Francuska i Njemačka – trenutak istine
Francuska i Njemačka, koje zajedno čine polovinu BDP-a eurozone, s pravom se smatraju ključnim za izlazak eurozone iz trenutnog ćorsokaka niskog rasta, pada inflacije i sve opasnije putanje duga. Ali, što je još važnije, njemačko-francuski par je jasan primjer potrebe za koordiniranom strategijom, piše blog Breugel.
Troškovi rada u ovim zemljama odstupili su za oko 20% od uvođenja jedinstvene valute. To ne bi nužno bilo zabrinjavajuće da udio na svjetskom tržištu francuskog izvoza nije opao za više od dva puta od Njemačke, a jaz tekućeg računa se povećao za više od 8% BDP-a. Francuska nije nadoknadila svoje rastuće troškove visoke necjenovne konkurentnosti, dok je njemačka niskocjenovna strategija učinila zemlju sve osvisnijom o stranim tržištima.
Stalno opadanje inflacije i rast tekućeg računa su pokazatelj da je agregatna potražnja premala u eurozoni, kao i u Njemačkoj i Francuskoj. Stagnacija ukupnog faktora produktivnosti od sredine 2000-ih u nekoliko zemalja eurozone (uključujući i Francusku) je pokazatelj da su duboke reforme potrebne za dugoročni rast, te održivost socijalnih sistema.
Za slamanje trenutnog ekonomskog ćorsokaka potrebna je hrabra koordinirana francusko-njemačka strategija. To zahtijeva istovremenu realizaciju mjera obje zemlje.
Njemačka treba ojačati svoje napore da podstiče vlastitu ekonomsku aktivnost. Jačanje domaće potražnje je dio odgovora i brzo se može postići kroz smanjenje poreza na domaćinstva s niskim primanjima i kredibilnu strategiju za javne investicije. Za ovo, nužno je prihvatanje da “crni nulti” uravnoteženi budžet mora dati više. Ali, strukturne reforme za razvijanje sektora koji se ne bave robnom trgovinom, na primjer IT usluga, su takođe bitne. Uvođenje minimalne plaće iduće godine povećava potrebu fokusiranja na sektore sa visokom dodanom vrijednosti. Obrazovni sistem treba podržati prelazak na nove sektore rasta 21. vijeka, gdje Njemačka zaostaje. Obnovljena ekonomska dinamičnost treba da na kraju dovede stopu inflacije od 2 posto, koja je neophodna za rebalansiranu podršku.
Uz izglede za povećanje i potražnje i inflacije u Njemačkoj, francuska vlada će imati više manevarskog prostora za rezanje socijalnih davanja i socijalne potrošnje, i za provođenje dalekosežnih strukturalnih reformi.
Nedavna najava francuske vlade o reformama zaštićenih sektora, iako ide u pravom smjeru, neće biti dovoljna. Agregatna potražnja nije samo pitanje fiskalne politike. Francuska treba smanjiti neizvjesnost oko budućnosti politika, koje su trenutno snažno fokusirane na privatne investicije. Jasniji put budućih poreskih stopa i cijena energije i ugljika su jedan problem. Dogovaranje o broju srednjoročnih stvari koje pokrivaju pitanja kao što su stručna obuka, visoko obrazovanje, životni radni vijek, zdravstveni sistem i stambene subvencije, potrebno je da ispune očekivanja. Kredibilitet, kroz politički dogovor je potreban za pokretanje privatnih investicija.
Uspjeh takve zajedničke strategije će, naravno, zavisiti od onoga što se dešava na nivou eurozone: o sposobnosti predsjednika Evropske komisije Jean-Claude Junckera za finansiranje 300 mlrd eura vrijednih investicijskih projekta svježim novcem, o spremnosti Evropske centralne banke da učini ono što smatra neophodnim za ispunjavanje ciljane stope inflacije “ispod, ali blizu 2 posto”, te na sposobnost Evropske komisije i Evropskog vijeća za provođenje fiskalnih pravila bez gušenja ekonomije.
Francuska i Njemačka imaju veliku odgovornost i kao dioničari Evropske investicijske banke i direktni učesnici Evropskog savjeta. No, jednako važno, oni imaju odgovornost za smanjenje strukturnih divergencija između njihovih dkoordiniranih ekonomskih reformi na nacionalnom nivou.
Indikator
