Da je kardinal Kuharić javno kritizirao Franju Tuđmana, vjerojatno ne bi bitno utjecao na njegovu politiku, ali bi s Katoličke crkve skinuo balast tuđmanovštine koja je i danas najjača i najprisutnija upravo u crkvenim krugovima, među biskupima i svećenicima
Drago Bojić – polis.ba
Zagrebačka izdavačka kuća Profil objavila je koncem prošle godine biografiju kardinala Franje Kuharića (1919.-2002.) pod naslovom Franjo Kuharić. Kardinal i vlast. Biografija je, tvrdi autor i povjesničar Miroslav Akmadža, temeljena na kaptolskim dokumentima, dosjeima Udbe i Kuharićevim vlastitim zapisima u privatnom dnevniku. Ova vrsta literature je zavodljiva za čitanje jer donosi puno toga intrigantnog i kontroverznog, ali s njom treba biti i oprezan budući da se oslanja na transkripte i svjedočenja obavještajnih službi i privatno vođenog dnevnika. Dodatni problem je i u tome što puno toga nije provjerljivo, jer se temelji na iskazima aktera od kojih mnogi više nisu među živima, a budući da čitatelj nema uvida u dokumentarnu građu koju je koristio autor, tim više treba biti oprezan.
Biografija kardinala Kuharića, tiskana u velikom formatu na šesto stranica, sastoji se iz dva dijela. Prvi i duži dio zauzima četiristo stranica i bavi se životom kardinala Kuharića i njegovim djelovanjem u vrijeme socijalističke Jugoslavije. Dokumenti iz tog vremena prikazuju i odnose među jugoslavenskim biskupima koji su o mnogim crkvenim i društvenim temama imali različite stavove i poglede, primjerice kad je riječ o svećeničkim udruženjima, Teološkom društvu Kršćanska sadašnjost (osnovano 1968. godine) ili općenito o zajedničkim crkvenim istupima i inicijativama u javnosti.
Ni Sveta Stolica, odnosno njezino beogradsko predstavništvo ponekad se nije slagalo s kardinalom Kuharićem, a on je trećinu svoga nadbiskupstva proveo u sjeni prethodnika kardinala Franje Šepera (1905.-1981.), moćnog vatikanskog čovjeka koji nije uvijek bio suglasan s Kuharićem. Uz to, kao veliki štovatelj kardinala Alojzija Stepinca (1898.-1960.) kojeg je smatrao svojim duhovnim učiteljem i uzorom, kardinal Kuharić je konstantno bio pod prismotrom jugoslavenskih vlasti i njezine tajne službe. Jugoslavenski režim ga je smatrao predvodnikom tvrde, konzervativne i nacionalističke struje u Katoličkoj crkvi i njegov izbor za zagrebačkog nadbiskupa nije bio nimalo po volji ondašnjih vlasti. Unatoč tome, Kuharić je održavao veze s predstavnicima jugoslavenske vlasti i njezinih vjerskih komisija, a dopustio je da povodom smrti Josipa Broza Tita zvone crkvena zvona.
Drugi dio knjige obuhvaća razdoblje od osamdesetih godina 20. stoljeća do kraja tisućljeća. Vrijeme je to kad stega jugoslavenskih vlasti popušta. Katolička crkva tih godina organizira velika crkvena slavlja na kojima se okupljalo i po nekoliko stotina tisuća vjernika i koja su bila praćena budnim okom vlasti, jer su vlasti smatrale da te proslave imaju i nacionalni karakter, iako su to i kardinal Kuharić i drugi biskupi i svećenici nijekali. Na tim proslavama su se okupljali i ondašnji hrvatski politički disidenti: Vlado Gotovac, Marko Veselica, Hrvoje Šošić, Dalibor Brozović, Petar Šale, Ivan Zvonimir Čičak, Dobroslav Paraga i drugi. Svi su oni, piše kardinal Kuharić u svom privatnom dnevniku, pokušavali njega i Katoličku crkvu uključiti u ostvarivanje svojih političkih ciljeva, a neki od njih su se redovito pojavljivali i na misama zadušnicama za kardinala Stepinca slavljenim svake godine na dan njegove smrti, 10. veljače.
Zapisi u privatnom dnevniku pokazuju da je kardinal Kuharić u razgovorima s hrvatskim političkim disidentima bio oprezan, znajući da obavještajne službe prate svaki njegov potez. On ih je privatno simpatizirao, ponekad i podržavao, ali se uglavnom držao na distanci. Intimno je priželjkivao više slobode za crkvu i veću samostalnost Hrvatske, ali je bio svjestan moći jugoslavenskih vlasti koje to neće olako dopustiti. Polovicom osamdesetih godina on još uvijek smatra „da je nerealno očekivati da Hrvati mogu dobiti samostalnu državu, da je najbolje rješenje u konfederaciji i da bi svako nasilno rušenje Jugoslavije za Hrvate bilo previše skupo“ (iz razgovora s kanadskim veleposlanikom 1. ožujka 1985. godine).
Polovicom osamdesetih godina započinju i Kuharićevi susreti s Tuđmanom. Nakon susreta s Tuđmanom 3. travnja 1986. godine, Kuharić je u svom dnevniku zapisao kako ima dojam da je Tuđman „na putu religiozne konverzije“ (što će se kasnije i dogoditi pod kardinalovom duhovnom asistencijom) i da su mu politička načela „istinska demokracija, ravnopravnost, slobode“, u čemu će Kuharić pogriješiti jer će se Tuđman kad dođe na vlast ponašati nedemokratski i autoritarno. S Kuharićevim stavovima o Tuđmanu nisu se slagali ni Tuđmanovi politički oponenti, a nije se slagao, primjerice, ni biskup Đuro Kokša (1922.-1988.), Kuharićev pomoćnik i savjetnik, jer je smatrao da je „užasna zabluda da se Tuđmana prikazuje kao kršćanskog demokratu“.
Kardinal Kuharić je loše procijenio i Tuđmanovu knjigu Bespuća povijesne zbiljnosti, hvalio ju je i preporučivao biskupima da ju naruče. Nije prihvatio Tuđmanov poziv da dođe na Prvi opći sabor HDZ-a 24. veljače 1990. godine, ali je poslao pozdravno pismo koje je Tuđman prikazao kao kardinalovu podršku saboru. Kuharića je to povrijedilo, ali je unatoč tome pristao da primi delegaciju hrvatskih iseljenika koja je prisustvovala na saboru, „ali kao iseljenike, a ne kao predstavnike političke stranke“. No, s iseljenicima je došao i Tuđman s još nekim predstavnicima stranke. Tuđman je više puta izmanipulirao kardinala Kuharića koristeći njegov utjecaj i popularnost u hrvatskom narodu, zbog čega su negodovali Tuđmanovi politički neistomišljenici.
Kardinal Kuharić je unatoč i povremenom neslaganju s njegovom politikom podržavao Franju Tuđmana, jer je u njemu vidio čovjeka koji Hrvatskoj može donijeti samostalnost, a kad je Tuđman došao na vlast, branio ga je pred predstavnicima međunarodne politike, pravdajući to u svom dnevniku višim razlozima – brigom za opstanak i budućnost Hrvatske. Kuharić je preko svojih crkvenih i vatikanskih veza učinio puno za međunarodno priznanje Hrvatske, a i sam se često susretao s predstavnicima međunarodne politike i na taj način pomogao Hrvatskoj, i u fazi osamostaljivanja, i kasnije u ratu.
Kuharić se nije slagao s Tuđmanovom politikom prema Bosni i Hercegovini i u svom dnevniku je kritizirao Tuđmana što podliježe „hercegovačkoj politici“, koju zanima samo pripajanje Hercegovine Hrvatskoj, ne vodeći računa o Hrvatima u Bosni. S druge strane, Tuđman je bio opsjednut podjelom Bosne i Hercegovine, i iako je bio svjestan da međunarodna zajednica neće dopustiti da se granice silom mijenjaju, nadao se i u to pokušavao uvjeriti i Kuharića i bosansko-hercegovačke biskupe da je podjela moguća dogovorom i računao pritom na teritorij u granicama nekadašnje Banovine Hrvatske.
Na novogodišnjem prijemu za predstavnike vjerskih zajednica kod predsjednika Tuđmana 16. siječnja 1992. godine, Tuđman je pred kardinalom Kuharićem i bosansko-hercegovačkim biskupima kazao „kako bi i podjela BiH mogla biti nužna kako bi se izbjegao rat“. U protivnom, obrazlagao je Tuđman, „Hercegovci se ne bi nikad pomirili ako ne bi bili u sastavu Hrvatske, to bi kod njih stvorilo ogorčenje, pa bi mogli ‘postati teroristi’ u BiH i Hrvatskoj“ (tako Tuđman o hercegovačkim Hrvatima!). Kardinal je smatrao da između Hrvata i Muslimana u Bosni nije smjelo doći do rata, a Hrvate koji su činili zločine nazivao je „sramotom Crkve i naroda“.
Polovicom svibnja 1993. godine zbio se i poznati Kuharićev sukob s Matom Bobanom, predsjednikom Hrvatske Zajednice, kasnije Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Kardinal Kuharić je 15. svibnja 1993. godine uputio apel domaćoj i svjetskoj javnosti za prestanak sukoba u BiH, posebno između Hrvata i Muslimana. Četiri dana poslije, Kuharića je posjetio bosansko-hercegovački predsjednik Alija Izetbegović i zahvalio mu zbog njegova zauzimanja za mir u Bosni i Hercegovini. U svom apelu Kuharić moli Hrvate i Muslimane da obustave neprijateljstva, jer je „taj sukob zločin za koji moraju odgovarati oni koji su ga započeli“.
Ondašnje vodstvo Herceg-Bosne je Kuharićev apel doživjelo kao direktnu kritiku njihove politike i političkih aspiracija, te je nekoliko dana poslije, 23. svibnja, na Kuharićev apel oštrim pismom odgovorio Mate Boban, predsjednik Herceg-Bosne. U pismu zamjera Kuhariću što je uopće istupio s apelom, niječe mogućnost opstojnosti Bosne i Hercegovine, i smatra da je suživot s Muslimanima nemoguć, a da Bosne ima samo ondje gdje ju je HVO obranio. Na Bobanovo pismo će se početkom lipnja osvrnuti nepotpisani uvodničar katoličkog tjednika Glasa koncila sa žaljenjem što je pismo uopće izišlo u javnost i zaključujući da ga nije pisao Mate Boban nego netko „natprosječno teološki naobražen“, što također ide u prilog tome „da je vjerodostojna legenda o dvojici hercegovačkih fratara“ (I. Lovrenović) kao sastavljačima Bobanova pisma. Početkom kolovoza te godine Kuharić se susreo s Matom Bobanom, a nakon susreta u svom dnevniku zapisao da mu Boban djeluje „razložno i uvjerljivo“. Time završava sukob između Kuharića i Bobana.
Iz privatnog dnevnika kardinala Kuharića saznajemo da se on nije u svemu slagao s Franjom Tuđmanom, ali o tome nije javno govorio da ne bi, kako više puta ističe u svojim zapisima, ugrozio interese hrvatske države. Od toga je Tuđman politički profitirao, a Katolička crkva u Hrvatskoj je zbog toga bila izložena stalnim kritikama dijela javnosti. Kad su se pojavile informacije da bi se i Tuđmanu moglo suditi u Hagu, Kuharić je to ovako komentirao u svom dnevniku (14. travanj 1999. godine): „Suditi Tuđmanu znači suditi cijelom narodu i vrijednostima za koje je taj narod ginuo…“ Možda ova rečenica ponajbolje oslikava Kuharićev stav prema Tuđmanu. Da je kardinal Kuharić javno kritizirao Franju Tuđmana, vjerojatno ne bi bitno utjecao na njegovu politiku, ali bi s Katoličke crkve skinuo balast tuđmanovštine koja je i danas najjača i najprisutnija upravo u crkvenim krugovima, među biskupima i svećenicima.
Drago Bojić | polis.ba
