Pred našim očima se u svojoj sramoti i golotinji vidi jad političke klase. Htjeli bi izgledati odlučni, promišljeni i hrabri, a vide se kao kolebljivci koji vlastite mane tumače kao vrline i zapravo su samo bahati, gramzljivi i plašljivi.
O, kako je divno grmiti u saborskim replikama, brojiti glasove, strašiti kolebljive i kupovati povodljive, biti oporba bez cilja i vlast bez orijentacije, najavljivati obračune, uživati u trikovima.
Govore da se radi o ustavnoj krizi, a radi se o krizi njihove vlasti, smjeni četiri ministra i raspadu koalicije, napuštanju ugodnih položaja i političkoj nemoći.
Bilo bi lako da sve piše u Ustavu i zakonima i da je vlast samo čitanje ranije napisanog recepta. No ne može svaki detalj pisati unaprijed, ne može se predvidjeti sve, ali je logika sistema jasna.
Upravlja i vlada onaj tko ima podršku dobivenu na izborima. Podrška se ne kupuje i ne stječe trikovima i dvosmislenim tumačenjima. Podrška se ne može glumiti, već se zadobiva na izborima. Zato je prijetnja (prijetnja?) novim izborima promašena.
Ponovljeni po istim zakonima i neizmijenjenom modelu neće biti rješenje, dat će sličan rezultat i biti početak nove krize.
Drhteći nad vlastitom sudbinom, na nas žele prenijeti svoje strahove, svoje nade da će nas opet prevariti i dobiti glas, pobijediti na izborima, imati svoj trenutak opijenosti rezultatom i izbornom matematikom.
Ali politika nije matematika. Brojit će i dobiti naš glas, ali neće dobiti naše povjerenje. Glasat ćemo za njih jer ne možemo glasovati za još gore.
Nemaju podršku. Nemaju povjerenje.
Zar taj sistem nije doveo do vlasti organiziranog jeftinog populizma, nametnuo niske kriteriji znanja i mudrosti za mjesto u politici?
Sistem koji imamo izvlastio je vladara, narod i svu moć dao dvorskoj ludi.
Kako drukčije nazvati vladare koji nemanju vlastiti stav, već slušaju veće vladare, svjetinu ili medije, ne svoj razum i prosudbu?
Formiranje predizbornih koalicija dovelo je do proliferacije fantomskih stranaka koje imaju zgodna imena, koje mogu jamčiti prividnu ideološku i koalicijsku snagu koje žele uhvatiti svaki mogući glas (catch all parties).
Nestabilne vlade nisu rezultat jadnih sposobnosti njihovih vođa. One su rezultat sinergijskog djelovanja lošeg izbornog modela i zastarjelosti najvećih političkih stranaka.
Izborni model, nelogično isti za svaku razinu vlasati, doveo je do potrebe koaliranja s političkim diletantima, marginalnim strankama koje daju potrebnu nijansu u spektru koalicija.
Izborni sustav kakav imamo ne falsificira i ne iskrivljuje raspoloženje birača. On ima kvalitetu reprezentativnosti, jer birači i jesu po prirodi statistike vrlo različiti u interesima i nazorima, ali nema kvalitetu upravljivosti i stabilne vlasti.
I ne stvara uvjete za dobru i stabilnu vlast.
Ne stvara zajedničke nazivnike političkih interesa, koherentnu političku platformu. Sustav ne pretvara mandate u obaveze prema biračima, već u pravo gospodarenja stranačkim lojalnostima, pa čak u političku ili materijalnu trgovinu.
Izborni sustav stvorio je stranke koje su poput zvijezda repatica. Bljesnu, pa zgasnu i utonu u prosječnost.
Zar nisu laburisti bili stranka jakih zastupnika i ličnosti? Nije li don Ivan Grubišić ostvario izvrstan rezultat na izborima? Kakva je bila sudbina čistih pravaša, Hrasta ili Hridi? Kakva sudbina čeka Živi zid? Pokrenimo Hrvatsku? Koliko bi HNS imao zastupnika da su morali samostalno na izbore?
Sustav koji imamo potiče glasovanje protiv, u principu protiv onih koji su iznevjerili obećanja uz nadu da će neki drugi, neki novi biti drukčiji i bolji.
Izborni model potiče transformaciju stranaka u labave spojeve u kojima ostaju čvrste organizacijske i oligarhijske jezgre, a pojedine zvijezde izvan tog kruga zlorabe se za brendiranje stranke, potrošna su roba koja se lako ukloni promaknućem (Tomašić, Picula, Petir) ili brutalnim uklanjanjem.
Formiranje vlade postaje trgovačka transakcija. Ne zna se tko je kome dužan, tko vlada i odgovara, koje je vrijeme reklamacije i zamjene robe.
Dodatni trikovi kupnje vremena (treba li supotpis predsjednika Sabora za smjenu ministra, kada se glasa o kojoj točki) iz trivijalnih tehničkih pitanja postaju političke drame i razlog za ustavnu krizu.
Sve to bitka je za prevlast u vlastitoj stranci. Protivnici nisu pravi protivnici, već tigrovi od papira. SDP svoje pristaše plaši pomišlju da će HDZ vladati dalje, da će nas svađati sa susjedima, da će rasprodavati imovinu i održavati ekonomiju na granici kriminala. Zar ne znaju da više ništa osim dugova nije preostalo, a da bankari ne opraštaju?
HDZ plaši baukom komunizma, otvaranjem arhiva i primitivnim antikomunizmom američke provincije. Zar ne znaju da je komunizam u europskim zemljama nešto drugo od zavjere sovjetskih agitatora?
Most nas plaši i jednim i drugim izostavljanjem i jedne spomena vrijedne reforme. Cilj nije ništa. Kretanje će biti sve, makar to bilo kretanje u zatvorenom krugu nemoći, neodlučnosti i neznanja.
Pouka je jasna. Dosta nam je neodrživih i neodržanih obećanja. Ne može se više lagati. Politički taktički manevri nisu promjene.
AUTOR:
autograf.hr
