TIN – pariške godine
PROGNANIK
Sivo je nebo u tuđini,
na mozak pada dim Londona,
ljubav je moja u daljini,
i pjesma ptica, slava zvona.
Sedam je međa do moga kraja
i sedam straža mojoj kući,
i čeka zmaj pred dveri raja,
i možda će mi srce pući.
Al nikom neću reći zimu
u grudi, otkrit srce jadno,
potužit ću se tek na klimu
i reći da je ovdje hladno.
Tin Ujević
„Kada sam se u jesen 1913. obreo u Parizu, iznenadila me je najviše vreva svijeta po ulicama i bulevarima. Kada bi pao mrak, uzduž avenija na svakoj klupi sjedila bi barem po dva ljubavna para, s prednje i sa stražnje strane. Svakoga samca to je moglo da zagolica. Ali prvi koji su me susreli pitali su me:- Kako vam se vikne?- Ništa nova. Meni je kao da sam se ovdje rodio. Naročito ovu Našu Gospu, mostove, kejeve, sve to odavna ponesoh u duhu, kao da sam ovdje odrastao. Mnogi mi ispričaše svoj golemi prvi utisak koji sadržavaše elemente moćnoga čuđenja. Činilo mi se da mi prigovaraju da sam snob koji sakriva svoje osjećanje da bi izgledao sasvim ravnodušan prema obličjima zemlje. Snobizam da ne budeš smiješan, stranac, palančanin. To međutim ne bijaše istina. Razna lica Pariza odgovarala su unutrašnjoj slici (slici, a ne raspoloženju) kao otisak nekog arhetipa. Odakle da crpem tu sliku? Neću reći iz sna, ili iz predživota, dok bih lako zaključio: iz nekog albuma, s ilustrovanih razglednica. Doduše ja za balkanskoga požara nisam studirao arhitekturu gradova. Ali možda neki odbljesci atomski prenošeni uzduhom, bolje: mostom četvrte dimenzije, činili su da sam bio najmanje zapanjen. Rado sam se, dokon, šetao uz mostove, kejeve, Bulonjskom šumom gdje je voda jezerca sentimentalno djelovala, a i inače sam kao bijesom tjeran često cijele satove po danu i po noći gazio raznim, četvrtima i predgrađima. One jeseni sunce je rano zalazilo, čudno bijaše čuti da veče nastaje u dva popodne, nešto se i blata vuklo ulicama, a bilo je šturosti, magle, dosade. Prvo se pobjedonosno sunce javilo polovinom januara. Nedjeljom smo izlazili na velike bulevare, požurivši se rano da ulovimo mjesta na terasi kakve kafane da bismo mogli do tančina promatrati kretanje velike šetnje.Ali prvi restoran u koji smo svratili u Parizu bio je restoran De Balkans, na jednoj strmini brda Svete Zenevjeve, odmah do Pantheona, biblioteke i crkve. Gazda sam (mršav, suh Užičanin koji je odavno napustio zemlju, možda još živ, a njegov je brat naglom smrću preminuo 1914, malo pred rat) dobro se sjećao Gustla Matoša i njegova brata Leona. Uopće, tih godina u Parizu uspomena na A. G. Matoša je bila dosta svježa: neki stariji studenti, neka lica koja su stalno živjela na strani, pričala su razne anegdote o njemu, tako da se onda još i bez prepiske i bez njegovih feljtona moglo lako utvrditi u kojem je hotelu stanovao, koje je lokale posjećivao, a tako i lična poznanstva i veze. Tu sam čuo da je Matoš napisao neke članke o Oevreu Gustavea Teryja, žučnoga i prevrtljivoga pamfletarca; tvrdilo se da je učestvovao u redigovanju jednoga Tempsova članka, a njegova suradnja u Revue bleu bila je zabilježena u Vijencu (1902)“.
Tin – zarobljen u svojoj magli
VALI GA BIJU, ALI ON NE TONE
Ova rečenica i slika broda nalazi se na grbu grada Pariza. Za Matoša je Pariz: „najkulturniji“, „najduhovitiji“ i „najnonšalantniji“ grad. Da ga kojim slučajem zadesi potres, proguta rat ili vulkan, svijet bi izgubio najljepšu svoju krunu, najagilniji faktor kulture i harmonije, a čovječanstvo bi nekoliko stoljeća svog napretka izgubilo.
Pariz, pjesnika Antuna Gustava Matoša. Godina je 1900. To je važna godina za Pariz, ali i za Bosnu i Hercegovinu. U Parizu se treba održati Svjetska izložba, a Bosna i Hercegovina će tamo imati svoj umjetnički paviljon. To bi i danas za nas bio spektakularan događaj, a kamoli onda za Sarajevo 1900-te godine. Sve se podiglo na noge da se naše kulturno nasljeđe na Svjetskoj izložbi što bolje promovira. Atmosfera u Sarajevu bi se po važnosti mogla usporediti sa onom uoči zimskih Olimpijskih igara. Napomenimo da Hrvatska na toj Svjetskoj promociji kulture nije imala svoj paviljon i zbog toga su mnogo patili. U ono vrijeme su oni nas moljakali i vukli za rukav da ih povedemo u Evropu. Pripreme u Sarajevu su počele blagovremeno i sve je išlo po planu. Ali organizatorima je trebao neko u Parizu. Neko ko poznaje „materiju“, kako se to onda govorilo. Neko ko govori francuski, živi u Parizu a prijatelj je Bosne. Izbor je bio da to bude Matoš. On je dobio povjerenje da bude u ime Bosne i Hercegovine reprezent, odnosno „umjetnički direktor“ kako mi to danas nazivamo. Pravi čovjek na pravom mjestu. Svoj dio posla je sjajno obavio kao i svi ostali ljudi u organizaciji Svjetske izložbe u Parizu, koja je za našu zemlju bila od historijskog značaja. I Hrvatska se „na mala vrata“ tamo ipak predstavila. Nešto na našem paviljonu, a nešto na paviljonima naših prijatelja iz Mađarske i Austrije. „Otkuda Bosni ovako lijep i prostran paviljon? Rana ti Kristovih, da ih nisu zamijenili sa Kinom? Ovakva, ljubomorna sašaptavanja naših zapadnih susjeda nisu bila rijetkost. Matoš, svestrani umjetnik, u toj svojoj roli je blistao. Šarmantan, elegantno obučen, lijepog izgleda i ponašanja, pravi Evropejac. Njegova majka Marija sa ponosom je govorila o Matošu iz tog perioda. „Pogledajte samo njegovo odijevanje iz tog perioda“, govorila bi brižna mamica. Okolnost da mu je majka Njemica je sigurno bila Matošu od koristi, jer je Sarajevo u tom periodu bilo pod Austrijom. Matoš je postao u Parizu dio „raje“, kako mi to kažemo. Bio je omiljen i prihvaćen. Družio se sa francuskim umjetnicima. Sa nekim od njih je trajno ostao prijatelj. Ovo ne uspijeva svakome. To najbolje znaju naši ljudi koji su živjeli ili danas žive u Berlinu, Londonu ili Parizu.
Razglednica Sarajeva iz 1900-te godine
Film: „PARIS SARAJEVO 1900“
U kratkom filmu “Paris Sarajevo 1900” književnica Jasna Šamić povezuje slike “svojih” gradova na prijelomu epohe. U toj poetičnoj naraciji, gube se obrisi razlike i sve postaje slika jednog Grada. Čas pomisliš da je to Sarajevo, ali već u idućem kadru pojavi se detalj po kojem prepoznaješ Paris. I premda se u priči koja prati slike govori o povijesnim događajima, o dolasku austrougarske vlasti u Bosnu, ipak od čitavog filma pamtim taj dio o dervišima i njihovim ritualima na brežuljcima ponad grada, o grmovima ruža koji podsjećaju na raj, na povezanost grobova i tih vrtova koji govore o dualizmu sreće i tuge. I to da stanovnici stoljećima žive u tom usporenom ritmu, kao da plutaju između sna i stvarnosti, to je dirljiv trenutak, to je prepoznavanje. Zašto se grad pojavljuje u snu. Kao da je u snu sačuvan, odlomljen kamen iznad povijesne provalije.
Darija Žilić
Ovaj kratki osvrt o filmu „Paris Sarajevo 1900“, koji vidjeh na nekom portalu, takođe upućuje na to da je potrebno ovaj period zbog svoje zanimljivosti ponovo staviti u fokus. Možda, onako kako je to radio Milomir Kovačević Strašni ili neki dokumentarci kao ovaj kratki film „Paris Sarajevo 1900“, ili pak napisat seriju tekstova na ovu temu. Možda, prije svega zbog pjesnika kao što su bili Tin i Matoš
Svojevremeno kad je mladi Stefan Malarme išao u posjetu kod velikog Viktora Igoa, koji je rado oko sebe okupljao mlade pjesnike, desilo se sljedeće: o, evo moga dragog pjesnika impresioniste, rekao je V. Igo i pri tom je Malarmea malo potegnuo za uvo.
Matoš je ovako nešto trebao uraditi Tinu Ujeviću, pa bi možda ostao pošteđen brojnih napada. Poznato je da je Matoš, u svoje vrijeme okupljao mlade pjesnike. Oni su ga zvali „Rabi“ ili Učitelj. Jedan od njih je bio i naš Musa Ćazim Ćatić, koji je Matošu posvetio i jednu svoju pjesmu.
KAKO JE „MALI“ MATOŠ POSTAO „VELIKI“
Godine 1887. Matoš je započeo svoje glazbeno obrazovanje u Školi Hrvatskoga zemaljskog glazbenog zavoda, gdje je učio violončelo. Uspon je bio munjevit. „Narodne novine“, broj od 17. Rujna 1892. godine objavio je tekst pod naslovom:
KONCERT DANICE I ANTUNA MATOŠA
Pored ostalog tu je pisalo: G. Antun Matoš gudao je na violončelu uz pratnju svoje sestre na glasoviru Goltermanov. On je učenik našeg našeg glazbenog zavoda, komu bi mogao na čast služiti da se marljivo posveti vježbanju na svom instrumentu. Deset godina kasnije Matoš je bio čelist u kraljevskom srpskom Narodnom pozorištu.
BOEMIJA TINA UJEVIĆA
Dio te mistifikacije na izvjestan način je i činjenica da je u našoj kulturi ime Tina Ujevića danas prvenstveno sinonim za boemiju. U svom eseju Posmrtno slovo boemiji Danilo Kiš će Ujevića prozvati jednim od poslednjih pravih boema. Kiš kaže kako je Ujević dokaz da se krst boemije ne nosi samo po sili socijalnih zakona, nego i po sili zakona umjetnosti, dobrovoljno. “Tin Ujević umire kao gordi pajac i mučenik, fanatično dosledan sebi, inkarnacija negdašnjeg ropstva i veličine boemije”, reći će Kiš u istom eseju. Ujević je najznamenitiji južnoslovenski primjer prokletog pjesnika, boema, kafanskog čovjeka, beskućnika, otmjenog pijanice. Bezbrojne su anegdote o Tinu Ujeviću i njegovim kafanskim noćima. Treba, međutim, reći da su za Tina jednako važni i dani koje je provodio po bibliotekama. Uspio je Ujević mnogo pročitati, bio je erudita, makar ne sistematičan, a njegova je načitanost vidljiva u esejima koje je pisao. Znanje stranih jezika i pjesnički dar Ujević je iskazao u brojnim sjajnim prevodima. Najveći dio života proveo je bježeći od konvencija, kao moderni nomad i samotnjak, skoro pa prosjak u materijalnom i kraljević u duhovnom smislu. Bio je profesionalni pjesnik u bodlerovskom smislu, interesiralo ga je stvaranje, bio je nepodložan “oporezivanju i raboti” tj. nesposoban za obavljanje bilo kakvog takozvanog zanimanja.
POBRATIMSTVO LJUDI U SVEMIRU
Pišući 1938. godine o Ujeviću, Oskar Davičo veli: “Iz Rotonde je Avgustin Ujević došao u Beograd sa svojim pesmama i svojim iluzijama. (…) Iluzije s kojima se uputio iz Rotonde u Beograd izvetrile su kao pijanstvo.” Čudna je i misteriozna ta promjena koja se u Ujeviću zbila u Parizu za vrijeme Prvog svjetskog rata. Mladi revolucionar, jedan od najelokventnijih sanjara buduće Jugoslavije, pjesnik nipošto lišen političkih interesa, pretvorio se u homo poeticusa, potpuno predanog poeziji, specifičnom hedonizmu i skitalaštvu. Bez klasičnih (malo)građanskih interesa, odricao se gotovo svega što osmišljava egzistenciju većine ljudi, zanimali su ga tek malena mjesta njegovog srca i pobratimstvo lica u svemiru. Prepoznajemo tog Tina u njegovom članku iz juna 1915. godine, napisanom povodom izložbe Ivana Meštrovića. Naslov teksta bio je Meštrovićeva izložba i jugoslovenska intuicija, a evo karakterističnog odlomka: “Primati plaću svakoga prvoga u mjesecu, doručkovati, objedovati i večerati svakoga dana, imati položaj u društvu, imati ispite i svjedodžbe, ulagivati se i slušati laske, ćaskati na čajevima, izlagati se u kazalištima i praviti dosjetke pred gospođama, u jednom odijelu biti kod kuće, u drugome ići na šetnju, u trećemu u posjete – je li u tome cio ljudski život? Ima li nešto bolje i više od toga? Svodi li se sve kod čovjeka na puke potrebe održanja i reprodukcije, na jelo i na spolni čin? Je li čovjek samo mehanizam, i je li on samo toliko kilograma mesa i kosti? (…) Nije. Duša postoji. Imade potreba bez imena, imade težnja unutar nas kojima ne znamo cilja, ima zahtjeva koji su neprevodivi u novčane vrijednosti, čini nam se da je čovjek više nego se na čovjeku vidi i da je tijelo samo fasada. (…) Zagonetka svemira nas privlači. Mi sanjamo i više smo sretni od svojega sna nego od materijalne stvarnosti…”
Na ovom tragu, Ujević zamišlja i Jugoslaviju. Za razliku od Evrope koja je za njega utvrđen pojam, Jugoslavija “izbija kao jarka intuicija”. Kaže Ujević: “Jugoslavijo! U ružičasta jutra i ljubičaste večeri, iz okova u tamnicama i sa slamnica u bolnicama, tvoje ime treperi na žegućim usnama, tvoja slika izlazi pred obmanute zjene. Jugoslavijo! Ti si postala vjera onih koji su dugo stradali, i žarom prvih kršćana, za tobom se vapije u našim katakombama i iz naših krvavih arena. Jugoslavijo! Tebe se ljubi i zbog tebe se pati, i ako si obmana, ti si veličanstvena i tvoja ljepota vrijedi zanosa i žrtve.”
Pripremio: Marko Raguž
Sarajevo, 15. 04. 2020. god.
Paviljon Bosne i Hercegovine u Parizu 1900-te godine
