TAJNE DVORCA „DUINO“
Boraviti u nekom čarobno lijepom dvorcu i tamo doživjeti ljubavnu romansu, to sebi priželjkuju mnogi. Pjesnik Rainer Maria Rilke je to doživio u dvorcu Duino kraj Trsta. Ovo mjesto je veliki magnet za turiste, jer krije puno misterioznih tajni. Jedna od njih je i stijena Dama Bianca koja se nalazi na rtu pored starog dvorca. Uz Damu Biancu (Bijela Dama) vezana je srednjovjekovna legenda – o okrutnom kralju koji je s te litice bacio svoju mladu nevjestu, no prije nego što je dotakla vodu, – nebo joj se smilovalo i pretvorilo je u stijenu, koja svojim oblikom podsjeća na ženski lik zamotan u dugi veo. Dvorac je stoljećima pripadao familiji Thurn a od 2003. godine je otvoren za posjete. Izgrađen je u 16. Stoljeću, a u njemu je Rilke napisao svoje najljepše stihove u zbirci „Devinske elegije“. Kada duva jugo, u ovom dvorcu se počnu dešavati čudne stvari. U tim dugim noćima nesanice ponekad se iz zidova začuje šapat na latinskom: „Memento mori“ ili u prevodu „Sjeti se smrti“. Naviru pitanja: tko smo, koja je svrha našeg postojanja, kuda idemo, zašto smo na ovom svijetu? Za neke su se te besane noći u ovom dvorcu pretvarale u agoniju sa tragičnim završetkom. U Duinu je, recimo, austrijski fizičar Ludwig Boltzmann za vrijeme ljetovanja 1906. godine napravio samoubojstvo. Austrijski prestolonasljednik je par dana prije posjete Sarajevu boravio u ovom dvorcu. Za vrijeme večere je vladala turobna atmosfera uz pitanja familije: zašto mora uopće putovati u tu divlju i zaostalu Bosnu? Danas znamo da je to bila njegova posljednja večera, a tokom košmarne noći ponovo se iz zidova mogao čuti šapat: „Memento mori“. Princ prestolonasljednik je, ipak, krenuo na to putovanje bez povratka.
Dvorac Duino – Rilke je ovdje napisao svoje najljepše stihove
ANĐELI SU BIĆA KOJA NAS NADMAŠUJU
Potvrđivanje života i smrti pokazuje se u „Elegijama“ kao jedno isto. Smrt je od nas okrenuta, od nas neobasjana strana života. Mi moramo pokušati da dođemo do najveće svjesnosti o svome životu, kome je zavičaj u oba, negraničena područja i iz oba se neiscrpno hrani. Nema ni ovog ni onog svijeta, nego postoji veliko jedinstvo, u kojem borave bića koja nas nadmašuju, „anđeli“ . Mi, ovdašnji i današnji, nismo ni za trenutak zadovoljeni savremenim svijetom niti vezani za njega; mi neprestano prelazimo ka onim pređašnjima, ka svojem porijeklu i ka onima koji prividno dolaze poslije nas. U onom najvećem „otvorenom“ svijetu postoje svi, mada se ne može reći „ istovremeno“, jer upravo otpadanje vremena uslovljuje to da svi postoje. Prolaznost se svuda stropoštava u duboko bivstvovanje. I, zato sva uobličenja ovdašnjega treba upotrebljavati ne samo kao vremenski ograničena već ih, koliko smo mi kadri, treba svrstavati u ona neodređena značenja u kojima mi učestvujemo. Ne u neki drugi svijet, čija sjenka zamračuje zemlju, nego u neku cjelinu, u sveopću cjelinu. Rilke je govorio: „ Mi smo pčele nevidljivog. Nous butinons eperdument le miel du visible, pour laccumuler dans la grande ruche dor de l Invisible. ( Mi zaneseno skupljamo med Vidljivoga da bismo njime napunili veliku zlatnu košnicu Nevidljivoga). „Elegije“ nas pokazuju u tom poslu, u poslu neprekidnog preobraćanja voljenih vidljivih i dokučivih predmeta u nevidljivu ustreptalost i uzbuđenost naše prirode, koja uvodi nove treptajne brojeve u treptajne sfere univerzuma. „Anđeo“ iz Elegija nema ničeg zajedničkog sa anđelom kršćanskog neba (prije ima sa islamskim likovima anđela). Anđeo iz Elegija je ono stvorenje u kojem izgleda da je već obavljeno preobraženje vidljivog u nevidljivo oko kojeg se mi trudimo. Za Anđela iz Elegija su sve nestale kule i palate postojeće, zato što su odavno nevidljive, a još postojeće kule i mostovi iz našeg života su već nevidljivi, iako (za nas) još tjelesno traju. Anđeo iz Elegija je ono biće koje se zalaže za to da se u nevidljivom spozna viši stepen realnosti. Otuda „strašan“ za nas , jer smo mi ipak još privezani za vidljivo, koje volimo i preobražavamo. Svi svjetovi univerzuma strpoštavaju se u nevidljivo, kao u svoju sljedeću dublju stvarnost, neke zvijezde neposredno uvećavaju i prevazilaze sebe, nestajući u beskonaćnoj svijesti anđela, druge su upućene na bića koja ih sporo i tegobno preobražavaju, bića u čijem užasu i ushićenju postižu svoje sljedeće nevidljivo ostvarenje. Mi smo – još jednom da to naglasim – , u smislu Elegija, mi smo ti koji preobražavamo zemlju, cjelokupno naše postojanje, uzlete i padove, naše ljubavi. Sve nas to osposobljava za taj zadatak (pored kojega, u suštini, nijedan drugi ne postoji). Elegije i Soneti neprestano se uzajamno podupiru – i ja vidim beskrajnu milost u tome, što mi je bilo dato da istim dahom nadmem oba ova jedra: malo jedro Soneta, boje rđe, i džinovsko bijelo platno na jedrilu Elegija.
RILKE „ PRVA ELEGIJA“
Ko bi, da kriknem, ko bi me čuo iz četa
Anđeoskih? Pa čak i da me nenadno
privine neki na srce: iščileo ja bih
od njegovog snažnijeg bića. Jer šta je ljepota
ako ne sam početak strašnoga,koji smo taman
još kadri da podnesemo, pa mu se toliko
divimo samo zato što s nehajnim prezirom
neće da nas razori. Svaki je anđeo strašan.
Tako se uzdržavam i gutam domamljiv krik
grcanja tamnog. Ah, koga možemo mi
zvati u pomoć? Ne anđele, ne ljude,
i dovitljive zvijeri primjećuju već
da nismo pouzdani niti kao kod kuće
u tumačenom svijetu. Ostaje nam možda
poneko drvo na obronku, da ga viđamo
svakoga dana; jučerašnja ostaje ulica
i razmažena vjernost neke navike,
kojoj se svidje s nama, te uz nas ostade.
O, pa zatim i noć, noć kad nam se lice razjeda
Vjetar pun svjetskog prostranstva, – kome ne ostaje
Ona, željena, koja razočarava blago,
Ona što trudno očekuje samotno srce.
Da li je ljubavnicima lakše? Ah, oni samo
Prikrivaju jedno drugom od sebe svoju sudbinu.
To ti još nije znano? Baci iz ruku prazninu
Ka prostorima koje dišemo; možda će ptice
proširen vazduh prisnijim letom da osjete.
Da, proljećima si bio potreban. Neke
zvijezde su vjerovale da ih osjećaš. Talas
neki se dizao k tebi sred minulog, ili ti se
dok si kraj otvorenog prozora prolazio
podavala violina. Sve je to bio nalog.
Ali da li si ga ti svladavao? Nisi li uvjek
Rasejan bio usljed očekivanja, kao
Da ti voljenu sve nagovještava? ( Gdje ćeš
Priviti nju, kad valike neznane misli
Čas ulaze u tebe, čas izlaze, i često
Ostaju preko noći?) No ako čezneš toliko,
Opjevaj ljubavnike; ni idaleka još
Besmrtno nije njihovo čuveno osjećanje.
Opjevaj one kojima bezmalo zavidiš, one
Napuštene, u kojih toliko snažniju ljubav
Otkri neko u onim utoljenima. Vazda
iznova počinji to veličanje nedosežno;
pomisli: junak sebe obnavlja, njemu je čak
i propast izgovor samo da postoji; poslednje
rođenje njegovo.
Ali iscrpljena priroda vraća sebi ljubavnike.
Nije li vrijeme da se od voljenoga s ljubavlju oslobodimo i da ga
Prevaziđemo trepteći: kao što strela tetivu
Prevazilazi, da bi, sva se u odskok pribravši,
Postala više no što je. Jer ostanka nigdje nema.
Glasovi, glasovi. Slušaj, srce, ko što inače
jedino sveci slušahu: tako da ogromni zov
od tla ih diže; a oni, nemogućni,
i dalje klečahu, ne primječujući
šta se sanjima zbiva: tako su slušali.
Ne velim da možeš Božiji podnijet glas,
Nipošto. Ali slušaj ono što struji,
neprekidnu vijest koju tišina stvara.
To sad šumori od onih mladih mrtvaca, k tebi.
Zar u crkvama rimskim i napuljskim, gdje god se uđe,
sudbina njina nije spokojno tebi zborila?
Ili te neki natpis uzvišen presretao
kao nedavno ploča u Santa Mariji Formozi.
Šta hoće od mene? Treba da uklonim tiho
nepravde privid, koji ponekad malo
sputava čisti pokret njihovih duhova.
Doista, čudno je više ne živjeti na zemlji,
Običaje što su tek jedva izučeni
ne upražnjavati više, ružama i drugim
predmetima što su prepuni obećanja
ne pridavati znaćaj budućnosti ljudske;
ono što je bilo u beskrajno plašljivim rukama
ne biti više, pa čak i sopstveno ime za sobom
kao slomljenui neku igračku ostaviti.
Čudno, neželjeti svoje želje i dalje. Čudno,
gledati kako slobodno u prostoru leprša
sve što se uzajamno odnosilo. Naporno je
mrtvilo, prepuno nadoknađivanja, da bi se
postupno osjetilo malo vječnosti. Ali
svi živi griješe u tome što preveć razlikuju.
Anđeli ( priča se ) često ne znaju da li hode
Među živima ili mrtvacima. Bujica vječna
U oba područja sve uzraste zahvata sobom
Neprestano, i sve zaglušuje u oba.
Najzad im nismo više potrebni, rano uminulim,
oni se svega zemaljskog lako odvikavaju
ko djeca što se blago od majčinih odbiju gudi.
Ali mi, mi kojima su potrebne tajne
Tako velike, mi, kojima često iz tuge
napredak blažen procvijeta – ; da li bi smo bez njih
mogli postojati mi? Zar je uzalud ono
predanje po kom, dok su oplakivali Linosa,
prva se muzika usudi da ukočenost prožme;
pa tek u zaplašenom prostoru, iz kog jedan
bezmalo božanski mladić izneneda zauvjek
iziđe, poče praznina da bruji treptajem onim
koji nas sada zahvata, nosi i tješi i pomaže.
Pripremio: Marko Raguž
Sarajevo, 22. O2. 2020. godine
