Svijet se svakodnevno mijenja, ne baš linearno i ne baš uvijek u poželjnom smjeru, ali to je činjenica. To nije voljna promjena na globalnom nivou, već sinteza slučajnosti i parcijalnih voljnih promjena na lokalnim nivoima, što kao posljedicu ima i niz napetosti te krvavih sukoba. Mnogi to nazivajuslobodom. Kad je Marx izjavio da su „filozofi… svijet samo različito interpretirali, radi se o tome da ga se izmijeni“, onda je svakako mislio na tumačenje gore opisanih nevoljnih, a promjenu shvaćao kao primjenu racionalnih, voljnih mijena u humanističkom smjeru. Neki, opet, to zovudeterminizmom, neslobodom koja vodi u totalitarizam. No, svakako, sloboda nije prepuštanje kaosu da nas nosi poput vjetra što kovitla lišćem, već spsosobnost analize situacija i spremnost na promjenu kad smo nezadovoljni. Čovjek uči iz iskustva, pa tutlekom zovemo onog tko ponavlja pogreške ne naučivši ništa, ne mijenjajući svoje ponašanje. Društvo pak – barem u teoriji – uči od “učiteljice života”. Sve pojave u prirodi se dešavaju s nekom predvidivom pravilnošću, izuzev na kvantnom nivou gdje vladaju vjerojatnosti, ali i u tom području se one mogu proračunati. Zakoni su raznovrsni, striktni i statistički. Jeli ljudski rod i njegov napredak izuzet od zakona koji vladaju svijetom; prvenstveno mislim na one statističke? Kritika upućena marksizmu bila je upravo, da nastoji striktno opisati vladanje ljudskog društva: klasni sukobi vode zakonito do pobjede proletarijata i ostvarenja besklasnog društva. Naravno da nije tako, ali treba razočarati očarane takvom negacijom marksizma. Humanizam, uz pouke povijesnog razvoja, govori kako je velika vjerojatnost upravo takvog scenarija, ako se odlučimo za njega. Ne striktni zakon, već humanizam je putokaz kojim bismo smjerom svojevoljno trebali usmjeriti društvo. Pa se predomisliti, ako je potrebo, korigirati ili napustiti spomenuti put. Opet se, uzbuđeni od sreće, javljaju protivnici ovakve verzije, s napomenom da smo ga već napustili, ali dvostruko promašuju metu. Naime, predomisliti se može više puta, a napuštanje njegovo može biti privremeno, da se srede dojmovi, utisci, izvuku pouke i planira novi humanistički smjer. Nasuprot prepuštanja kaosu.
Interpretacija istine nije što i istina. U demokratskom (neću reći slobodnom) društvu, bilo ono samo kvazidemokratsko, odnosno formalnodemokratsko, svaki čovjek ima pravo na vlastitu, subjektivnu interpretaciju zbivanja, bez straha da će ga dostići bejzbol palica, metak ili završiti u logoru, odnosno gulagu. Raspojasali se tako oni koji misle da je u tome biti slobode, pa sve mašu svakojakim interpretacijama povijesti i smjera u kojem treba ići društvo. To su uglavnom neobrazovani naivci, koji se prekonoć pretvaraju u opasne osobe po integritet članova svoje uže i šire okoline. Već viđeno, i svakodnevno vidljivo. Povijest nije individualna, subjektivna stvar, pa sudovi pojedinaca o njoj ne znače ama baš ništa, to jest – ne moraju značiti. Zato postoji znanost, koja se rukovodi (ne baš uvijek uspješno, naročito ne one društvene) objektivnim kriterijima razmatranja pojava. Svi ljudi, slobodno ili društvenom prisilom, daju doprinos povijesti, ali povijest je (za sada) tek sukus njihovog zajedničkog djelovanja koje je – kao što rekoh na početku – kaotičnog, nesinhroniziranog i nekoherentnog tipa. Ako plin usmjerimo na proticanje kroz slavinu, to još ne znači da njegove molekule sem usmjerene (kolektivne) nemaju i individualnu (kaotičnu, slobodnu) komponentu brzine. Ljudska sloboda izražavanja ne mora doći u pitanje teži li čovječanstvo zajedničkom cilju. Kojeg, kao što rekosmo, slobodno možemo definirati, krenuti prema njemu, ali i korigirati te stubokom promijeniti. Umjesto da besciljno lutamo pa se nasukamo. Na dva svjetska rata, konclogore, gulage, svjetske policajce, milijune leševa,…, primjerice.
Svijet (povijest) je neprestani sukob suprotnih interesa, to je još Platon u svojoj “Državi” opisao:
“Jer nijedna od njih nije, u stvari, jedna država, nego svaka sadrži u sebi mnogo država, kao u onoj dečjoj igri. U svakoj od njih ima najmanje dve države, koje su u ratu jedna s drugom; jednu čine bogati, drugu siromašni; nadalje, svaka od ovih sadrži još mnoštvo drugih. Ako sa njima budeš postu pao kao sa jednom državom, načinićeš veliku grešku . . .”
Ustvari, ovdje govori o mješavini interesa unutar države, što on baš i nije spreman izgladiti. Danas bimo pričali o klasnoj borbi. Njegov ideal je država kojom upravljaju mudraci, filozofi, jer – ima logike u tome – nećemo valjda prepustiti idiotima (što je danas čest slučaj) da je vode kuda im se sprdne. Idealna država, prema antičkom mudracu, nije demokratska već se sastoji od tri staleža koji se muđusobno ne miješaju: upravljača (filozofi), čuvara(vojnici), radnih ljudi (seljaci, radnici, zanatlije). Pritom, prva dva staleža moraju imati zajedničku imovinu (“Platonov komunizam”!), dok treći stalež treba brinuti da im je stvori! Sve po mjeri današnjeg kapitala!
Platonovo viđenje države nastalo je kad je već jedno drugo, kojeg (navodno) mi slijedimo, bilo u krizi. Ono demokratsko. Ocem atenske demokracije možemo smatrati arhonta Klistena koji je 508. godine p.n.e. ukinuo političku neravnopravnost atenskih građana na osnovu imetka. Zanemarimo li niz stvari, poput onih da se takav sustav odnosio samo na atenske muškarce a ne i na žene, robove, barbare – što je jednako zanemarivanju američkih zločinačkih angažmana širom svijeta i ustrajanjem u tvrdnji da je Amerikademokratska zemlja – ipak je čak i takav sustav imao nekih prednosti pred današnjim formalnim demokracijama. Primjerice, u kasnijoj fazi bilo je prijedloga da se posao vijećnika obavlja na volonterskoj bazi – kao dužnost građanina da učestvuje u radu vijeća – bez ikakve naknade, dok se svaki neopravdani izostanak sa sjednice novčano kažnjava! Uveden je ostrakizam, kao mjera opreza, izgnanstvom ljudi opasnih za zajednicu na deset godina, nakon kojih su se mogli vratiti i ponovno uključiti u politički život bez zapljene imovine, glasanje je vršeno javno, uvedena socijalna pomoć za siromašne, članovi vlade birani su između svih građana “po teritorijalnom principu, između svih građana s građanskim pravima bez obzira na njihovo bogatsvo. Mandat po 50 vijećnika iz svake od deset teritorijalnih jedinica (fila) trajao je otprilike 35 dana, tako da se tijekom godine u „vladi“ izmijenilo 500 građana. Između njih, opet ždrijebom, je biran predsjednik ali samo na jednu noć i jedan dan, a nije mogao dvaput isti čovjek vršiti tu dužnost – toliko su Atenjani bili na oprezu!” i niz drugih stvari – čak kad bismo ih prilagodili duhu vremena – nezamislivih za mnoge današnje formalne demokracije.
No, što mi to danas najčešće (posve krivo) smatramo pod terminom demokracija (od grč. – vladavina naroda)?:
“političko (u 20. st.) državno odnosno društveno uređenje zasnovano na ustavu i zakonodavstvu koje jamči političke slobode i ravnopravnost svih građana, privatno vlasništvo, slobodnu tržišnu konkurenciju, višestranački politički pluralizam, smjenjivost vlasti putem redovitih slobodnih izbora, autonomnost lokalne samouprave i važnih institucija, punu slobodu i nezavisnost medija, jednakopravnost nacionalnih, vjerskih i drugih zajednica i manjina te trodiobu vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku”
Iole objektivniji čovjek mora zaključiti da mnoge od pobrojanih karakteristika nisu ispunjene ni u zemljama koje se diče svojom demokracijom, u smislu gore rečenog. Odmah zamjećujemo da se spominju samo političke slobode (politička demokracija), dok stvarna, suštinska demokracija sadrži još dva čimbenika i jedan uslov:
“Demokracija je odlučivanje većine, što je njezin nužan ali ne i dovoljan uvjet. Usprkos tome, vladajuća partija, većinsko javno mišljenje i predsjednik države neprestano ističu da se time iscrpljuje demokracija. Kad bi to zaista bilo tako. onda bi se demokracija svela na zamjenu diktature manjine diktaturom većine. Međutim, demokracija je negacija svake diktature. Zbog toga treba definiciju dopuniti: ‘Odlučivanje većine uz uvažavanje mišljenja manjine’. Time dobivamo nužan i dovoljan uvjet za postojanje demokracije koju, radi veće preciznosti, možemo nazvati “konsenzualnom”. Ponekad se to isto izražava stavom: ‘Demokracija je odlučivanje većine, ali ne i vladavina većine’… Puna demokracija implicira konsenzualnost. No kako se radi o dva kategorijalno različita područjasadržaju i načinu ostvarivanja potrebno je dodatnoo obrazloženje. Da bi uopće bila moguća konsenzualna demokracija, potrebna je apsolutna sloboda informiranja, medija, izražavanja vlastitih stavova bez štetnih posljedica za onoga tko ih izražava, kao i prisustvo pravne sigurnosti, što sve spada u tekovine liberalne demokracije. Zatim je potrebna socijalna sigurnost, uz odsustvo klasne polarizacije, za što se brinu socijalna i ekonomska demokracija. U takvom društvu ne može doći do homogenizacije oko nekih permanentnih parcijalnih interesa (nacija, vlasništvo). Time je otklonjen glavni uzrok političkog ukopavanja i iracionalnih reakcija. Na taj su način politički subjekti unaprijed stavljeni u pozicije koje se egzistencijalno ne razlikuju. Naravno, pojedinci se međusobno razlikuju i potpuno slaganje je utopija, a njegovo nametanje silom (većinskim mišljenjem ili policijskim, svejedno) predstavlja svojevrsnu diktaturu. No kad su jednom uklonjene društveno uvjetovane egzistencijalne razlike, preostaju samo psihološki uvjetovane osobne razlike i sada racionalni diskurs na postizavanju zajedničkog rješenja postaje moguć, iako ne nužno lagan.”
To je najbolje ostvarivo primjenom samoupravljanja u poduzećima, principom koji treba prilagoditi samoupravnom upravljanju širim zajednicama (općinom, županijom, državom). Princetonski sveučilišni profesor (Alan Blinder) je statističkom analizom dvadesetak studija o efikasnosti poduzeća, utvrdio da je samo jedan faktor zajednički svima: “participacija, odnosno samoupravljanje uz eventualno sudjelovanje radnika u vlasništvu”. Naravno da samoupravljanje ne znači, kako to budale tumače, da svačija riječ ima jednaku težini (naročito u stručnim stvarima) kao što si utvaraju da je to s njihovim budalaštinama po portalskim komentarima. Ali, postoje područja u kojima je mišljenje svakog čovjeka ravnopravno mišljenu stručnjaka (primjerice, protest protiv zagađenja zraka rafinerijinm plinovima; ali ne i način rješavanja koji trebaju predložiti stručnjaci, na javnosti transparentan i od nje odobren način).
Tu se na neki način vraćamo Platonovim upravljačima državom, odnosno ulogi suvremenih intelektualaca u donošenju odluka. Najprije treba raščistiti što su uopće intelektualci, što Mario Kopiću, autoru teksta “Pitanje intelektualca”, baš nekako i ne uspijeva. Pasivizirajući upravljačku ulogu intelektualca (kako ga on zamišlja), tvrdi:
“Možemo se pridružiti ideološkom mijenjanju svijeta, i time bezobzirnoj kritici svega postojećega, ili pak ustrajati na tomu što kao pjesnici i mislioci jesmo: svjedoci bivstvovanja, odnosno svetosti svijeta, a ne revolucionari ili misionari.”,
svodeći na taj način intelektualce, suprotno Marxovom zahtjevu za mijenjanjem svijeta, na puke pasivne promatrača koji gledaju, jadikuju i uzdišu nad svijetom koji drugi mijenjaju po svom nahođenju. Milan Kangrga, međutim, pravilno procjenjuje njihovu društvenu ulogu, razlikujući ih odinteligenata koje nedovoljno svijesni ljudi izjednačuju s prvima:
“A intelektualac je… par excellence kritičko biće koje nužno reflektira o svim bitnim općim interesima života oko sebe i u svijetu, što znači da intelektualac koji šuti nije intelektualac, nego u najboljem slučaju – inteligent.”
I još:
“Mi smo svjesna bića, a zgodno je da ti psiholozi inteligenciju još uvijek određuju kao snalaženje. Zato mi imamo u Hrvatskoj inteligenata kao pljeve, a nema nijednoga intelektualca… ili ima tu i tamo!”
Kopić ne shvaća ni suštinu demokracije, već je (“Ako smo u demokraciji…”) shvaća sasvim formalno, kao podjelu vlasti na zakonodavnu, sudsku i izvršnu, što je više nego daleko od stvarne demokracije kao jedinstva političke, socijalne i nadasve ekonomske demokracije. Isti autor pokazuje jednako nesnalaženje u tekstu “Sadržajna demokracija”, gdje demokraciju dovodi u neprevladivu koliziju s istinom, što – po njemu – dovodi do totalitarizama:
“Na ravni civilnog društva mogu različite kršćanske i ostale zajednice, različiti marksistički i ostali kružoci polaziti od svojih Istina, proglašavati ih neopozivim dogmama i u njihovo ime homogenizirati, totalizirati i disciplinirati svoje članstvo i sljedbeništvo. Ali ako taj model preslikamo na političko društvo, dolazi do – katastrofe. Sadržajna, potpuna, totalna demokracija, organizirana oko Istine kao dogme, nije više demokracija, nego totalitarizam. Radikalan izbor s alternativama koje su izvan sistema u parlamentarnoj demokraciji možemo realizirati samo pomoću revolucije, odnosno radikalnom akcijom izvan parlamenta, napadom na parlament, ukidanjem stranačkog života. Drugim riječima – terorističkim akcijama.”
Do tog stava dovodi njegovo, toliko uobičajeno i u neobrazovanih (što on, svakako, nije) i neosviještenih ljudi, miješanje interpretacija istine saistinom. Ne postoje nikave marksističke, vjerske i ine istine – postoje samo njihove interpretacije (više ili manje vjerojatne) istine koja je jedna jedina. Samo su naši pogledi na nju različiti, a pogled je samo pogled. Ovisi od (intelektualnog) stajališta i svjetonazora, a ne od istine same. Osim ako demokraciju (ali ne Kopićevu!) ne smatramo negacijom razuma, ne vidim zašto bi ona morala spriječiti razumsko (racionalno) suočavanje sa različitim pogledima na stvarnost, uz odabir najvjerojatnijeg (prema ljudskoj, jer druge ni nema, procjeni), i s našom slobodom da promijenimo mišljenje gomilanjem novih činjenica. Kopićev stav naprosto implicira jednakovrijednost svih pogleda, što je subjektivno sasvim legitimno, pa i u umjetnostima. Ali, kad ljudi donose odluke, onda među svim pogledima na stvar o kojoj se radi treba odabrati jedan, kao onaj koji će biti izvršni.
Ladislav Babić
sbperiskop.net
