu vježbu, najveću još od vremena Sovjetskog Saveza (ili treću, računajući onu pomorsku u ožujku iste godine), što je tijekom cijele 2014. i početkom ove godine postala uobičajena praksa u Oružanim snagama Ruske Federacije. Ti se manevri mogu promatrati kao rutinske vojne vježbe koje provode sve vojske svijeta, međutim način na koji one započinju i kako ih se vodi govori nešto sasvim drugo i njima se želi poručiti da se Rusija probudila i cijeli svijet to treba imati na umu. Znakovito je bilo kada je Vladimir Putin u ožujku 2013. na povratku sa službenog puta iz zrakoplova i usred noći zapovjedio spomenute velike pomorske vježbe u Crnom moru.Provedba tih vježbi je zadobila veliki publicitet, a u središtu NATO saveza su ostali uvrijeđeni „jer ih se prema dogovoru dviju strana nije pravovremeno obavijestilo o njihovom pokretanju“. Nema sumnje da su ti potezi bili sve samo ne hir ruskog predsjednika, a masovnost ovih čestih i iznenadnih manevara još više brinu sve one kojima je najdraži period Ruske Federacije bio onaj u vrijeme vladavine Borisa Jeljcina.

Zanimljiva je dinamika kojom se u protekle dvije godine provode vojne vježbe u Rusiji. Na primjer, u ranim jutarnjim satima 13. srpnja 2013. je započela iznenadna vojna vježba koju je, nakon što je dan ranije održao sastanak s novim ministrom obrane generalom Sergejom Shoiguom, osobno zapovjedio ruski predsjednik Vladimir Putin. Zapovijed se odnosila na borbene postrojbe raspoređene na istoku zemlje i to su bile najveće vojne vježbe u post-sovjetskoj eri. Prema riječima ruskog ministra obrane: „13. srpnja 2013. u jedan sat noću je zapovjednik Istočne vojne oblasti, admiral Konstantin Sidenko, otvorio tajni dokument Vrhovne komande u kojem su stajale upute za njegove snage”. Ministarstvo obrane je kasnije izvijestilo kako je Sidenkova zadaća bila „mobilizirati preko 80 000 vojnika s preko 1000 tenkova i oklopnih vozila, 130 borbenih zrakoplova i helikoptera i 70 ratnih brodova ruske ratne mornarice“. Samo tri dana nakon što su započele vježbe, 16. srpnja, službeni izvori ministarstva obrane navode „kako je u manevrima sudjelovalo 160 000 vojnika“. Istoga dana je novinarima osigurano promatračko mjesto na Sahalinu s kojega će pratiti dolazak predsjednika Putina, koji je tog dana u društvu generala Shoigua i zapovjednika Vrhovne komande, generala Valerija Gerasimova, pratio izvršenje svoje zapovijedi od prije tri dana.

Vojne vježbe su obuhvatile sve oružane formacije „Istočne vojne oblasti“, kao i dio postrojbi koje pripadaju „Središnjoj vojnoj oblasti“ kojom zapovijeda Nikolaj Vasiljevich Bogdanovski, a ministarstvo obrane je na svojoj službenoj stranici 16. srpnja 2013. izdalo sljedeće priopćenje: „Konačni broj postrojbi koje su sudjelovale u inspekciji operativne borbene spremnosti je preko 160 000 vojnika“.

Tijekom vojnih vježbi su novinari redovito izvještavali o onome što se događa na terenu, držeći se pri tom informacija koje im je davalo Ministarstvo obrane. Svrha ovih manevara je bila „koordinirati armije, divizije i sve borbene komponente Istočne vojne oblasti s ciljem da se one dovedu u stanje pune borbene pripravnosti“. U raportu generala Gerasimova ministru obrane navedene su sve komponente oružanih snaga, o kakvoj je tehnici i oružju riječ i koja je svrha vojnih vježbi. Međutim, o kakvom god oružju govorili i kakva god bila zadaća ovih manevara, činjenica je da je Vladimir Putin u novom predsjedničkom mandatu odlučio imati funkcionalnu i koordiniranu vojsku i to ne samo u obrambenom smislu, na što ukazuje prisutnost motoriziranih brigada i desantnih postrojbi koje su se uvježbavale i za „okupaciju neprijateljskog teritorija“.

Vojni analitičari tvrde kako su ove vježbe bile za očekivati, što se vidjelo iz njihove masovnosti, pripreme za logističku podršku i nepreglednih konvoja koji su, prije svega željeznicom, prelazili velike udaljenosti, kao i zbog obustava dozvola za godišnji odmor vojnom osoblju i testova mobilnosti. Sve ovo ukazuje kako je strateško planiranje unaprijed provedeno do u najsitnije detalje.

Ove besprijekorne vojne vježbe su se mogle promatrati u kontekstu „Bijele knjige ruske obrane“ koju je rusko Ministarstvo obrane izdalo 2012., međutim, ako uzmemo u obzir sve navedeno i imajući u vidu postrojbe, tehniku i ljudstvo, kao i način na koji ruski predsjednik izdaje zapovijedi takoreći u „pet do 12“, može se sa sigurnošću tvrditi kako je Moskva odlučila da stvari neće prepuštati slučaju. Treba biti iskren pa reći da se to možda najbolje vidjelo na Krimu, kada je cijeli državni vrh do kraja veljače 2014. pratio sportska događanja na Zimskim olimpijskim igrama i izgledalo je da će prevrat u Kijevu proći u sjeni pobjeda i poraza sa sportskih borilišta u Sočiju. Nakon završetka sportskih manifestacija je, kako se kasnje ispostavilo po dogovori s tajne sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost Ruske Federacije, stvar u ruke preuzeo ministar obrane, general Sergej Shoigu. No, tko je Putinov general, koji za razliku od svojih kolega u sjedištu NATO saveza gotovo nikada ne prijeti i ne komentira aktualnu političku situaciju u zemlji i svijetu?

Sergej Shoigu – General koji je rusku vojsku podigao iz pepela

Kako bi bio posve siguran u borbenu spremnost u svakom dijelu zemlje i u svakom trenutku, ruski predsjednik Vladimir Putin je odmah po preuzimanju predsjedničke dužnosti 2012. godine procijenio kako mu na mjestu ministra obrane treba čovjek kao što je general Sergej Shoigu i on je u studenom iste godine s mjesta ministra za izvanredne situacije preuzeo resor Ministarstva obrane. Odluka da zamijeni Anatolija Serdjukova u predsjednika Putina je postala konačna nakon što se utvrdila neefikasnost pojedinih dijelova oružanih snaga, njihova neučinkovitost za vrijeme terorističkih napada u Tatarstanu i Dagestanu 2012., loša profesionalnost nekih od visokih dužnosnika, kao i zbog činjenice da je reforma oružanih snaga bivšeg ministra bila predmetom stalnih prijepora u Državnoj Dumi, ali i unutar same vladajuće stranke, jer se nije dovoljno pažnje posvetilo modernizaciji i informatičkom usavršavanju oružanih snaga. Informatička komponenta unutar oružanih snaga je kao dio od posebnog prioriteta naglašavana još od 2008., ali se do 2012. došlo samo do teoretskog dijela. tj. nije se učinilo ništa više od objave brošure „Konceptualnog pristupa ruskih oružanih snaga informatičkom prostoru“. Kap koja je prelila čašu je bio slučaj korupcije u kompaniji za pružanje usluga ruskoj vojsci, Oboronservice, a klupko korupcije se odmotavalo ravno do bivšeg ministra obrane Serdjukova. Ne čekajući rezultate istrage, Putin je za jedno od najvažnijih ministarstava odabrao čovjeka za kojeg je bio uvjeren da će biti na visini povjerene mu zadaće.

Sergej Shoigu je rođen u Chadanu (autonomna republika Tuva) 1955. i od oca pripadnika tuvanske manjine i majke Ruskinje je naslijedio euroazijski mentalitet i kulturu. Za vrijeme Sovjetskog Saveza je vršio razne funkcije u infrastrukturnom sektoru, a istovremeno je služio Crvenoj armiji u kojoj je stekao čina generala armije. Nakon raspada SSSR-a su mu njegovo iskustvo u logistici i organizacijske sposobnosti omogućili da uvijek bude u blizini političkog vrha novostvorene Ruske Federacije, a zbog toga je dobio mjesto ministra za izvanredne situacije na kojem je ostao 21 godinu, sve do preuzimanja Ministarstva obrane. U ruskom je narodu je poznat kao guverner Moskovske oblasti, ranije član Komunističke partije Sovjetskog Saveza, a kasnije u redovima Ujedinjene Rusije, a omiljen je (što je mnogima na zapadu nepojmljivo) „jer ima čvrstu ruku – dobro doziranu i nikad pretjeranu“, kao i zbog sposobnosti da dobro upravlja najtežim situacijama. Ruski mediji 14. studenog 2012. navode kako su s generalom Shoiguom u ministarstvo došli i general-pukovnik Valerij Gerasimov, tada zapovjednik Središnje vojne oblasti, koji je preuzeo mjesto zapovjednika Vrhovne komande, te general Arkadij Bachin, koji je s mjesta zapovjednika Zapadne vojne oblasti preuzeo funkciju zamjenika ministra obrane i general-pukovnik Oleg Ostapenko, koji je ostao na dužnosti ratnog zrakoplovstva i svemirske obrane.

Ove promjene nisu pobudile veliki interes na Zapadu, ali su sa zadovoljstvom primljene u Rusiji i zemljama članicama skupine BRICS i zemljama koje će kasnije s Rusijom sklopiti niz sporazuma o vojnoj suradnji. Među prvima koji mu je čestitao bio je čelnik ruskih komunista,Gennadij Zjuganov, koji je za vrijeme vladavine Dimitrija Medvedeva u Dumi bio žestoki kritičar smijenjenog ministra Anatolija Serdjukova.

Odmah po preuzimanju dužnosti ministra obrane Shoigu je zaredao niz diplomatskih susreta od strateškog značaja. Već 21. studenog 2012. se za vrijeme posjete Vladimira Putina Pekingu general Sergej Shoigu susreo s prvim čovjekom kineskih oružanih snaga, Xu Qiliangom. Shoigu i Xu Qiliang su se složili kako osim obveza koje proizilaze iz članstva u Šangajskoj organizaciji za suradnju (SCO), Rusija i Kina imaju niz dodatnih zajedničkih interesa, te kako između te dvije zemlje vlada uzajamno povjerenje. Nakon posjete Kini je u Moskvu 14. prosinca 2012. doputovala brazilska visoka vojna delegacija i tada su Sergeij Shoigu i tadašnji brazilski ministar obrane, Celso Amorim, potpisali ugovor o vojnoj suradnji prema kojem Brazil u Ruskoj Federaciji vidi najboljeg partnera za kupovinu oružja i razmjenu vojne tehnologije. Dogovor o suradnji između Rusije i Brazila je formalno potvrdila i ruska vlada, kada je zamjenik ruskog premijera Dimitrij Rogozin službeno najavio „početak dugoročne vojne suradnje između Moskve i Brazilije“.

30. siječnja 2013. Shoigu leti u Astanu, glavni grad Kazahstana, kako bi se susreo s predsjednikom Nursultanom Nazarbajevom, a cilj posjete je jačanje partnerstva u okviru Organizacije o kolektivnoj sigurnosti (ODKB), tadašnje Carinske unije između Rusije, Bjelorusije i Kazahstana i Šangajske organizacije, a razgovaralo se i o nasljeđu u vojnom sektoru iz vremena Sovjetskog Saveza. Nazarbajev je tada bio jasan i izjavio „kako je Rusija bila i biti će jedan od najvažnijih saveznika Kazahstana i pozvao ministre obrane dviju zemalja da pojačaju suradnju unutar ODKB, a posebno u sektoru vojne tehnologije. Shoigu je tada najavio projekt kojemu je cilj stvaranje zone zajedničke protuzračne obrane Rusije i Kazahstana, a kojega će usavršiti u sljedećih sedam godina. Tog dana su dužnosnici Ruske Federacije i Kazahstana potpisali više od 60 dokumenata o vojnoj i vojno-tehničkoj suradnji.

Vojna diplomacija ruskog ministra obrane se nastavlja. Odmah nakon svrgavanja egipatskog predsjednika iz redova Muslimanskog bratstva, Mohameda Mursija, general Sergej Shoigu jača odnose s Egiptom. S bivšim generalom i aktualnim egipatskim predsjednikom ,Abdelom Fattahom Al-Sisijem, suradnju između egipatske i ruske vojske je odlučio podići gotovo na razinu na kojoj je bila prije početka ‘70-ih, kada je tadašnji egipatski predsjednik Anwar El-Sadat prekinuo sve odnose sa Sovjetskim Savezom i priklonio se Sjedinjenim Državama.

Posebnu važnost rusko Ministarstvo obrane je u protekle dvije i pol godine posvetilo i Latinskoj Americi, a general Shoigu je posjetio gotovo sve zemlje tradicionalne saveznice Sovjetskog Saveza, a kasnije i Rusije.U veljači ove godine sporazume o vojno-tehničkoj suradnji potpisuje s Nikaragvom i Kubom, a nešto ranije je s ministrom obrane Venezuele, Vladimirom Padrinom Lópezom, dogovorio zajedničke vojne vježbe postrojbi ruske protuzračne obrane i venezuelanske vojske.

Suradnja Rusije sa zemljama Latinske Amerike u oblasti obrane će pomoći Moskvi da se učinkovitije uspostavi protutežu širenju NATO saveza u istočnoj Europi, piše Sputnik.

U Washingtonu smatraju kako će vojna suradnja između Rusije i zemalja Srednje Amerike ugroziti američko vodstvo i potkopati utjecaj Sjedinjenih Država u cijeloj hemisferi koju tradicionalno smatraju svojim „dvorištem“.

„Vojna suradnja između Rusije i latinoameričkih zemalja, posebice Nikaragve, mogla bi potkopati vodstvo Washingtona u zapadnoj hemisferi“, kaže Tim Johnson, stručnjak za Latinsku Ameriku, zaMcClatchy DC News.

„Budući da su SAD prisutne u zemljama koje graniče s Rusijom, Moskva bi mogla napraviti isto u našoj regiji”, rekao je Carlos Rivera Bianchini, predsjednik Zaklade za mir i demokraciju iz San Josea (Kostarika).

Na sličan način razmišlja i Jeremy Bender, koji za Business Insidernavodi da zapovjednik američkih snaga u Južnoj i Srednjoj Americi, general John Kelly, tvrdi „kako Rusija pokušava potkopati američko vodstvo i utjecati na američke interese u zapadnoj hemisferi i Pentagon je posebno je zabrinut zbog rastuće ruske vojne nazočnosti u Južnoj Americi“.

Osim toga, general Sergej Shoigu ove godine u siječnju potpisuje u sporazum u vojnoj suradnji s Iranom, a Military Times navodi „kako Moskva i Teheran žele razviti dugoročne i višestruki vojne odnose“, te kako sporazum uključuje jačanje suradnje u borbi protiv terorizma, razmjenu vojnog osoblja, pomorsku suradnju koja uključuje obostrano korištenje ratnih luka“.

Iranski ministar obrane Hossein Dehghan je pozvao na veću suradnju jer je to način suprotstavljanja američkim ambicijama u regiji.

„Iran i Rusija su u stanju suočiti se s ekspanzionističkom intervencijom i pohlepom Sjedinjenih Država kroz suradnju, sinergiju i aktiviranje strateških potencijalnih kapaciteta. Između ostalog, kao dvije susjedne zemlje Iran i Rusija imaju zajedničke stavove o političkim, regionalnim i globalnim pitanjima“, rekao je Dehghan.

Iranska državna televizija je izvijestila „kako su se Iran i Rusija dogovorili o ispunjavanju obveza o isporuci ruskih proturaketnih sustava iranskoj vojsci“, ne navodeći pojedinosti o kojem je modelu riječ (izvorni S-300, S-300VM/Antey-2500 ili neki drugi).

Jačanje partnerstva sa zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza iz Organizacije ugovora o kolektivnoj sigurnosti (ODBK), sa skupinom BRICS, suradnja sa zemljama Šangajske organizacije za suradnju (SCO) s kojima se Rusija zajedno suprotstavlja terorističkoj prijetnji na Kavkazu i na svojim južnim granicama, suradnja s Latinskom Amerikom, Iranom, Egiptom i brojnim drugim zemljama, potom modernizacija i jačanje borbene gotovosti prema najsuvremenijim kriterijima unapređenja ratne mornarice i svih ostalih komponenti oružanih snaga, kao i provedba u djelo (ne samo teoretski) informatičke obrane i na kraju česte i masovne iznenadne vojne vježbe koje uključuju na stotine tisuća vojnika i svu raspoloživu ratnu tehniku, brojni su pokazatelji promjena u oružanim snagama Ruske Federacije i nema sumnje kako je odabir Sergeja Shoigua bio pun pogodak, jer se njegovim imenovanjem prekinulo s dugogodišnjom praksom koja je ruskoj vojsci stvarala niz poteškoća.

Konačno, provedba operativnog plana vraćanja poluotoka Krima u sastav Ruske Federacije, takoreći „bez ispaljenog metka“, najbolja je potvrda kompetencije ruskog ministra obrane, dok su s druge strane korupcija i neprofesionalnost razorili mnoge vojske nastale raspadom bivšeg Sovjetskog Saveza. Ista sudbina je prijetila i ruskoj vojsci, ali je pomnim odabirom nasljednika smijenjenog ruskog ministra obrane Anatolija Serdjukova predsjednik Vladimir Putin uspio izbjeći najcrnji scenarij. Istina, još je rano prognozirati hoće li general Sergej Shoigu ostati upamćen kao maršal Kutuzov ili general Žukov, iako bilo bi dobro da ne dođe do sličnih okolnosti po kojima su ostala upamćena ova dvojica, ali se mora priznati kako je do sada uspješno izvršio sve postavljene zadaće.

General Sergj Shoigu i Vladimir Putin: