Tarik LAZOVIĆ: Fatalna simbioza pravosuđa i politike
Nema sumnje da su predsjednici političkih stranaka u Bosni i Hercegovin koje su na vlasti, istinski nosioci poluga vlasti i moći u državi. Funkcioneri, bilo da su izabrani ili imenovani, samo su eksponenti lidera stranaka. Vlast je tako, izmještena, dislocirana iz pozicija koje se demokratski popunjavaju izborima u sistem političkih stranaka koji su uglavnom autokratski i na koje građani nemaju apsolutno nikakvog utjecaja. I to je činjenica.
No, suštinsko je pitanje kako to lideri političkih stranaka, koji često uopće nisu na najodgovornijim pozicijama u izvršnoj vlasti, zapravo kontroliraju i discipliniraju kadrove u vlasti.
Nije tu riječ o legitimnoj kontroli putem usaglašenih programa djelovanja stranaka i koalicija, ili dogovorenih politika, već o marionetskom odnosu koji cijeli sistem okreće naopako, pa tako umjesto da izabrani funkcioneri rade u korist onih koji su ih izabrali, oni rade u interesu stranačkih šefova.
Izborni legitimitet u takvim okolnostima za mnoge postaje farsa, a izbori cirkus. Jer, na njima se ne bira prava vlast, nego samo lica marioneta kojima će, ovako ili onako, upravljati isti ljudi.
Dakle, stranački lideri drže kadrove na kratkoj uzici – a ključna alatka u toj kontroli je, po svemu sudeći, pravosuđe. Naime, lideri stranaka na vlasti, pokazuju to mnogi slučajevi iz bh. stvarnosti, direktno su konektovani sa pojedinim tužiteljima na različitim nivoima pravosudnog aparata.
Neki od njih, poput državnog tužioca Dubravka Čampare, u bliskim su rodbinskim i prijateljskim vezama sa saradnicima i savjetnicima Bakira Izetbegovića, aktuelnog lidera SDA.
Pozicija tužitelja je, prema važećim zakonskim propisima, možda i najautonomnija pozicija unutar struktura vlasti. Jer, tužitelj ima, faktički, diskreciono pravo da odlučuje o tome koju će istragu, kada i kako voditi te prema kome će je usmjeriti. Tužitelj od neke istrage može napraviti veliku aferu, ili od velike afere malu istragu, a da niko sem suda javnosti neće biti u poziciji analizirati da li je postupio pravično i u skladu sa zakonskim obavezama. Velike ovlasti otvaraju veliki prostor za manipulaciju.
Dakle, svaki tužitelj može postupati po svojoj savjesti i djelovati pravično, ili se u gorem slučaju za neku korist staviti na raspolaganje političkom lideru i „koordinirati“ svoje djelovanje, i sve to bez velike opasnosti od posljedica.
Putem tužitelja se mogu najbolje i najefikasnije disciplinirati stranački kadrovi, ali i diskreditirati politički protivnici. Nekada je dovoljan samo mig tužilaštva, šutnja o nekom korupcijskom slučaju ili odgoda i razvlačenje istrage.
Iako je pravosuđe u BiH dosada izrodilo niz ozbiljnih afera poput one sa Miloradom Barašinom, glavnim državnim tužiteljem koji je i disciplinski kažnjen, pa do ozbiljnih optužbi za političke veze na račun mladog tužitelja Čampare, pitanje političkog utjecaja na pravosuđe nikada nije ozbiljno razmotreno niti revidirano.
Simbioza političkih lidera i njima odanih tužilaca osovina je zla i nakaradnosti sistema u BiH. To je klin oko kojeg se zapetlja svaki pokušaj promjena u državi, i istinskog obračuna sa korupcijom i kriminalom.
NAP
