Preveo Adrian Cvitanović
Biblioteka mali DAF, Zagreb, 2021.
Upravo je prekoračenje granica dobroga tema koju ovaj roman neizravno sprovodi unutar sebe, i može se kazati da je on i svojevrsna, neobavezna, alegorijska i psihološka mini studija o rađanju zla i ustrajavanju na njemu
Koncem prošle godine zagrebačka Biblioteka mali DAF objavila je, u prijevodu Adriana Cvitanovića, do sada u nas neprevođeno djelo čuvenog poljskog pisca Witolda Gombrowicza, roman „Opsjednuti“, u izvorniku po prvi puta objavljen 1939. godine. Radi se o djelu koje ne predstavlja ono najvažnije i najvrjednije u opusu ovog, jednog od najznačajnijih pisaca europske i svjetske moderne književnosti – dapače, roman „Opsjednuti“ jedna je vrst djela antipoda, koje osamljeno stoji nasuprot visokog umjetničkog registra kojega je Gombrowicz opetovano ostvarivao svojim djelima, romanima, dramama, pripovijestima, i čuvenim dnevničkim zapisima, a koja se bilježe među vrh europske moderne literature općenito.
Radi se o djelu u kojemu je autor izvrgavao ruglu, no istovremeno i suptilno demonstrirao vlastitu vještinu oblikovanja – književnost koja se piše u cilju zabave čitatelja, i koja je kodificirana, čija je forma nužno podređena zakonima književnog žanra.
Nakon svog romanesknog prvijenca, romana „Ferdydurke“ iz 1937. godine, koji je u svoje, ali i u današnje vrijeme, po mnogim izvanrednostima svoje izvedbe avangardno remek-djelo – od poigravanja i propitivanja forme, preko virtuoznog jezika i stila, koji svoju izvrsnost duguje ne samo naročitom talentu i inteligenciji autora, već i njegovim brojnim osobnim sumnjama i preispitivanjima, humoru, ironiji, kritičnosti i ostalome, preko tematike koja je neprekidno zaokupljena analizom, promatranjem ljudskih karaktera, društvenih odnosa, višestrukim iščitavanjima jedne te iste ličnosti u očima raznih promatrača, odnosno nemogućnosti individue da unutar ljudskog svijeta bude doživljena i shvaćena kao jedinstven entitet, što dodiruje i pitanja zbiljskih ljudskih zrelosti i „odraslosti“, kao i osobnih i društvenih istina, i ostalo, djela koje i danas stoji kao umjetnički najznačajniji roman ovoga pisca, Gombrowicz je, vrlo brzo, odlučio otići u drugu krajnost, i tako u doslovnom smislu materijalizirati također jednu od svojih duhovnih opsesija – odnos visokog i niskog, aristokratskog ili elitnog i onog manje vrijednog, prostog ili pučkog, trivijalnog, (što je estetsko obličje društvene teme kojom je kao pripadnik predratnoga poljskoga plemstva bio progonjen, a to je vječan odnos između privilegiranih klasa i onih nižih, potlačenih) – a rezultat je roman „Opsjednuti“.
Ovaj njegov eksperiment vrijedan je čitalačke pažnje, no poznavaoci Gombrowiczeva djela ipak trebaju, a moguće je da to već i znaju, da u jednom romanu koji nosi atribut žanrovskog, koji je pisan za široku publiku, i koji je, uz put rečeno, pisan za dvije veoma čitane poljske tiskovine koje su izlazile u predratnom periodu u Poljskoj, djelu dakle koje je težilo dopasti se i biti popularno među publikom koja nema zahtjevnije čitalačke potrebe i ukuse, ne mogu i neće pronaći onog Gombrowicza kojega očekuju, u onoj zgusnutosti, jezičnoj i misaonoj punini i snazi koja je uvijek ne samo intelektualan i estetski poticaj, već i jednako takav izazov.
No bez obzira na to, Gombrowicza kakvog se poznaje i voli u ovom se romanu može pronaći, samo malo, a gdjekad i dosta razblaženijeg, u slabijim dozama, a djelo svoje najveće književne izvrsnosti nosi tijekom samoga svog početka, i u svojoj završnici, tijekom razrješenja svih pripovjednih, fabularnih enigmi, kojih je bilo podosta, i koje su blago kriminalističke naravi, no još prije toga i naravi koje se bave propitivanjem nadnaravnih, tajanstvenih, mističnih sila i događaja, njihova porijekla i uzroka, prisustva u ljudskom svijetu, tako da roman „Opsjednuti“ parodira ili parafrazira žanrove ghotic ili blago horror i krimi romana.
Između početka i kraja, odnosno u tijeku samoga romana, zahtjevniji bi se čitatelj ipak malo mogao i dosađivati, no s obzirom da se u svim poglavljima ipak može sresti i jasno prepoznati djeliće Gombrowiczevih duhovnih krajolika, ne možemo kazati da imamo posla sa uistinu krajnje trivijalnim štivom, kako je zapravo bila autorova izvorna i pomalo naopaka nakana.
Jer, bjelodano je, roman „Opsjednuti“ svojom tematikom ni u kom pogledu ne opterećuje čitatelja – osjećaj je da ugodi njegovim više staleškim udobnostima, dok pred njegov imaginarij podastire pripovijest o jednoj pomalo zabranjenoj i neobičnoj ljubavi, začetoj u ladanjskoj atmosferi vlastelinske kurije, negdje u provincijalnoj Poljskoj, koja se potom preobražava u potjeru za odgonetavanjem tajnovitih i zastrašujućih događaja u mističnome zamku nedaleko, da bi se tijek pripovijesti potom prebacio u mondena okruženja tada suvremenih i visoko staleških stanovnika Varšave, gdje će se novi likovi ubacivati kao u nekoj burlesknoj filmskoj jurnjavi kojoj je samo do izvanjskoga efekta, i koja se ne opterećuje logičnostima i zbiljskim povodima, koji i onako najčešće nisu prisutni i obrazloženi niti u samome životu, pa zbog čega bi to onda trebali biti u takozvanom književnom tekstu, djelu koje je plod piščeve imaginacije i zaigranosti?
No, na koncu se sve otpetljava, sve zadobiva svoj logičan appendix, kao da autor hoće kazati – kao da je to, ispripovijedati jednu priču, zaplesti je do urnebesnih zapletaja i potom sve to razmrsiti i vratiti na svoje mjesto – kao da je to nekakva naročita umjetnost?
Dakako da nije, u tome i jest stvar, to je samo umijeće, bliže zanatstvu i tehničkome radu, odrađivanju, što na jedan način posprdno, u maniri svog drskog i neumjesnog umjetničkog jezika znanog iz ostalih djela, demonstrira sa romanom „Opsjednuti“. Jer u poslu kojega se je pisac prihvatio kako bi zaradio nešto novca, nema rada na jeziku i stilu, nema ozbiljnijeg, zahtjevnijeg i inventivnijeg posla u jezično-misaonom pogledu, stoga najveći broj rečenica ispisanih u „Opsjednutima“ karakterizira jedna lakoća, neobaveznost, gotovo pa praznina, preko koje se može i ne mora proći, da bi se potom došlo do nečega u čemu ima zbiljskog i dubljeg, do natruha duha.
Jer ovdje Gombrowicz nije mogao biti zainteresiran za pitanja tegobnosti ljudskih iskustava – čak i ona iskustva koja bi trebala biti teža, opisana su i predočena s nehajnosti i lakoćom koja uvijek nosi ili lahor ironije, ili žovijalni sarkazam, ili zrno groteske koja sve podiže negdje u vis, odalečuje od zemljine sile teže, što pogoduje čitalačkoj želji za ugodnosti i zabavom.
U „Opsjednutima“ on ipak mjestimice ogleda i propituje, ali ne onom dubokoumnom prodornosti, već lebdećom lakoćom, određene stvari, koje su čitatelji na ozbiljniji način mogli susresti i u njegovu čuvenom romanu „Pornografija“, čija se radnja također odvija na jednom seoskome ladanju, romanu iz 1960. godine, kao što su teme dokonosti i ispraznosti života privilegiranih, njihovo gubljenje u labirintima besmisla, odnosno egzistencijalna zbrinutost koja omogućuje hedonizam, dokoličarenje…
Veoma je važna i prisutnost teme rađanja zla – u „Opsjednutima“ je to prvenstveno Majino i Leszczukovo nagnuće ka zlu, koje pobuđuje sumnju u njihove karaktere i moralnost, no naposljetku pokazuje da je riječ o karakterima koji nisu prekoračili svjetlost dobra. No upravo je prekoračenje granica dobroga tema koju ovaj roman neizravno sprovodi unutar sebe, i može se kazati da je on i svojevrsna, neobavezna, alegorijska i psihološka mini studija o rađanju zla i ustrajavanju na njemu. Gombrowicz tu i otvoreno sugerira kako je zlo uvijek posljedica emocionalnih povrijeđenosti, osjećanja kao što su neuzvraćenost ljubavi, poniženje, frustracija, traumatiziranost, i potom slijedi jedan odlazak u iracionalno, što je vrst opsjednutosti ili možda psihička bolest, ludilo…
Roman, unatoč svojoj nezahtijevnosti, propituje ta važna, svevremenska pitanja, pitanja zla i opsjednutosti, djelovanja zlih sila, misli, vjerovanja, pogleda, na ljudsku svijest, moguće čak i ne čovjekovim svjesnim odabirom.
Jedan od mudrih, usputnih junaka ovog romana, profesor Hińcz, tako će na jednome mjestu u romanu reći: „Ali, što je više tajni, tim više jedno postaje sve očitije i jasno, a to su najjednostavnija pitanja savjesti, moralni zakoni. Mnogo toga ne znamo, ali što je dobro, a što loše – to smjesta i u potpunosti znamo.“
Kada raste pritisak tajanstvenih sila, čovjek gubi povjerenje u razum, a zle sile, kako pametno primjećuje jedan od junaka ovog romana, mogu djelovati samo na čovjeka koji im je – zbog nekih svojih slabosti, duhovno podložan. Nekada se dogodi, kao u ovome romanu sa junakom imena Leszczuk, da se čovjek „zarazi“ zlim silama zato jer mu je splet kobnih okolnosti naložio da posumnja u sebe, i time ga je učinio ranjivijim. Samo čovjek koji nije izbačen iz svoje duhovne ravnoteže može zlu, bilo kojoj vrsti negativnosti, pružiti energiju otpora, energiju kojom će spriječiti da zlo prodre unutar njegove vlastite psihe.
Premda je ovaj roman pisan za laku uporabu i premda u njemu prevladavaju elementi trivijalne književnosti, on posjeduje i notu koja ga čini donekle vrijednim u općem, moralno- humanističkom smislu, naročito tijekom završnice romana, kada se junaci izravno suočavaju i promišljaju o pitanjima zla, zbog čega možemo kazati da, uz početnu ludičko grotesknu dimenziju Gombrowiczeva pripovijedanja, roman „Opsjednutost“ ipak nije lišen svojih viših vrijednosti, odnosno ne može ga se okarakterizirati kao petparačko štivo za laku zabavu i kraćenje vremena.
Sa druge strane, on nije kadar jednim ovakvim kompromisnim iskorakom zadovoljiti potrebe zahtjevnijih čitalaca, no oni koji su ovome piscu veoma skloni pronaći će, uz malo upornosti i strpljenja, i u „Opsjednutima“ natruhe njegova umjetničkog genija, na kojima će biti zahvalni. Ovdje, u razvijanju fabularnosti romana, u čemu se također pokazuje iznadprosječno dobrim, Gombrowicz itekako namjerno pretjeruje, izrugujući se takvom pisanju „literature“, koje zapravo drži glupim, kako za one koji je pišu, tako za one koji je čitaju. Nerijetko, njegova pretjerivanja i „lude slučajnosti“ u pripovijesti odlaze u grotesku, da bi na koncu sve završilo u jednome realizmu, u prizemnosti i povjerenju u racionalan, pa i znanstveni um, odnosno u povjerenju u ljudski razum, a također i u dobrotu.
No onim pretjerivanjima Gombrowicz kao da je želio poručiti, prvenstveno samome sebi, a potom i postaviti ova pitanja ozbiljnijemu čitatelju: Nije li sve ovo glupo, nije li to tako jednostavno, i stoga nipošto poticajno, niti intelektualno niti umjetnički, umetati svoje likove iz epizode u epizodu, izmišljati nove i nove nevjerojatne događaje i avanture, zaplitati i potom rasplitati radnju, nije li sve to skupa tako nezrelo i dječji, i nije li svijet književnih vrijednosti ustrojen i postavljen tako da se iz perspektive i kroz okular te ljudske i umjetničke, intelektualne dječjosti i nezrelosti, infantilnosti, prosuđuje o vrijednostima pojedinih književnih djela, koja će si priskrbiti atribute vrijednosti upravo onda, ukoliko poslušno budu išla niz dlaku takvim, žalosno nisko postavljenim uzusima, koji su dakako uvredljivi po ljudsku inteligenciju i po čovjekov kreativan um?
Nije li sve to skupa osmišljeno i skovano tako da zadovolji ukuse i kriterije idiota, prosjeka, ljudi koji istinski ne poznaju niti ne vole književnost, koji nemaju potrebu aktivirati svoju misao i imaginaciju, svoje sumnje i pitanja, i kojima književnost služi samo kao snobovska etiketa, značka za punovrijednu prisutnost u takozvanom visokom društvu umnih i stvaralačkih ljudi, takozvanih društvenih elita?
A sve su to vrlo stara pitanja, kojima se je književnost bavila i prije vremena Cervantesova „Don Quijota“, dok ih je Gombrowicz u svojim djelima uvijek iznova, dostojno reaktualizirao na višestruko zanimljiv, uvijek originalan, svjež, začuđujuće zaigran i mladalački, nekonformistički način.
Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba
