Tariq Ali: Političari na Balkanu potpuno su beskorisni

Neizostavna crtica u razgovoru o Tariqu Aliju , jednom od najznačajnijih ljevičarskih intelektualaca današnjice, jest ta da su mu i John Lennon i Mick Jagger posvetili pjesme.

Jagger je pjesmu “Street Fighting Man” napisao nakon što je bio svjedok antiratnih prosvjeda u Londonu 1968. godine kad su studenti probili policijski kordon i krenuli prema zgradi američkog veleposlanstva, a policija uzvratila. Studente je predvodio upravo Ali. Lennon mu je pak, nakon što ga je Ali intervjuirao, posvetio pjesmu “Power to the People”.

Razlog zbog kojih se te pjesme još uvijek spominju jest taj što mu i jedna i druga još dobro pristaju. Rođen je 1943. godine u Lahoreu u Pakistanu, u uglednoj intelektualnoj obitelji – majka političarka i aktivistkinja, a otac novinar. U Velikoj Britaniji živi od 60-ih, tj. od studija politologije, filozofije i ekonomije na Oxfordu. Bio je predvodnik studentskih prosvjeda u Londonu, a ugled je stekao kao književnik, publicist i urednik New Left Reviewa.

 

Za razliku od mnogih iz te generacije, naslijeđe 1968. nikad nije odbacio, kao što nije odstupio od svojih mladenačkih pozicija i nade u neki bolji pravedniji svijet, zbog čega je u vječnom sukobu s vladajućim establishmentom.

 

Bez obzira na mišljenje o njemu, ni najzagriženiji protivnici ne mogu mu osporiti strastvenost, angažiranost i artikuliranost.

Plodan pisac

Ikona britanske ljevice u Zagreb dolazi kako bi u petak održao predavanje u kinu Europa kao gost međunarodne konferencije Subversive Film Festivala, posvećenog temi socijalizma. Njegovo se gostovanje poklopilo s prijevodom njegove knjige “Sukob fundamentalizama”, objavljenim prije nekoliko mjeseci u izdanju Profila.

Unatoč tome što je riječ o iznimno plodnom piscu, autoru više od 30 knjiga, to je prvi prijevod neke od njegovih knjiga na hrvatski jezik. U Hrvatsku dolazi nakon gostovanja u Srbiji i BiH gdje je izazvao golemo zanimanje javnosti i medija, koje je i njega uvelike iznenadilo, a s njim smo razgovarali telefonski o temi njegova predavanja, Obami i Balkanu.

 

Tema vašega zagrebačkog predavanja jest ‘U obranu socijalizma’. Koliko ima smisla razgovarati o socijalizmu kad je svima jasno da politička ljevica više ne postoji te da će, bez obzira na aktualnu krizu, kapitalizam opstati?

– Slažem se, ako se ne pojavi alternativa, kapitalizam će preživjeti. Koliko god bio užasan, bez suvisle političke alternative nikakva mu se šteta ne može nanijeti. Mislim da nema razmimoilaženja kad je riječ o tome. Ono što se može napraviti jest pripremiti alternativu, prikupiti što više ideja, iznijeti ih i raspravljati o njima. Nemojmo imati iluzije, kapitalizam će postati samo gori – pogledajte samo što se događa u Grčkoj ili u baltičkim zemljama Latviji, Estoniji… To je potpuna katastrofa, masovna nezaposlenost, krah svega.

Zlatno Titovo razdoblje

I situacija na Balkanu je daleko od idealne. U Srbiji te Bosni golem je broj ljudi bez posla, vlada neformalna ekonomija, kriminalne organizacije imaju golem utjecaj na političke strukture i određuju ishode događanja.

Pretpostavljam da se ni situacija u Hrvatskoj bitno ne razlikuje. Stoga mi se čini iznimno važnim da počnemo konkretno raspravljati o tome što su nam alternative, što bi uopće mogle biti alternative unutar kapitalizma, što izvan kapitalizma, da pretresemo sve opcije.

Uostalom, te su teme već jako dugo skinute s dnevnog reda i čini mi se da je bitno da ponovno počnemo raspravu o njima.

 

 

Je li socijalizam rješenje? Možemo li pričati o socijalizmu i ignorirati sve loše što je sa sobom povukao?

– Prvi veliki eksperiment sa socijalizmom započet nakon revolucije 1917. neslavno je propao. Svi smo svjesni toga da se radilo o neuspjelom eksperimentu. No, kapitalizam je podbacio najmanje 30 puta tijekom proteklih 200 godina i nitko ga ne smatra propalim projektom.

Socijalizam mi se, unatoč svemu, čini mnogo prihvatljivijom opcijom, pod uvjetom da počnemo iznova, svjesni pogrešaka i voljni da ih ispravimo. Razgovarao sam s brojnim ljudima i u Sarajevu i u Beogradu, koji o Titovu razdoblju govore kao o zlatnom periodu. Čest je taj osjećaj, a proizlazi iz toga što su se ljudima neke stvari podrazumijevale, imali su sigurnost na koju su mogli računati. Toga više nema. Nisam baš siguran da većina na Balkanu i u Istočnoj Europi potpuno otpisuje to razdoblje. Prije mi se čini da se pamti mnogo dobrih stvari. Slažem se, nije bilo idealno. Nedostajala je demokratska odgovornost, mogućnost javne kritike, javna rasprava. Sve su to bile pogreške sustava. No, vjerujem da bi se to moglo popraviti.

Eskalacija krize

Spomenuli ste Grčku. Što će se tamo dogoditi?

– Teško je trenutačno to reći. Vlada je izabrana relativno nedavno, što znači da je mala vjerojatnost da će je ljudi htjeti brzo srušiti. Desnica u Grčkoj je bila mudra, znali su da će doći do eskalacije krize pa su i organizirali izbore svjesni da će ih izgubiti. Prepustili su drugima da se bakću s tim pitanjima. Velik broj ljudi u Grčkoj je svjestan poteza koji su odigrani. No, uvjeti postavljeni pred Grčku rezultirat će dodatnim porastom nezaposlenosti. Pitanje je hoće li tamošnji građani to dočekati s rukama u zraku i predati se ili će se boriti.

Ako se odluče za borbu, pitanje je kako će borba početi i kako završiti, uzevši u obzir da nema velike političke alternative. Možda će nešto novo iskrsnuti. Grčka je zemlja u kojoj bi se, uzimajući u obzir sve faktore, mogli dogoditi veliki socijalni pokreti. Onaj tip pokreta koji dovode do stvaranja novih, moćnih stranaka koje mogu konkurirati za vlast. Od svih europskih zemalja, to je najizglednije poprište za takvo što.

Regionalni blokovi

Što ćemo s jačanjem radikalne desnice? Ne može se ignorirati, primjerice, slučaj Mađarske. Koliki je tu stupanj odgovornosti EU?

– To se događa u vremenima krize, odnosno kad stranke centra nemaju nikakvo rješenje za krizu i kad nema ljevice. Pratim što se događa u Mađarskoj, ali i u Britaniji, Francuskoj, Italiji: na ulicama Napulja počeli su spaljivati ljude. Rekao bih da je ovo kritičan trenutak koji samo potvrđuje da je EU jadan i beskorisan entitet. To se događa kad se umjesto socijaldemokratskog modela prihvati bankarski model. Prioriteti se tada bitno mijenjaju. No, čelni ljudi odlučili su slijediti Sjevernu Ameriku, taj slavni anglosaksonski model. Sad se moraju suočiti s posljedicama, s raspadom sustava za koji nemaju rješenje.

 

Koje je vaše rješenje?

– Stvaranje regionalnih blokova, ali ne mislim samo u Europi, nego i u svijetu. To je jedini način da društvo krene naprijed. U slučaju Balkana to mi se čini i kao očito rješenje – nekakva postjugoslavenska unija, konfederacija, nazovite je kako god želite.

 

Raspad Jugoslavije krvavo je plaćen. Zar doista mislite da bi se građane moglo uvjeriti u takvo što?

– Ne vidim drugo rješenje. Kad kažem ‘jugounija’, ne mislim pritom na neke čvrste saveze, nego na konfederaciju jednakih, ravnopravnih država u kojoj se nitko ne bi bojao stradavanja nacionalnih suvereniteta.

Mogao bih sad biti ironičan i reći da sam i ja među onima koji su profitirali raspadom Jugoslavije. Knjige mi se izdaju u četiri zemlje, praktički na istom jeziku, i to je smiješno. Nešto se mora učiniti ako želimo ići naprijed, a ne da umjesto toga stvaramo umjetne barijere i granice u društvu, ekonomiji i kulturi. Ne samo na Balkanu, nego svugdje u svijetu zemlje se trebaju okrenuti stvaranju regionalnih blokove. No, za to je potrebna i politička volja.

 

Na osnovi iskustva stečenog boravkom na ovim prostorima, kakva vam se ona čini?

– Političari su gotovo svugdje na Balkanu potpuno beskorisni. U Beogradu sam gostovao u jednoj od onih vrlo popularnih i veoma glupih televizijskih emisija u kojima vam prelijepe, krasno odjevene djevojke postavljaju beskrajno glupa pitanja. Tako mi je voditeljica postavila pitanje: ‘Evo, sad ste došli u našu zemlju. Jeste li se susreli s nekim od naših političkih vođa?’ Odgovorio sam joj: ‘Slušajte, da sam želio razgovarati o kriminalu, razgovarao bih s kriminalcima, da sam htio sklopiti neki posao, obratio bih se poslovnim ljudima. Ne trebaju mi političari kao svodnici.’

Političari kao svodnici

Isprva mi se samo nasmiješila, onda joj je doprlo do glave pa se vidno užasnula. Poslije mi je rekla da joj nitko u emisiji nije rekao takvo što.

To je moje mišljenje o političarima na Balkanu – koliko ja shvaćam, oni se samo bogate, a radi toga i ulaze u politiku. Jedina razlika u izmjeni različitih opcija jest u tome da različite grupe, različite bande dolaze i bogate se. Politika se ne mijenja, uvijek je ista i nimalo ne vodi računa o životu običnih ljudi.

 

Intervju iz maja 2010, preuzeto sa www.jutarnji.hr