INTERVJU NADIA URBINATI: Demokratija i opasnost od populizma
Izvor: Letras Libres, 01/06/2023. Autor intervjua: Ángel Jaramillo. Sa španskog preveo Nihad Hasanović.
Italijanska politologinja se osvrće na navale populizma kroz istoriju, opasnosti koje on predstavlja za demokratiju, kao i na načine kako mu se oduprijeti
Nadia Urbinati je italijanska politologinja koja najveći dio svog profesionalnog djelovanja ostvaruje u Sjedinjenim Državama. Istraživačica i profesorica na Univerzitetu Columbia u New Yorku, Urbinati održava plodan dijalog s misliocima iz moderne demokratske škole mišljenja: od Johna Stuarta Milla do Giuseppea Mazzinija, od Nicolasa Condorceta do Niccola Machiavellija. U Bologni je studirala na Bolonjskom univerzitetu, jednoj od najrespektabilnijih obrazovnih institucija na Zapadu, koja se veže za velikane kakvi su Erazmo Roterdamski, Dante Alighieri, Umberto Eco ili Pier Paolo Pasolini.
Zainteresirana za demokratiju, ali i za njene neprijatelje, Urbinati je na svom terenu kad govori o Mussolinijevom fašizmu i demokratijama našeg doba. Prodor populizama u XXI vijek je naravno privukao njeno zanimanje i ona je trenutno jedan od najautoritativnijih glasova za razgovor o toj temi.
Sjedeći na klupi u jednom od dvorišta univerziteta El Colegio de México, Nadia Urbinati i ja vodimo dijalog o demokratiji i opasnosti od savremenih populizama.
Kako tumačiš ovovremeni populizam?
Moja analiza počinje namjerom da shvatim dileme predstavničke demokratije. Populizam počinje kao problem povezan s izborima, a ne s nasiljem ili državnim udarom. Moramo shvatiti kako se populističke vođe ponašaju u predstavničkoj demokratiji i njenim institucijama, jer one su uslov njihovog postojanja.
Rekla si da je populizam kompatibilan s demokratijom, ali ne, na primjer, i s fašizmom. U čemu je razlika između fašizma i populizma?
Oslanjam se na ideju Ludwiga Wittgensteina o sličnosti. Postoji sličnost, na primjer, između oca i sina. Ne radi se o istim osobama, ali liče jedan na drugog. Isto tako postoje sličnosti između fašizma i populizma. Oba fenomena dijele ushićenje agonalnim momentom politike, centralizaciju politike, kult vođe i netrpeljivost prema demokratskim procedurama. Ali sličnosti se tu i završavaju. Za razliku od fašizma, populizam se ne zasniva na nasilju niti nastoji zbaciti demokratski sistem, pošto može živjeti samo unutar njega. Dosad nismo vidjeli nijednog populističkog vođu da po dolasku na vlast ukida izbore.
Mada treba reći da fašizam jeste počeo kao populistički pokret. Mussolini je stvorio pokret od nezadovoljnih i gnjevnih ljudi zato što su ovi priticali iz rovova Prvog svjetskog rata. Kad su se vratili u Italiju, osjećali su se izdanim od strane onih koji su im obećavali prosperitet. Mussolini je odmah shvatio da se taj dio populacije osjeća nezadovoljnim. To je bio trenutak kad je osnovao ne partiju, već pokret, los fasci italiani di combattimento. Upravo taj pokret, klasično populistički, kasnije se pretvorio u partiju osvojivši državne strukture.
To znači da populizam može skrenuti u fašizam.
Baš tako. Ne kažem da su takva aktuelna kretanja u našem svijetu. Ne vjerujem da je takav preobražaj nužan. U nekim slučajevima bi se to moglo desiti ili se dešava, a u drugima ne. U slučaju Mussolinijeve Italije to se jeste dogodilo, ali valja podsjetiti da se radilo o specifičnoj situaciji: Italija nije bila demokratska, a kao kontekst se uzima Evropa ogrezla u ratu. Mussolini je iskoristio slabosti liberalnog ustava i italijanske države.
Suprotan slučaj bio bi američki populizam na izmaku XIX vijeka koji, uprkos svojoj virulentnosti, nije uspio da američko uređenje pretvori u fašističko.
Narodna stranka je 1892. u SAD-u sazvala građanstvo kako bi se demokratizovao jedan režim koji se pretvarao u oligarhijski. To se dogodilo tokom perioda zvanog Rekonstrukcija. Nastajale su poduzetničke korporacije kao što je West Pacific; željeznice, Pinkerton i banke nicale su širom zemlje. Te kapitalističke sile XX vijeka nametale su politici vlastite uslove. One su odlučivale o predsjedničkim kandidatima i stranačkim vodstvima. Radilo se zacijelo o oligarhiji. Kao odgovor, rađa se Narodna stranka. Međutim, ona nije imala jak uticaj pošto ju je usisao dvopartijski sistem. Zato ne možemo znati šta bi se desilo da je došla na vlast.
U čemu je razlika između populizama XXI vijeka i onih iz prošlosti?
Ovi aktuelni, za razliku od tolikih verzija iz prošlosti, rađaju se unutar strukture predstavničke demokratije s višestranačkim sistemom, sistemom podjele vlasti, slobodnom štampom, ukratko, sa svim vrlinama liberalne demokratije. Pokreti poput peronizma u Argentini dosta se razlikuju od aktuelnih populizama, budući da su izrasli kada je Argentina tek počela da se industrijalizira, a država nije bila demokratska.