Vjerovanje koje bude dovoljno snažno da dopusti suočavanje sa strahom pred prolaznošću bit će jedino kadro ublažiti razapetost između zemaljskog trajanja i obećane besmrtnosti
Jedno od najjednostavnijih, ali istodobno i temeljnih saznanja ljudske vrste glasi: tko se rodi taj će i umrijeti. To je najdugovječnija činjenica koja prati život. Smrt je dio svijeta i svijet je dionikom smrti. Umiranje je sastavni dio života, prirodno i predvidljivo, barem za sad, kao i rođenje. Ali budući da je rođenje razlog za slavlje, smrt je postala strašna i neizreciva tema koju treba izbjegavati svim mogućim sredstvima u našem društvu. Možda, jer nas smrt podsjeća na našu ranjivost i prolaz(nost) usprkos svom napretku našeg znanja i tehnologije. Možda, jer je ne možemo odgoditi i prevariti. Nama je, ništa manje nego drugom životu na Zemlji, suđeno da umremo na kraju. Najgore je od svega što smrt bira neselektivno i dolazi nenajavljeno. Uopće ne mari za status ili položaj onih koje izabere. Svatko mora umrijeti, bio bogat ili siromašan, slavan ili nepoznat. Čak ju ni dobra djela ne mogu zaustaviti. Dobri jednako umiru kao i loši.
Svijest o našoj smrtnosti razlikuje nas od svih drugih živih bića. Samo čovjek može anticipirati svoje umiranje i smrt. Ta neizbježna i nepredvidiva osobina je ono što mnogima čini smrt tako strašnom. Pogotovo oni koji visoko cijene kontrolu nad vlastitim postojanjem uvrijeđeni su mišlju da su i oni subjekt sila smrti. Smrt je najsigurnija garancija. Sto posto rođenih će umrijeti je najpreciznija prognoza. Iako je smrt univerzalna, osjećaji i stavovi ljudi prema smrti su različiti.
Danas je postalo nepristojno i krajnje uvredljivo nekome reći da će umrijeti ili da treba biti spreman za jedan tako važan događaj. Ali zato nije nimalo uvjerljivo da je nespominjanje smrti, čak i ako bi bilo moguće, etički ili psihološki korisno. Naravno, govor o smrti uvijek će biti dopušten, pa čak i nužan, ako čovjek ne želi previdjeti istinu svojeg postojanja i života. Iako je iskustveno nedohvatljiva, smrt nas ipak neprestano doseže u životu i to na više načina: kao sjena nad ljudskim postojanjem u obliku svijesti o smrtnosti i kao bolno iskustvo smrti drugih ljudi oko nas. Iako je smrt izvan dosega provjerljivog znanja koje se obično smatra jedinim izvorom i jedinom referencom smislenog govora odavno smo već njeni su-znanci i pre-znanci u međuljudskoj povezanosti i zajednici života. Tajanstvenost ljudskog nestanka u smrti i ljudsko neznanje o onome što ih očekuje u smrti dodatno je čine ozbiljnom i važnom. Smrt istovremeno dovodi u pitanje sva ljudska iskustva, vrijednosti i perspektive. To je znanje koje se može interpretirati kao blagoslov ili prokletstvo.
U usporedbi s antičkom mudrošću današnje znanje pokušava na mnogobrojne načine izigravati, odgađati, usporavati… njezin dolazak. Zato se danas ne govori o kraju ovozemaljskog života, nego je naglasak na nepotrebnom starenju.
Suština smrti je da se ona ne može izbjeći. Uostalom, smrt kao tema ionako je bila rezervirana samo za one koji žele naučiti kako mrijeti. „Pravi filosofi istinski teže mreti, i od svih ljudi njima je smrt najmanje strašna.” (Platon, Fedon). Ili: „Neka ti smrt, progonstvo i sve što izgleda zastrašujuće bude pred očima svakog dana, pogotovo smrt; i nikad nećeš imati nikakve niske misli ni nikakve pretjerane želje.“ (Epiktet, Priručnik, § 21). U usporedbi s antičkom mudrošću današnje znanje pokušava na mnogobrojne načine izigravati, odgađati, usporavati… njezin dolazak. Zato se danas ne govori o kraju ovozemaljskog života, nego je naglasak na nepotrebnom starenju. O čemu je riječ?
San o mogućem produljenju života i odgađanju tjelesnog starenja prisutan je stoljećima. Jedan od najstarijih zapisa u potrazi za eliksirom života je onaj o Gilgamešu. Ep o Gilgamešu detaljno opisuje napore sumerskog kralja Gilgameša i njegovu nadu za čarobnom biljkom koja tobože vraća mladost. Slično biblijskom izvještaju o Adamu i Evi, Gilgameš, kojeg je prevarila zmija, prisiljen je suočiti se sa spoznajom kako su starenje i smrt neizbježni. Iako moralni prizvuci koji okružuju ovu legendu mogu sugerirati kako su ljudski napori manipuliranja protokom vremena uzaludni, san je nastavio živjeti i ponavljati se kroz ljudsku povijest u različitim oblicima. Današnja opčinjenost odgađanjem tjelesnog starenja kao i produljenja tjelesnog života uključuje poduži popis: ograničenje unosa kalorija, optimalnu prehranu, lijekove za kontrolu starenja, razne vrste tonika i posta, izlaganja sunčevoj energiji, maske za bore, boravak na svježem zraku… i nezaobilazne tjelovježbe za koje se smatra da utječu na tjelesno pomlađivanje.
Za razliku od pretpotopnih legendi koje se temelje na ideji da su ljudi davne prošlosti bili sposobni odgađati smrt, živeći stotinama godina, današnje je pouzdanje stavljeno u ruke i razum znanstvenika. No, pođimo redom. Prema Knjizi Postanka, Metuzalem je živio 969 godina, a Noa navodno 950 godina. I Hiperborejske legende govore o mjestima, udaljenim otocima ili planinskim zajednicama u kojima su ljudi živjeli daleko duže. Herodot je opširno pisao o svojim putovanjima nazivajući Etiopiju „zemljom dugovječnih” s velikim udjelom stanovnika starijih od 120 godina. Legende o izvorima mladosti vrte se oko ideje da određene tvari uključujući vodu, hranu i druge čarobne ljekovite tvari mogu omogućiti ljudima mladolikost i beskonačni život. Možda jedna od najpoznatijih fontana mladosti jest ona o stvarnom J. Ponce de León (+1521), koji je smatrao da se takav izvor krije negdje na Floridi. Slučajno ili ne, Hollywood je vrlo dobro iskoristio ljudski san o vječnom životu na Zemlji zabavljajući gledateljstvo istom tematikom u Piratima s Kariba: Nepoznate plime. Opća je nit legendi o fontanama mladosti vjerovanje kako se tajna dugovječnosti može pronaći u prirodi ili je mogu iskemijati sami ljudi. U svakom slučaju današnji je životni vijek negdje u granicama onoga što nam kažu Psalmi: „Zbroj naše dobi sedamdeset je godina, ako smo snažni, i osamdeset; a većina od njih muka je i ništavost: jer prolaze brzo i mi letimo odavle” (Ps 90, 10).
Jedno je sigurno. Tijekom prošlog stoljeća prosječni životni vijek za muškarca i ženu povećao se oko tridesetak godina. Djeca rođena u najrazvijenijim nacijama tijekom ovog desetljeća mogu očekivati da će dosegnuti koju godinu, a možda i desetljeće duže. Ovo povećanje očekivanog životnog vijeka, osobito u zapadnom svijetu, može se prvenstveno pripisati učinkovitom liječenju akutnih bolesti, smanjenju stope smrtnosti djece… kao i poboljšanju higijenskih uvjeta. Međutim, usprkos ljudskoj osviještenosti i brizi o vlastitom zdravlju i tijelu, nije došlo do bitne promjene. Maksimalni ljudski životni vijek od približno 120 godina naglašava i dalje činjenicu kako nismo, za sada, promijenili brzinu samog procesa ljudskog starenja. Dok je dvadeseto stoljeće svjedočilo neviđenom produžetku životnog vijeka, postoji i opća opasnost kroničnih bolesti i bolesti povezanih sa starenjem. Ukidanje akutnih zaraznih bolesti poput tuberkuloze, reumatske groznice i malih boginja, ubrzalo je porast kroničnih bolesti povezanih sa starenjem kao što su Parkinsonova i Alzheimerova bolest, arterioskleroza, artritis, dijabetes, kronična opstruktivna plućna bolest, rak, ciroza jetre itd.
Za sve veći broj istraživača i znanstvenika krajnji neprijatelj nije smrt već sam proces starenja utoliko što je borba protiv starenja najbolji način osiguravanja duljeg i zdravijeg života. Iako se starenje tijela povijesno nije smatralo bolešću ono se sve više smatra poremećajem koji se može liječiti.
Kratkoća i prolaznost života je i dalje uvreda inteligenciji i znanstvenom napretku, te podsjetnik na naše ograničene sposobnosti kontroliranja prirode. Doista, strah od smrti ključni je i motivirajući čimbenik modernog biomedicinskog projekta koji nastoji odgoditi smrt što je duže moguće. Prikrivanje i odgađanje prolaznosti života ne usporava dolazak materijalne konačnosti. Scenarij kojeg se najviše bojimo povećava se sa svakim novim tehnološkim prodorom. Žalac smrti je još uvijek nepoznat. Sve donedavno je bilo malo stvarne nade da ćemo živjeti zdravije i dulje.
Međutim, tijekom posljednja dva desetljeća znanstvenici i istraživači su ostvarili značajan napredak u otkrivanju bioloških procesa samog starenja sugerirajući kako starenje možda i nije tako nerješivo kao što se mislilo. Potraga za produljenim životom danas je u interesu i zanimanju biomedicine. Napredak u relativno mladom području biogerontologija — proučavanje biologije uključene u proces ljudskog starenja — nudi obećavajuće uvide u produljenje zdravog života. Tehnike poput selektivnog uzgoja, biranja prehrane i genetske manipulacije već su pokazale na primjeru sisavaca i višestaničnih organizama kako je starenje kontronljiv fenomen. Naime, životni vijek laboratorijskih miševa povećan je za sedamdeset posto korištenjem kombinacije genetske promjene i kalorijske restrikcije.
Stajalište koje su iznijeli biolozi 1980-ih bilo je da normalne stanice imaju ono što je bilo poznato kao „replikativno starenje“, odnosno normalna tkiva mogu se podijeliti samo konačan broj puta prije ulaska u fazu mirovanja. Promatranjem stanica in vitro u procesu prirodnog starenja i pokusa in vivo ustanovilo se razliku između normalnih i patoloških stanica u smislu stanične diobe. Paradoksalno, ispostavilo se kako patološke stanice nemaju takvo nužno ograničenje replikacije. Stoga je proces imortalizacije postao razlikovna značajka patološke stanične linije. Ekstrapolacijom biolozi su zaključili kako konačna dioba stanica znači da je starenje cijelih organizama neizbježno. Ti su laboratorijski nalazi bili u skladu s mišljenjem kako ljudski život ima intrinzičnu i unaprijed određenu granicu. Samo kroz patološki razvoj neke stanice bi mogle preživjeti inače neizbježno starenje staničnog života. Ljudsko starenje bilo je i normalno i potrebno.
Ovakav konvencionalni okvir starenja na kraju je zamijenjen otkrićem kako su se ljudske embrionalne stanice sposobne kontinuirano dijeliti u kulturi stanica ne pokazujući pritom nikakav znak bilo kakve neizbježne replikacijske krize ili ograničenja. Određene nepatološke stanice (ili matične stanice) bile su sposobne za neograničenu diobu te su stoga bile imortalizirane. Uzgoj ovih stanica kao eksperimentalnog oblika života doveo je u pitanje postojeće pretpostavke o razlikama između normalnog i patološkog, te između života i smrti. Istraživanje matičnih stanica počinje redefinirati arenu unutar koje tijelo ima rezerve obnovljivog tkiva. Prema tome, granice biološkog rasta nisu nepromjenjive ili nefleksibilne. Tijelo ima višak matičnih stanica sposobnih za preživljavanje nakon smrti organizma. S ovim razvojem mikro-biogerontologije regenerativna medicina postaje primamljiva perspektiva u proširivanju granica života. Nove biomedicinske tehnologije impliciraju kako bi ljudska bića u principu mogla živjeti vječno. Nova biološka revolucija ide u samu srž Nietzscheovih pogleda na moral i dolazak nadčovjeka.
Bez obzira što je smrt radikalni izlaz iz prostorno-vremenske stvarnosti, ona kao nijedan drugi događaj tjera čovjeka da postavi pitanje smisla svog života.
U takvoj klimi produljenog životnog vijeka i rastućih očekivanja više godina zdravlja, mogućnost usporavanja samog procesa starenja postala je iznimno privlačna. Očaravajuća je pomisao da bi ljudi mogli imati dodatnih trideset do pedeset godina života. Članovi znanstvene zajednice koji su itekako upoznati s nepomirljivom prirodom starenja nisu imuni na ovo iskušenje. Za sve veći broj istraživača i znanstvenika krajnji neprijatelj nije smrt već sam proces starenja utoliko što je borba protiv starenja najbolji način osiguravanja duljeg i zdravijeg života. Iako se starenje tijela povijesno nije smatralo bolešću ono se sve više smatra poremećajem koji se može liječiti.
Međutim, neka pitanja su nezaobilazna. Može li moderna biologija zamijeniti tradicionalni moral dopuštajući nam da živimo vječno bez obzira na naše ponašanje u ovom svijetu? Ako nove biološke znanosti omoguće ideju o vječnom životu tada možemo imati život izvan etike. Ideje o zagrobnom životu ili potrage za oslobađanjem od stanja jada u ciklusu ponovnih rođenja postale bi problematična opskurna vjerovanja. Za koga bi bio raj ako bi većina živjela vječni život ili barem neograničeni život na Zemlji? Međutim, ako pretpostavimo da bi genomske tehnike mogle smanjiti smrtnost, to bi, barem kratkoročno, povećalo morbiditet, jer su kronične bolesti i gerijatrijske bolesti u porastu. Živjeti vječno u fizičkom tijelu značilo bi u praksi vječno živjeti u nelagodi tj. u morbidnom stanju. Živjeti vječno materijalni život značilo bi, kako to Nietzsche posprdno i ironično kaže, dugo biti bolestan. Živjeti vječno ovdje na Zemlji, iz sadašnje perspektive, nailazi i na problematiku sve učestalijih psiholoških problema poput depresije, umora, očaja, i najgore od svega dosade kroz beskrajno ponavljanje istog. Iako život postaje duži, nije nužno zdraviji. Ili: „Što će nam ovaj život od pedeset godina (a jedna teža od druge!) ako mu jedna sveta istina ne daje snagu i ljepotu i ne produžuje ga u jednu sjajnu vječnost?“ (I. Andrić, Ex Ponto). S druge strane, razvijeni zapadni svijet je na rubu masovnog gerijatrijskog društva. Ljudi stariji od sedamdeset godina predstavljaju trenutno najbrži rastući segment stanovništva.
Zahtijevati nesimboličku besmrtnost i poricati konačnost završetaka jedinog opipljivog života znači izgubiti povjerenje prema nadnaravnom. Na tajnu prolaznosti i trajanja svatko mora odgovoriti.
Ljudski život je neizbježno i neumoljivo obilježen bolno doživljenom napetošću. S jedne strane čovjekov život je usmjeren projekcijom o budućnosti, a istovremeno uvijek uključuje svijest o svome završetku. Život je istovremeno proces razvijanja i propadanja, povezanosti i razdvajanja, usamljenosti i zajedništva. Ne treba zaboraviti ni napetost u kojoj ljudi doživljavaju svoju osobnu jedinstvenost kao blagoslov, ali s druge strane uvijek i kao moralnu provaliju. Okretanje od vjere pa tako i od pretpostavke da postoji život poslije smrti ostavlja prazninu koju se teško može, tek tako, zakrpati. Tehnike će proizvesti sporo, ali postojano povećanje očekivanog životnog vijeka u bliskoj budućnosti. Dotad će fizička smrt visjeti nad našim glavama i tijelima.
Iako je nedokučiva poput crne rupe i sposobna prekinuti sve naše snove, postignuća i sreću, smrt u isto vrijeme spašava mnoge živote izazivajući nas da ispunimo ogromnu prazninu živeći moralnim životom. Bez obzira što je smrt radikalni izlaz iz prostorno-vremenske stvarnosti, ona kao nijedan drugi događaj tjera čovjeka da postavi pitanje smisla svog života. Na kraju krajeva zahtijevati nesimboličku besmrtnost i poricati konačnost završetaka jedinog opipljivog života znači izgubiti povjerenje prema nadnaravnom. Na tajnu prolaznosti i trajanja svatko mora odgovoriti.
Tajanstvenost ljudskog (pre)stanka u smrti i ljudsko neznanje o onome što nas očekuje u smrti jesu posljednja i istovremeno jedinstvena iskustva i perspektive zemaljskoga života. Fundamentalna napetost između straha i nade, između očaja i povjerenja, između znanja o smrtnosti i čežnje za od nekud zajamčenim neograničenim postojanjem jest prostor u kojem se testiraju svi odgovori tumačenja smrti. Vjerovanje koje bude dovoljno snažno da dopusti suočavanje sa strahom pred prolaznošću bit će jedino kadro ublažiti razapetost između zemaljskog trajanja i obećane besmrtnosti.
Franjo Mijatović, polis.ba
