logo
bios

The Economist: Pobjeđuje li Kina u pandemiji covid-19?

Objavljeno prije 1 mjesec . u sub, apr 25th, 2020

Geopolitičke posljedice covid-19 bit će dugotrajne – i nesrećne

Ova godina je za Kinu započela užasno. Kada se respiratorni virus proširio u Vuhanu, instinkt zvaničnika Komunističke partije trebalo je da je uguši. Neki su predviđali da bi to mogao biti kineski „Černobil“ – referenca na to kako su laži Kremlja o nuklearnoj nesreći ubrzali raspad Sovjetskog Saveza. Nisu u pravu. Nakon početnog neslaganja, vladajuća stranka Kine brzo je uvela karantin nevjerovatnog obima i surovosti. Čini se da je zaključavanje uspjelo. Broj novoprijavljenih slučajeva covid-19 uveliko se smanjio. Fabrike u Kini se ponovo otvaraju. Tamošnji istraživači uveliko testiraju vakcine. U međuvremenu, Britanija, Francuska, Španija, Italija i Amerika uveliko su premašile službenu stopu smrtnih slučajeva (u Kini).

Kina ovo doživljava kao trijumf. Opsežna propagandna kampanja objašnjava da je Kina svoju epidemiju stavila pod kontrolu zahvaljujući jakoj jednopartijskoj vladavini. Zemlja sada pokazuje svoju dobrodušnost, kažu, snabdijevanjem svijeta medicinskom opremom, uključujući gotovo 4 milijarde maski između 1. marta i 4. aprila. To je kupovina vremena da se ostatak svijeta pripremi. Ako su ga neke zapadne demokratije protratile, to samo pokazuje kako je njihov sistem vladavine inferiorniji od kineskog.

Neki, uključujući nervozne posmatrače spoljne politike sa Zapada, zaključili su da će Kina biti pobjednik u teškoj katastrofi. Oni upozoravaju da će se pandemija pamtiti ne samo kao ljudska katastrofa, već i kao geopolitička prekretnica za Ameriku.

Taj se prikaz djelimično ukorijenio. Čini se da predsjednik Donald Trump nema interesa za vođenje globalnog odgovora na virus. Prethodni američki predsjednici vodili su kampanje protiv HIV/AIDS-a i ebole. Gospodin Trump obećao je da će prestati finansirati Svjetsku zdravstvenu organizaciju zbog navodnih pristrasnosti prema Kini. S čovjekom iz Bijele kuće koji tvrdi da ima „apsolutnu vlast“, ​​ali kaže da „uopće ne preuzima(m) odgovornost“, Kina ima šansu da pojača svoj utjecaj.

Uprkos tome, možda neće uspjeti. Kao prvo, ne postoji način da znamo da li su rezulatit Kine u borbi s covid-19 tako impresivni kako se tvrdi – a kamoli dobri kao rezultati konkurentskih demokratija, poput Južne Koreje ili Tajvana. Strana lica ne mogu provjeriti da li su kineski tajni službenici bili iskreni u broja oboljelih od koronavirusa i smrtnih slučajeva. Autoritarni režim može natjerati fabrike da pokrenu proizvodnju, ali potrošače ne može primorati da kupuju njihove proizvode. Sve dok bjesni pandemija, prerano je znati da li će ljudi na kraju kreditirati Kinu za suzbijanje bolesti ili će je optužiti za kažnjavanje ljekara u Vuhanu koji su prvi podigli uzbunu.

Druga prepreka je da je kineska propaganda često bezobrazna i neprijatna. Kineski propagandisti ne hvale samo sopstvene vođe; neki također gnušaju zbog američke disfunkcije ili promovišu divlje teorije zavjere o tome da je virus američko biooružje. Već nekoliko dana Afrikanci u Guanžouu masovno su protjerani iz svojih domova, uklonjeni iz hotela i zatim uznemiravani zbog spavanja na ulicama, očigledno zato što su se lokalni zvaničnici plašili da bi mogli biti zaraženi. Njihova teška situacija stvorila je ljute naslove i diplomatske prijekore širom Afrike.

Bogate države sumnjaju u kineske motive. Margrethe Vestager, šefica EU konkurentnosti, poziva vlade da kupe dionice u strateškim firmama kako bi spriječile Kinu da iskoristi tržišna previranja kupujući ih budzašto. U širem smislu, pandemija je potvrdila argumente da se zemlje ne bi trebale oslanjati na Kinu za ključne proizvode i usluge, od ventilatora do 5G mreže. Svjetska trgovinska organizacija očekuje da će se svjetska trgovinska roba u kratkom roku smanjiti za 13-32%. Ako se ovo pretvori u dugoročno povlačenje globalizacije – što je već bila briga prije covid-19 – naštetit će Kini više nego ikome.

Važnije od toga je da li su druge zemlje spremne da vide kako Kina zamenjuje Ameriku i da li to uopće namjerava. Svakako, Kina neće pokušati da reprodukuje snage Amerike: ogromnu mrežu saveznika i legija privatnih aktera globalne meke moći, od Googlea i Netflixa do Harvarda i Gates fondacije. Nema nikakvih naznaka da želi preuzeti vođstvo, što bi značilo biti uvučen u krize širom planete, kao što je Amerika bila od Drugog svjetskog rata.

Test kineskih ambicija bit će kako se ponaša u trci za vakcinom. Ako stigne prva, uspjeh bi mogao da se iskoristi kao nacionalni trijumf i platforma za globalnu saradnju. Još jedan test je smanjenje duga za siromašne zemlje. 15. aprila G20, uključujući Kinu, složile su se da će zadužene države obustaviti isplatu duga svojim kreditorima na osam mjeseci. U prošlosti je Kina harala dugom iza zatvorenih vrata i bilateralno, zmajem na miša, kako bi dobila političke ustupke. Ako odluka G20 znači da je vlada u Pekingu sada spremna da koordinira s drugim kreditorima i bude izdašnija, to bi bio znak da je spremna potrošiti novac za stjecanje nove uloge.

Međutim, možda je Kina manje zainteresovana za vladanje svijetom negoli za poziciju da druge sile ne mogu ili se ne usuđuju pokušati da je spriječe. Cilj joj je da odbaci status dolara kao rezervne valute. I naporno radi na postavljanju svojih diplomata na utjecajne poslove u multilateralnim tijelima, tako da će oni biti u stanju da oblikuju globalna pravila, nad ljudskim pravima, recimo, ili upravljanjem internetom. Jedan od razloga zašto je g. Trumpovog odnosa prema WHO-u loš za Ameriku je taj što čini da se Kina čini dostojnijom takvih pozicija.

Kineski vladari kombinuju ogromne ambicije s oprezom proizašlim iz ogromnog zadatka koji imaju da upravljaju zemljom od 1,4 milijarde ljudi. Ne moraju da kreiraju novi međunarodni poredak zasnovan na pravilima. Oni bi možda radije nastavili da pritiskaju nesigurne stubove reda koji je izgradila Amerika poslije Drugog svjetskog rata, tako da rastuća Kina nije ograničena.

To nije ohrabrujuća perspektiva. Najbolji način da se riješimo pandemije i njenih ekonomskih posljedica je globalno. Dakle, kao i problemi poput organizovanog kriminala i klimatskih promjena. Dvadesete su pokazale šta se dešava kada velike sile postanu sebične i požure da iskoriste nevolje drugih. Izbijanje covid-19 izazvalo je lavinu drskosti koliko i velikodušnosti. Gospodin Trump snosi veliku krivicu za to. Za Kinu da pojača takve sumorne vizije ponašanja velesila ne bi bio trijumf, već tragedija.

Izvor: The Economist

S engleskog preveo: Resul Mehmedović (Dialogos)

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh