PROBLEM JE U TOME ŠTO LJUDSKA PRAVA MORAJU PROVODITI ONI KOJI IH MOGU I KRŠITI
Ljudska prava su kamen temeljac modernih demokracija. No, ona se često ne mogu primijeniti u praksi. Stoga Arnd Pollmann zagovara reformu Ujedinjenih Nacija i drukčiji odnos između ljudskih prava i ljudskog dostojanstva
Gospodine Pollmanne, u svojoj novoj knjizi “Ljudska prava i ljudsko dostojanstvo” bavite se poviješću i međusobnim utjecajem oba pojma. Kakav je odnos između ljudskog prava i ljudskog dostojanstva?
Danas smo naviknuli oba pojma zajedno izgovarati i misliti o njima kao o jednoj cjelini. Pritom se često pretpostavlja da ljudska prava proizlaze iz prirodnog, “urođenog” ljudskog dostojanstva. S druge strane, ja podržavam tezu da ljudsko dostojanstvo nije već postojeći temelj na kojem počivaju ljudska prava. Naprotiv, ljudska prava su tu da svakom ljudskom biću omoguće ljudsko dostojanstvo. Prema tome, pojam ljudskog dostojanstva je sadržaj ljudskih prava. On daje odgovor na pitanje čemu služe ljudska prava, naime, da svim ljudima na svijetu omoguće život dostojan čovjeka. Analogija s pojmom slobode pomaže boljem razumijevanju. U Rousseauovom smislu može se reći da je čovjek “rođen slobodan”. To zvuči vrlo uvjerljivo i mnogi to zastupaju. Ali, ako pogledamo životno okruženje velike većine ljudi na ovom svijetu, moramo priznati da je puno vjerojatnije upravo suprotno: mnogi su ljudi rođeni u ekstremnoj neslobodi. Dakle, što se misli pod svečanom tvrdnjom da je čovjek rođen slobodan? Očigledno to nije empirijska činjenica, ali – prema mojoj tezi – radi se o dvije stvari: Ne samo da je čovjek kao čovjek rođen s jednakim interesom da bude slobodan, već i s jednakim pravom na slobodu. U strogoj analogiji definirao bih pojam ljudskog dostojanstva ovako: Čovjek se ne rađa s ljudskim dostojanstvom, već s interesom i pravom da živi dostojanstveno. U tom smislu ljudsko dostojanstvo shvaćam kao potencijal koji treba ostvariti, a čija implementacija ovisi o često nepovoljnim životnim odnosima i ponašanju vlasti.
Koja je razlika između ljudskih prava i ljudskog dostojanstva?
Ideja ljudskih prava prvotno je usko povezana s filozofskom tradicijom teorije ugovora i njezinim razmišljanjima o modernoj legitimaciji državne vlasti. Prema tome, država je samo tada legitimna ako su ljudi, koji su njoj podložni, mogli ravnopravno sudjelovati u činu njezina osnivanja. Kad bismo zajedno odlučivali, kako bismo htjeli da se nama politički upravlja, uvijek bismo delegirali svoju moć samo pod uvjetom da oni koji kasnije vladaju, ne smiju kršiti neka temeljna prava koja se nas tiču. Ljudska prava, na formalnoj razini, izražavaju dakle ustavna ograničenja onih kojima se vlada prema onima koji vladaju. A na sadržajnoj razini slijedili su cilj kako bi ostvarili dostojanstven ljudski život. Međutim, s povijesne točke gledišta, ta sadržajna kombinacija je još uvijek sasvim nova, zapravo uobičajila se tek od 1945. godine. Prije toga ljudska prava su se gotovo uvijek bavila jednakošću i slobodom.
A što je to ljudsko dostojanstvo?
O tom pitanju vlada velika zbrka u filozofskoj raspravi. Po mom mišljenju ljudsko dostojanstvo znači živjeti u uvjetima koji meni i svim ljudima podjednako omogućuju da vodimo život pun samopoštovanja. Pojam poštovanja, u filozofskoj tradiciji, označava vrlo specifičan oblik međuljudskog uvažavanja, to jest mogućnost uzajamnog dodjeljivanja jednake vrijednosti svim ljudima. A samopoštovanje je subjektivni osjećaj, uistinu biti poštovan od drugih ljudi kao ravnopravno ljudsko biće.
Je li pojam ljudskog dostojanstva oduvijek imao univerzalni zahtjev da vrijedi za sve ljude ili je postojao povijesni razvoj?
U prošlosti pojam dostojanstva nikako nije imao univerzalni zahtjev. U antičkom rimskom društvu, primjerice, o dostojanstvu se govorilo kao o dignitas, što međutim nije podrazumijevalo dostojanstvo čovjeka kao čovjeka, nego posebni dignitet istaknutih ličnosti javnoga života koje su bile od velike društvene važnosti; kao što su političari ili veliki vojskovođe. I danas još koristimo takvo shvaćanje dostojanstva, primjerice kada govorimo o osobama kao „dostojanstvenicima“. Pojam dostojanstva dobio je na univerzalnosti tek sa srednjovjekovnim kršćanstvom. Ideja da je dostojanstvo posebna titula plemstva za nekolicinu ljudi, prenesena je na čovjeka kao krunu stvaranja. Koncept je postao još univerzalniji tijekom renesanse, a potom i prosvjetiteljstva, kada se ideja ljudskog dostojanstva sve više oslobađala tereta teološkog obrazlaganja. Čovjeku je sada dodijeljeno dostojanstvo isključivo na temelju njegove sposobnosti rasuđivanja, što ga je učinilo gotovo božanskim. S iskustvima Drugoga svjetskog rata i totalitarnih barbarstava došlo je do duboke sumnje u ovaj narativ. Pred grozotama bilo je teško i dalje vjerovati u ideju o čovjekovoj tobožnjoj božanskoj veličini. Tako nastaje ideja ljudskog dostojanstva, koja se u uspostavi ljudskog svijeta više ne oslanja na neku iznimnu čovjekovu izvrsnost, već prije svega naglašava njegovu ekstremnu ranjivost.
No, zašto se nakon 1945. razmišljalo o ljudskim pravima i ljudskom dostojanstvu?
Povod tome bile su strahote Drugoga svjetskog rata i totalitarizma, čija barbarska zlodjela nisu mogla zaobići rasprave o ljudskim pravima i ljudskom dostojanstvu. Od njemačkog pisca Hermanna Brocha preuzimam misao da je povijesna katastrofa nacističkih logora smrti posebno dovela do „totalitarističke potpune podjarmljenosti“. Naravno, i prije je bilo ropkinja i robova koji nisu bili slobodni, jer su doslovno pripadali nekom drugom. Ali sudbina onih ljudi koji su poslani u koncentracijski logor sa žigom „bezvrijedan“ i koji su ondje odbačeni kao smeće, kvalitativno se razlikuje: Ti ljudi nisu bili samo neslobodni, nego su bili na krajnje barbarski način uniženi i raščovječeni. Robovskom oduzimanju slobode pridodana je nova dimenzija – nehumanosti i degradacije. Kako bi se konceptualno razumio ovaj dodatak, tražio se odgovarajući koncept. Za razliku od pojmova slobode ili jednakosti, koje su u to vrijeme politički prisvojili liberalizam na Zapadu i socijalizam na Istoku, pojam ljudskog dostojanstva smatrao se neupotrebljivim. On se nudio kao svojevrsni konceptualni novi početak. Ovo povezivanje ljudskih prava i ljudskog dostojanstva nije bilo samo revolucija u međunarodnom i ustavnom pravu, već je bilo toliko uspješno da se danas čini gotovo nemogućim razdvojiti te pojmove. Od 1945. godine ljudska prava imaju za cilj pomoći najslabijima – poput ljudi koji bježe od rata, protjerivanja ili siromaštva – da vode dostojanstven život.
Danas aktivisti i političari jako puno govore o slobodi i jednakosti. Zar ne bismo više trebali govoriti o ljudskom dostojanstvu?
Tu nije u pitanju ili-ili. Nešto bih drukčije izrazio odnos jednakosti, slobode i ljudskog dostojanstva, nego što se to radilo u prošlosti: Ideja jednakosti mora se shvatiti kao nešto što je oduvijek bilo u osnovi svih razmišljanja o ljudskim pravima i ljudskom dostojanstvu. Nemoguće je pojmovno razmišljati o ljudskim pravima ili ljudskom dostojanstvu bez pretpostavke da su svi ljudi kao ljudi jednaki, i da imaju jednaku vrijednost. U tom smislu smatram da je ideja jednakovrijednosti svih ljudskih bića nezaobilazan i jednako važan preduvjet za ljudska prava i ljudsko dostojanstvo. Sloboda je s druge strane važna, ali ne i ključna dimenzija ljudskih prava i ljudskog dostojanstva. Sloboda svakako pripada dostojanstvenom ljudskom životu, ali dostojanstvenom ljudskom životu pripada više od same slobode.
Što podrazumijevate pod tim više?
Ovdje se možemo prisjetiti Marxa i njegove analize modernog plaćenog rada, prema kojoj je proleter dvostruko slobodan: S jedne strane, on više nije rob, on očigledno može slobodno birati svoj rad, ali s druge strane, on je također neovisan o kapitalu i stoga mora prodavati svoj rad, što ga stavlja u novi odnos ovisnosti. U kapitalizmu, dakle, ljudi – slobodno – stupaju u radne odnose, u kojima su katkad svakodnevno podjarmljeni, degradirani i poniženi. Dostojanstven život znači više od puke elementarne slobode, a to je znanje da vas drugi priznaju, poštuju i tretiraju kao ravnopravno ljudsko biće. U tom smislu, određeni oblici temeljne slobode su nužan, ali nipošto dovoljan uvjet za dostojanstven ljudski život.
Dakle, je li pitanje ispunja li se ljudsko dostojanstvo samo pitanje subjektivne percepcije ili se može objektivno prosuditi?
To je vrlo teško pitanje, jer je ovdje potrebno međusobno povezati subjektivno razumljive stavove i objektivne činjenične tvrdnje. Pogotovo onda kada je ljudsko dostojanstvo pravno definirano i treba ga učiniti provedivim. Ako mislimo, na primjer, na raspravu u socijalnoj državi o dohotku građana, onda zakonodavac predviđa da se iznos novca – koji se isplaćuje – određuje prema ideji dostojanstvene razine egzistencije. Dakle, država ima obvezu definiranja i monetizacije dostojanstvenog ljudskog života. No, metodološki je to jako teško. Prema čemu se to određuje, da li se prema svim ljudima postupa jednako i dostojanstveno? Zasigurno nema konačnog odgovora, ali ipak se uvijek iznova mora pokušavati, ako želimo da ljudsko dostojanstvo bude primjenjiv pravni pojam. Naposljetku je važno pitati osobe koje su pogođene siromaštvom, kako one vide svoj život, kako bi se onda to usporedilo s postojećim pojmovima dostojanstva.
Može li se o dostojanstvu sporiti? Mogu li postojati dva različita nazora?
Uvijek iznova je važno, zajedno i politički raspravljati o tome što sadržajno znači živjeti život dostojan čovjeka. To se također može vidjeti iz povijesti ljudskih prava, gdje je stalno bilo sporova oko točnog sadržaja ljudskih prava. Nova prava su nastajala, a stara su nestajala. Osim toga, postojao je i još uvijek postoji interkulturalni spor oko ideja ljudskog dostojanstva i ljudskih prava.
Postkolonijalni teoretičari kritiziraju da su ljudska prava ideološki alat zapadne imperijalističke svjetske politike. Što Vi mislite o tim pozicijama?
Potrebno je razlikovati dvije vrste postkolonijalne ili kulturno relativističke kritike: Djelomično se slažem sa slabijom varijantom kritike univerzalizma ljudskih prava. Ona se žali da povijesno oblikovanje ljudskih prava, kao zapadnjačkog koncepta, potpuno marginalizira i zanemaruje važne utjecaje nezapadnih kultura i procesa. U skladu s tim važno je etablirati protunarative uz ove glavne narative i tako razviti složeniju povijest ljudskih prava. S druge strane, jača varijanta postkolonijalne kritike tvrdi da su ljudska prava zapadnjačka izmišljotina, namijenjena tlačenju ostatka svijeta. Po mome mišljenju, ova kritika je potpuno pretjerana. Ona ne samo da zanemaruje činjenicu da se odbacivanjem ljudskopravnih zahtjeva brane do danas vladajući autokratski režimi, nego se time, također, one koji su pogođeni kršenjem ljudskih prava lišava važnog instrumenta kritike i otpora.
Ali ne dokazuju li sudbine ljudi u izbjegličkom kampu Morija, koji zapravo nemaju nikakva prava, da taj ideal nema nikakvu učinkovitost i da u konačnici ostaje iluzija?
I da i ne. Ako se pridržavamo ideje o ljudskim pravima, onda se logori moraju odmah raspustiti, a ljudi rasporediti po europskim zemljama. Međutim, u kritičkoj analizi važno je razlikovati dvije razine: Prije svega mora se naglasiti da trenutno sve uključene države djeluju suprotno ljudskim pravima. Istovremeno, međutim, treba vidjeti da nam, prije svega, ljudska prava daju mogućnost definiranja, kritiziranja i optuživanja upravo tih zlouporaba. Dakle, ljudska prava nisu dio problema, nego su put prema rješenju. Pravi je problem u tome što ljudska prava moraju provoditi oni koji istodobno imaju moć da ih krše. Pritom uvijek dolazi do napetosti između suvereniteta države i zahtjeva svakog pojedinca.
Vidite li neku svjetsku državu kao rješenje za ovu dilemu?
Ne. U svojoj knjizi zagovaram ono što je Kant jednom nazvao „Liga naroda“. Ideja svjetske države ima za cilj da se nacionalne države s vremenom raspadnu i da postupno nastane neka centralizirana svjetska republika. Ova ideja je problematična iz nekoliko razloga: Kao prvo, zbog njezine nefunkcionalnosti. Kako bi svjetska vlada mogla vladati u svim dijelovima svijeta? To je teško zamisliti. Također mi se čini nerealnim da će nacionalne države ikada pristati na vlastito razvlaštenje i raspad. Osim toga, postoji ogromna opasnost da se svjetska država zatim pretvori u despotizam i postane totalitarna. Tada ne bi bilo nikakvog spasa za progonjene grupe. Kantovska ideja federalne Lige naroda, s druge strane, koju već donekle vidimo ostvarenu u Ujedinjenim Nacijama, stoji u svojoj biti za ideju ravnopravnog suživota neovisnih nacionalnih država, koje se udružuju kako bi zajednički koordinirale i realizirale središnje ciljeve koje same ne mogu ostvariti. Ova Liga naroda ne bi imala samo zadatak jamčiti očuvanje međunarodnog mira i zaštitu ljudskih prava, već još i promicati globalni proces demokratizacije. Uvjeren sam da se trajno miran, i s ljudskim pravima kompatibilan svijet, može postići samo na temelju prilično dobro funkcionirajućih demokracija.
I ne samo pred ukrajinskom krizom, Ujedinjene Nacije se često čine nemoćnima. Kako bi se Ujedinjene Nacije trebale reformirati da bi se suprotstavile toj nemoći?
Polazište bi bilo vraćanje na tri upravo spomenuta cilja. Osim toga, Ujedinjene Nacije moraju dobiti veće mogućnosti međunarodnog nadzora i sankcioniranja, kako bi mogle vršiti pritisak na države da poštuju ljudska prava. Zbog toga se međunarodna kaznena nadležnost mora znatno proširiti, kako bi doista mogla istraživati sve vrste kršenja ljudskih prava. Osim toga, mora se ukinuti pravo veta u Vijeću sigurnosti, jer ne samo da je nespojivo s idejom saveza jednakopravnih država, već i izrazito otežava provedbu individualnih prava kao i kažnjavanje počinitelja. Vidimo to posebno u pogledu užasnog rata u Ukrajini. Sve zemlje moraju dobiti jednaku moć. A da bi se odluke toga suda mogle provesti, u konačnici bi nam trebala svjetska policija s izvršnom ovlasti.
Arnd Pollmann (*1970 u Remagenu, Njemačka) predaje kao profesor etike i socijalne filozofije u socijalnom radu na Višoj školi „Alice Salomon“ u Berlinu. Svoju knjigu „Ljudska prava i ljudsko dostojanstvo: O filozofskom značenju revolucionarnog projekta“ objavio je prošle godine u nakladi Suhrkamp.
Izvor: Philosophie Magazin, ožujak 2023. Razgovarao: Friedrich Weißbach. S njemačkog preveo: Predrag Mijić.
Polis.ba
Izvor: Philosophie Magazin
