Prof. dr. Midhat Riđanović / Izvor: FB profil
„Don't confuse me with facts“
Prije nekoliko godina časopis BEHAR, glasilo Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske, objavio je u broju 105-106 (2012) duži razgovor sa mnom, koji je bio popraćen odabranim tekstovima iz mojih knjiga i eseja. Tadašnji glavni urednik tog časopisa, Filip Mursel Begović, kasnije mi je javio da je segment tog broja od 22 stranice posvećen meni naišao na veoma dobar prijem kod čitalaca. Ostali smo u vezi još neko vrijeme, i u tom razdoblju on mi se obratio s molbom da napišem recenziju za njegovu knjigu Begovi su pali na tjeme. Kada sam mu odgovorio da ću to sa zadovoljstvom uraditi, i to bez novčane naknade, bio je zaista oduševljen. Evo par odlomaka iz njegovih mejlova kojima mi zahvaljuje što ću mu napisati recenziju:
„Vi ste, profesore, rijetka biljčica na bosanskim planinskim vrhovima; dobio sam recenzenta iz snova; izrazito mi je drago da će knjiga biti oplemenjena vašim osvrtom.“
Prolaze godine i Filip Mursel seli iz Zagreba u Sarajevo, gdje preuzima mjesto glavnog urednika nedeljnika Stav. Negdje oko 2016. ja počinjem pisati Novi Bosanski Pravopis: Na Moderno-Lingvističkim Osnovama, i u okviru tog projekta istražujem nacionalne nazive kojima su se kroz istoriju nazivali stanovnici Bosne i Hercegovine. Rezultate tog istraživanja, koji nepobitno pokazuju da u ovoj zemlji nije bilo ni Srba ni Hrvata do pred sam kraj 18. vijeka, objavljujem u poglavlju moje nove knjige naslovljenom „Kojim jezikom se govori u BiH?“ (ranije postirano na Fejsbuku). To poglavlje šaljem brojnim prijateljima i fanovima, koji ga prihvataju sa oduševljenjem (neki su bili tako oduševljeni da su mi predlagali da iniciram politički pokret koji bi vodio razbijanju mita o „tronacionalnoj“ BiH). Iz želje da obnovim kontakt sa Filipom Murselom, koji mi je ostao u sjećanju kao pošten, pametan i obrazovan „Bošnjak“ (i pored imena Filip), poslao sam i njemu spomenuto poglavlje. Dugo nisam od njega dobio ni feedback da je primio moj mejl. Pomislio sam da je prezauzet u svom novom poslu, ili je možda hasta, pa reko strpiću se ja malo, ne mere nikako biti da čovjek kome sam tolko valjo ne odgovori bar jednim kratkim „Hvala, primio sam mejl, sad sam plaho zauzet, opširnije kasnije“ (barem ja tako odgovaram kad sam u gužvi). Ali jok, od Filipa Mursela ni glasa ni habera skoro dva mjeseca od dana kad sam mu poslao mejl! Onda mu ja pošaljem još nekoliko mejlova, svaki dan po jedan, da izrazim svoju šokiranost – a i gađenje – da neko može biti tolika ljudska fekalija: kad sam mu trebao, pisao mi je oode, a sad kad mu ne trebam, tretira me kao hajvana, jer se samo hajvanu ne odgovara kad se oglasi. Sve skupa sam mu poslao nekih 20 mejlova, u kojima sam izražavao svoj rastući gnjev prema njemu, od gađenja do ekstremnog pižđenja. Ja spadam u odumiruću klasu Bosanaca kojima je ponos važniji i od hljeba i od vode (u mojoj mladosti se često čula izreka „Ne dam naama, pa nek ide glava“; danas se naam prodaje za lovu, more i đavolu ako dobro plaća). Ja ozbiljno mislim da ljudska govna kao što je Filip Mursel treba ukokati bez obzira na posljedice po onog koji to učini, ali to nije baš uvijek jednostavno izvodljivo. Ja sam se odlučio za nešto što je izvdodljivo i što će mi donijeti bar neku satisfakciju za zlodjelo koje mi je učinio okretanjem dupeta na mojih 20 mejlova: otišao sam u njegovu kancelariju i hrakno mu u lice, pred njegovim kolegama. Mislim da bi me svaki pošten sud oslobodio bilo kakve krivnje: ja sam samo želio da nastavim komunikacju s njim i maksimalno se potrudio da je obavim ljudskim jezikom; on je svojom šutnjom prosto TRAŽIO da ga pljunem, a niko ne može bit kriv ako uradi nešto što od njega traži ona druga osoba. Da je on to zaista tražio potvrđuje činjenica da ni debilan čovjek ne bi očekivao da osoba kojoj je 20 puta ponudio dupe umjesto odgovora na prijateljski mejl ne može to dupe primiti ravnodušno. Ispričao sam cijelu ovu priču jednom broju prijatelja, pribojavajući se da će me neki od njih osudit zbog „primitivnog“ ponašanja. Njihova reakcija mi je vratila vjeru u Bosnu: SVI su mi odobravali!!! Znači da ima nade da opstane narod koji je nekad nosio epitet „Bosna ponosna“! Ja čvrsto vjerujem da je svaki ponos, a to znači i nacionalni, najvažniji ulog u opstanak i napredak jednog ljudskog kolektiva.
U doba kad se ovo dešavalo nisam znao ništa o političkoj orijentaciji časopisa Stav. Poslije sam saznao da je on glas ekstremno desnog krila stranke SDA, koje sarađuje sa profašističkim strujama u muslimanskom svijetu izvan BiH; to pokazuje i čenjenica da se izdavanje časopisa finansira sa prostoraa gdje te struje djeluju, a mislim da nije slučajno ni to što ovaj časopis ima račun kod Turkish Ziraat Bank, i što zamjenica glavnog urednika ima „međunarodno“ prezime Šećerović-Kaşli. E sad, ako vi temeljite svoj opstanak i rad na gorostasnom istorijskom falsifikatu da u Bosni žive tri naorda, tekst koji argumentovano pokazuje da to nije tačno – a to je upravo poglavlje iz moje nove knjige koje sam mu slao – ne samo da neće biti objavljen u časopisu koji živi od tog falsifikata nego ga nije lijepo vidjeti ni u Inboxu redakcije takvog časopisa. Međutim, moj tekst se pojavio više od 20 puta u Inboxu Stava! A da je Filip Mursel imao malo pameti (iz svega što znam o njemu ja zaključujem da je blago retardiran – neka uradi IQ test da mi dokaže da nije), on je već u odgovoru na moj prvi mejl mogao izmislit nešto da me se kutariše).
Pametnim Bosancima biće jasno da iza ove nevjerovatne epizode sa „Bošnjakom“ Filipom stoji lova (sigurno je dobio ogromnu lovu od Stava, koja mu je omogućila da se sa porodicom preseli iz Zagreba u Sarajevo i da se nastani u našem gradu). Jer u onoj našoj prepisci iz 2012. ima njegovih ciničnih opaski na račun bošnjaštva, pa i cijela knjiga Begovi su pali na tjeme donekle je njegova kritika bošnjačkog primitivizma, naročito poznate tradicije korumpiranosti bošnjačkih političkih i vjerskih prvaka.
Ovo što ste dosad pročitali zaista je grozno ali, ovo što slijedi je još groznije – drž'te se za stolicu! Naime, portal The Bosnia Times, u broju od 22.03.2018, donosi članak o mom pljuvačkom poduhvatu sa naslovom „Zbog balija, fekalija i ostalih Murselovih svinjarija Ugledni profesor pljunuo i Filipa i Mursela u lice.“ Autor članka je glavni urednik dotičnog portala Nedžad Latić. On tvrdi da sam ja bez ikakvog povoda otišo u kancelariju Filipa Mursela i pljuno ga pred njegovim kolegama, a onda laže da je jedini razlog za moje pljuvanje moja politička mržnja prema neistomišljenicima. Da je čitao moje knjige i pratio moje ostale publicističke istupe i da ima zehru pameti u glavi, morao je zaključiti da bi u tom slučaju prije pljuno njega nego Filipa Mursela, jer je on bio glavni organizator Svebošnjačkog sabora održanog septembra 1993. godine u Sarajevu, na kojem su bosanski Muslimani iz čista mira „prekršteni“ u Bošnjake – bez ijednog argumenta, istorijskog ili bilo kojeg drugog. A kao i svaki masovni politički potez na našim prostorimia, ta promjena imena je donijela šačici lopova ogromnu korist a narodnim masama jad i bijedu. ‘Bosanski Muslimani’ nije dovoljno jasno da se radi o NARODU, trebalo je nešto što će biti simetrično sa Pravoslavac – Srbin i Katolik – Hrvat. A đe god ima narod, mora biti i država, a glavna svrha države je da lopovi najmanje zaslužni za njen nstanak sjednu u basnoslovno plaćene ministarske fotelje. Naučni dokaz ovog što tvrdim je sadašnja politička situacija u BiH: u vrhu su vrhunske šićardžije koji su ili predsjedavali svebošnjačkim saborom ili su njihovi prvi rođaci, i koji su, zahvaljujući bošnjaštvu, stekli milione, dok bosasnke muslimanske mase preživljavaju jedan od najtežih perioda u svojoj istoriji – većina ih je gladna ili polugadna, i bar polovina ih je nezaposlena. A sad dolazi krunski dokaz moje tvrdnje da je bošanjaštvo najveće zlo koje je ikad pogodilo bosanske Muslimane. Ja, naime, tvrdim da je JEDINA prava istina o ljudima sadržana u narodnim izrekama; SVI su filozofi billi politički poltroni u većoj ili manjoj mjeri (tvorac filozoije, Aristotel, tvrdio je da je ropstvo prirodna pojava kao kiša i vjetar; fašizam i diktatortski komunizam izmislili su filozofi, zato njih ne treba čitati već im treba suditi). Ali nisu samo narodne izreke najveće intelektualno blago koje je jedan narod može posjedovati, već su to i stavovi prema važnim događajima koji mu se dešavaju. Nije čestito ni započeo posljednji balkanski teferič u kojem su grmalji ubijali rođenu braću jer su se razuumili da tako treba kad je do mene dopro ovaj osmerački biser iz jednog srpskog sela sa jedne lijepe bosanske planine:
Tjeraj vraga sve do Haga, skloni crva sa obrva,
udri Buhu po trbuhu, uzmi kesu SDS-u.
Ovo je najtačnija i najelokentnijia „analiza“ sa naših ratišta u proljeće 1992. Već tada – a kasnije sve više i više – otimani su milioni od gladnog naroda da se „naučno“ analizira taj violentni aspekt balkanskog folklora, koji će nestati tek kad se Balkanci civilizuju, a to znači nikad. Jazuk tolikih para – po meni je sve rekao citirani narodni dvostih.
Mi obično smatramo da pamet dolazi samo od obrazovnih ljudi iz gradova. Po meni je to poptpuno netačno, pošto se naše obrazovanje srozalo kao nikad dosad, danas je vrlo malo istinski obrazovanih ljudi, a naši gradovi su postali legla svakog ljudskog zla. S druge strane, stanovnici naših planinskih sela prate šta se zbiva u gradovima i, raznim kanalima, iznose svoje mišljenje o novim društvenim pojavama. Većina muslimanskih gorštaka nije prihvatila da mijenja svoje stoljetno nacionalno ime ‘Bosanski Muslimani’. To sam saznao od majstora Mirse, raseljenog poslije rata iz Rudog u Sarajevo. Nakon jednog posla koji mi je uradio, mi sjedimo i kahvenišemo; ja njemu kažem, govoreći o jednom političaru, „Bošnjak kao i ti.“ A Mirso će, malo ljutito, „Nisam ja Bošnjak!“ Iznenađen, ja ga upitam: „Pa šta si ako nisi Bošnjak?“ „Ja sam Musliman“ veli on. „Pa ko su za tebe Bošnjaci?“ „To su pokvareni bosanski Muslimani,“ hitro će Mirso. Naš seoski živalj je zaista genijalan jer je skužio nešto što ni jedan „analitičar“ nije skužio: da su oni Bosanci koji povazdan viču da su Bošnjaci iskoristili bošnjaštvo da se domognu lijepih položaja i bogatstva, a da bošnjačke mase, upravo „zahvaljujući“ bošnjaštvu, pate od svakog jada i belaja! (A ja sam se na svojim planinarskim izletima zaista uvjerio da je Mirsino značenje Bošnjka kao lošeg Muslimana dosta rasprostranjeno.)
Prva rečenica Latićevog članka glasi: „Iako je oronuli starac ovaj korpulentni profesor (biva ja, M.R.) se zaputio u redakciju lista gdje je zatekao njegovog urednika. Nepozdravivši ga, onako sa visine, pljunuo ga je u lice.“ Ova rečenica ima pet ozbiljnih pravopisnih greška, ali nećemo sada o tome – cijeli ovaj portal je slika i prilika nepismenosti naših seljaka „hintelektualaca“. Ali Latić pokazuje da ne zna značenje bosanske riječi ‘oronuli’ u sintagmi ‘oronuli starac’: svaki nepismeni seljak reći će vam da je „oronuli starac“ čovjek u dubokoj starosti, koji je ili nepokretan ili hoda s mukom. A o nekoj ozbiljnoj društvenoj aktivnosti oronulog starca ne može biti ni govora! On zna da sam ja napisao 14 knjiga (to piše na poleđini moje posljednje, najpopularnije knjige), i to četiri u posljednjih 7 godina. Latić svojim člankom pokazuje i da je glup i da je neobrazvan, ali to mu ne smeta da napreduje: mnogi naši Muslimani neće da gube vrijeme na obrazovanje, jer je u današnjoj Bosni važno biti obrezan, to je jedini uslov za svaki napredak, i politički i profesionalni, niko te neće pitat jesi li i obrazovan. A da se Latić obrazovao malo više od onog što je naučio u mektebu u Pridvorcima, zabačenom selu podaleko od Gornjeg Vakufa iz kojeg je potekao i u kojem se još živi na nivou Kamenog doba, saznao bi da je veliki broj ljudi koji su zadužili čovječantvo svojim izuzetnim doprinosima, imao svoje najbolje stvaralačke dane u 80-im godinama života; cijeni se da je čak oko 80% svjetski poznatih državnika djelovalo punom snagom u devetoj deceniji života. Psiholingvisti su ustanovili da je jedan od simptoma intelektualne prikraćenosti nepoznavanje pravog značenja sasvim običnih riječi maternjeg jezika, što je bjelodano ispoljio Nedžad Latić. Siguran sam da bi jedan seriozan pregled njegovih intelektralnih sposobnosnosti pokazao da je on na granici debilnosti. Ali to mene nimalo ne iznenađuje: većina Bošnjaka u intelektualnom vrhu Federacije povremeno manifestuje mentalnu zaostalost u manjoj ili većoj mjeri. (Ja sam u intervjuima par puta rekao da je ‘akademik’ Dževad Jahić ne samo intelektualno prikraćen već i psihički poremećen; nikad na to nije javno reagovao – očito nema argumenata.) U stvari, tačniji naziv naših ‘Akademija nauka i umjetnosti’ bio bi ‘Domovi za akademike sa posebnim potrebama’!
Ja sam Latiću naravno odmah poslao mejl u kojem sam mu rekao šta mislim o njegovom članku; on mi nije odgovorio, iako sam ga masovno izvrijeđo već prvom rečenicom, koja je glasila „Svojim tekstom o meni ispoljili ste tipičnu bosansku glupost, nepismenost, pokondirenost, javašluk i primitivizam.“ Moj mejl je poduži, pa ga neću u cijelosti citirat, ali mislim da će vam se dopasti neki biseri iz njega, pa ću ih ipak ovde navesti u skraćenom obliku. Na samom početku sam reagovao kao lingvista i upitao glavnog urednika portala The Bosnia Times koji će im racku engleski naziv portala, i dodao „Treba vam da pokažete da znate šta je ‘engleski’ jer to do juče niste znali, mislili ste da je to neki novi ular za krave.“ Sljedećom rečenicom sam mu ponudio nešto što će i svakog dušmanina Prof. Riđanovića uvjeriti da on nije oronuli starac već čovjek u najboljim (seksualnim) godinama: „Svako će vam reći da je „oronuli starac“ čovjek koji je ili nepokretan ili se jedva kreće. Ja sam daleko od toga (bez obzira na rodni list) i to vam mogu direktno dokazat ako mi dovedete svoju buulu ili sestru (naravno ako nisu prestare). Ovo radim uz opkladu.“ Od tog vakta su prošle haman dvije hefte, ali od Nedžada nema odgovora na moj prijedlog da mu dokažem da sam u najboljim godinama. Pošto šutnja znači odobravanje, ja pretpostavljam da on priprema svoju hanumu (ili sestru) za događaj koji će mu sačuvat obraz (kako on vjeruje), a ja se malo i kajem što sam to predložio, jer šta ću ako mi, neuzubillah, na vrata zakuca smrdljiva ljankase, moraću se drogirat prije nego što to obavim.
Svi pametni i urbani ljudi u ovoj zemlji vide da je njen glavni problem teški primitivizam koji su nam papci donijeli u veće urbane centre. Ali ja ću sad iznijet dokaz da je Bosna NAJprimitivnija zemlja na svijetu. Još daleke 2010. na jednom blogu sarajevskih dijasporaca koji žive u Kanadi, neko kome se nije dopao moj članak „Zašto ne valja naziv Bošnjak“ mene naziva ishlapjelim starcem. Kad nešto čitam, ja to ocjenjujem kao tekst koji valja ili ne valja, autor je potpuno nevažan; ako je tekst dobar a njegov autor je retardirani nosorog, ja ću samo reći da sam prijatno izenanđen kako jedan retardirani nosorog lijepo piše. Ali eto, ja sam „okrivljen“ da sam star, i da me zato treba pozvati na odgovornost jer je na Balkanu starost politički delikt. Preko 60 godina čitam razne engleske tekstove, pa i polemike, ali nikad nisam našao da neko svog oponenta u polemici ozbiljno optužuje zbog starosti. Sad sam ponovo pregledao veliki broj američkih polemičkih portala, čiji komentatori bukvalno idu jedno drugom za vratove (danas su Amerikanci politički podjeljeniji nego ikad ranije), ali nigdje niko nije „optužio“ nekog da je ishlapjeli starac. Ako to nije dokaz da smo mi najprimitvniji narod na svijetu, ja ne znam šta je! Moja prva reakcija na “optužbu” da sam ishlapjeli starac bila je da se autoru optužbe zahvalim na prihvatanju mog pogleda na naziv Bošnjak, jer je očito da moja starost ne može biti nikakav kontraargument mom stavu, a pošto dotični bosanski majmun koji glumi čovjeka nije iznio nikakav pravi argument, jasno je da se slaže sa mnom; dodao sam da mu, u znak zahvalnosti za saradnju, dozvoljavam da mi ga popuši. Čudi me da do dan-danas nije prihvatio tu moju velikodušnu ponudu, sigurno je da bi u njgovom CV-ju to više vrijedilo nego išta drugo što je postigao u životu!
Nedžad Latić je bio glavni organizator Svebošnjačkog sabora, održanog septembra 1993. u sarajevskom Holiday Innu. On je pozvao ili doveo svih 400 i kusur električara, auto-mehaničara, auto-lakirera, auspuhdžija, mesara, pekara, zidara, molera, mlinara, obućara, opančara, papučara, kočijaša, stočara, voćara, crjevara, aščija, buregdžija, slastičara, kafedžija, bozadžija, kazandžija, brica, birtijaša, portira, čuvara javnih toaleta – ma šta da vam dalje pričam: sve sami intelektualni crême de la crême bosanskih Muslimana. Bilo je tu i „visokih“ intelektualaca – profesora, akademika, književnika, ali ja tvrdim da nije bilo ni jednog POŠTENOG intelektualca. Pa koji bi pošteni intelektalac dozvolio da se svrsta u mafiju koju predvodi Tunjo Filipović, najveći intelektualni hohštapler koji je ikad šervanio našim prostorom, koji je izgradio karijeru na ateizmu a sad je veći Musliman od Pejgambera, koji govori engleski ko Tarzan, o čijim lažima i podvalama su napisane tri knjige, i kojem je smetao nacionalni naziv ‘Bosanski Musliman’ jer mu neko može prigovoriti da Musliman i ateista ne idu zajedno. I Tunjo i svi muslimanski „intelektualci“ koji su poletili za njim vrlo dobro znaju da ‘Bošnjaci’ nikad u istoriji Bosne nisu bili SAMO Muslimani. U stvari, u prvih sto i više godina turske okupacije Bošnjaci su bili SAMO Hrišćani!!! Oni Bošnjaci koji su prelazili na Islam dobijali su etničo-vjerski naziv Muslimani, mada su se i dalje radije identifikovali kao Bošnjaci. Niko od „intelektualaca“ na Saboru – pa ni Alija Isaković, kojeg stvarno cijenim – nije ni nagovijestio da je etnonim ‘Bošnjak’ istorijski naziv SVIH stanovnika Bosne i Hercegovine. A da su bili pošteni, poveli bi učesnike Sabora u šetnju od 10 minuta do sarajevske Katedrale, gdje na dva vitraža piše KATOLICI BOŠNJACI GRADA SARAJEVA 1887. Pa ako smo svi Bošnjaci, otkud nam Srbi i Hrvati? Oni su „napravljeni“ srbizacijom naših Pravoslavaca, koja je počela krajem 18. vijeka (koju su uglavnom obavljali svećenici i učitelji iz Srbije) i potonjom kroatizacijom Katolika, koja počinje u 4. deceniji 19. vijeka, i koja je urađena po srpskoj „mustri“. Ove dvije nevjerovatne istorijske krađe po meni su jednako značajne kao i seoba jednog dijela Slavena na Balkan. Ali to se ne uči u školi!!! Na Balkanu je sve podređeno politici, a našim političkim moćnicima ne odgovara jednonacioanalna Bosna; u takvoj Bosni bilo bi triput manje ministara, zastupnika u parlamentu, vjerovatno i triput manje stranaka, a sve to donosi lovu. A glupom i neukom bosanskom narodu može se podvalit što ne može nikom drugom na svijetu; dovoljno je glasno reći sa govornice da mi nismo ni Srbi ni Hrvati ni Bošnjaci već da smo Tunguzi i Tunguzice – vjerujem da bismo se utrkivali da dokažemo svoj tunguski patriotizam!
Ima još puno, puno dokaza da u Bosni do nazad nekih 150 godna nije bilo Srba i Hrvata (neke od njih možete pročitati u mom tekstu „Kojim jezkom se govori u BiH?“), ali jedan od najuvjerljivijih je činjenica da ni na jednom od preko 6.000 dosad pronađenih stećaka nije uklesan ni Srbin ni Hrvat; s druge strane, na velikom broju stećaka možete pročitati ‘Dobri Bošnjanin’. Pa ako je bilo Srba i Hrvata u to daleko doba – a Internet je pun lažnih priča o čitavim srpskim i hrvatskim državama na teritoriji današnje Bosne – jesu li to oni, majku mu, bili dibidus nepismeni, pa nisu umjeli ispisat ni svoje nacionlano ime na nadgrobni spomenik??
Ja religiozno vjerujem da će u Bosni zavladat kakav-takav red i mir tek kada pobijedi istorijska istina o nama, a to je da smo svi Bosanci (ovo je prevod na savremeni bosanski arhaičnog etnonima ‘Bošnjaci’) i da govorimo bosanski. Pa i da danas ima pravih vjernika kod nas (po meni ih nema puno više od 0,01%), pripadnost nekoj vjerskoj grupi ne bi smjela imati nikakvu političku težinu, to više nema nigdje u svijetu. (Posmatrajući godinama navijače Željezničara i Sarajeva, zaključio sam da ima više karakternih razlika između njih nego između naših Katolika i Pravoplavaca, pa da zato ima vše smisla voditi računa o proporcionalnoj zastupljenosti navijača ova dva tima u politilčkim tijelima nego Katolika i Pravoplavaca.)
Svaka religija poznaje obred hodočašća, pa ja predlažem da nama kojima je Bosna svetinja to bude posjeta sarajevskoj Katedrali. Treba svojim očima vidjeti natpis KATOLICI BOŠNJACI, a zatim savjetovat onima koji se još zovu Bošnjacima da ga i sami vide. Ja sam apsolutno siguran da su Bošnjaci priglupi (imaju sigurno niži Koeficijent ineliegencije od Bosanaca), a priglupi ljudi su obično zadrti, a zadrti ljudi neće promijeniti mišljenje ni u svjetlu očevidnih materijalnih dokaza. (Amerikanci duhovito kažu da su to onii što će, direktno gledajući dokaze koji pokazuju da nisu u pravu, reći „Don't confuse me with facts“ (Ne zbunjujte me činjenicama) – super, jel de?)
Ja baš oduljio, ali šta mogu kad osjetim da ste ovo pažljivo čitali, i nekako mi bi žao da prekinem (ipak vi drugi put spremite suhe hrane prije nego što počnete čitati neki tekst Prof. Riđanovića 
). Ja nisam rekao ništa posebno novo u ovom tekstu nego sam samo ukazao na neke značajne istorijske činjenice koje su važne za nas Bosance. I ostali Bosanci bi trebali tragati za dokazima bosanstva i tako afirmisati našu pripadnost bosanskoj naciji, koja nam je jedni garant daljeg opstanka u ovoj zemlji. Pri tome moramo tragati za originalnim dokumnetima, koji će potvrditi našu opredijeljenost za bosanski narod kao jedini suvereni narod ove zemlje, i dokazati da su mnoge činjenice koje nam je establišment predočavao kao jedino tačne u stvari ogromne istorijske laži. Moje je mišljenje da je svugdje u svijetu politika laž u velikoj mjeri, ali je na Balkanu totalna laž, sa rijetkim iznimkama. Naš jezik je možda jedini u svijetu u kojem politika ima pežorativno značenje, što se vidi iz ovih rečenica koje sam lično čuo: Čuvaj se ti njega, on je veliki političar!, Nemoj ti meni politike, znam ja šta ti hoćeš!
Prof. Riđanović
