Kultura

Da li je »društvena nejednakost« dobra

Kako je moguće da nejednakosti doprinose ostvarivanju najboljeg mogućeg položaja najugroženijih članova društva? Zar najočigledniji način da se to ostvari nije da svi imaju iste dohotke? (…) ljudima su potrebni podsticaji kako bi bili motivisani da obavljaju one aktivnosti u okviru kojih se izražava njihova korisnost. Određena nejednakost, tvrdi se, neophodna je (sociolozi bi rekli „funkcionalna”) ako želimo da ostvarimo najvišu moguću ekonomsku produktivnost.

Bez nejednakosti, ljudi neće imati podsticaja da prednost daju nekom poslu – otuda ne bi bilo ni podsticaja da obavljaju poslove koje je najpotrebnije (za sve) da obavljaju. Zamislite sve one neurohirurge i dinamične preduzetnike koji bi radije bili pesnici. Bez dodatne zarade koja će ih navesti da se liše zadovoljstva pisanja poezije, mi bismo bili lišeni njihovog hirurškog i preduzetničkog umijeća. Ako takva razmišljanja primijenimo na cjelinu, dobijamo neefikasnu, stagnirajuću ekonomiju, koja, zato što u njoj svi zarađuju isto, ne dovodi do napretka od kog svi imaju koristi – uključujući, s vremenom, i najugroženije. To je, tvrdi se, otprilike ono što se dešavalo u državnom socijalizmu u istočnoj Evropi.

Ovako opravdanje za nejednakost je veoma široko prihvaćeno. Neke mislioce je navelo na zaključak da nema nikakvog razloga brinuti se o nejednakostima. Ako je najbolji mogući položaj najugroženijih u društvu ono što je bitno, trebalo bi da budemo spremni da podržimo sve nejednakosti koje doprinose poboljšanju tog položaja. Kad je reč o tome, nema potrebe „mariti za jaz” između bogatih i siromašnih – pažnju treba da usmerimo jedino na to da li je ekonomija tako organizovana da to, dugoročno posmatrano, ide u prilog siromašnima. (…) nejednakosti su opravdane ako služe maksimizaciji položaja najugroženijih u društvu. S time nije u proturječnosti tvrdnja da, u stvari, nejednakosti uopšte nisu opravdane (jer nije tačno da su one neophodne kako bi se maksimizovao položaj najugroženijih). Trebalo bi pažljivo da razmislimo (i razmislićemo) da li su one neophodne i ako jesu, zašto. Takođe, treba obratiti pažnju na uslovnost tog načela – nejednakosti su opravdane jedino ako služe maksimizaciji položaja najugroženijih u društvu. „Kapanje odozgo” nije dovoljno za zadovoljavanje tog načela. Bitno je da li je položaj najugroženijih najbolji mogući, a ne da li je bolji nego što
je bio.

Još jedan značajan predmet rasprave je ko se smatra „najugroženijim”. Rawls je prvobitno predlagao da imovinsko stanje treba procjenjivati na osnovu posjedovanja elementarnih dobara. Najugroženiji su oni koji ih u najmanjoj mjeri posjeduju. Problem kod ovog kriterijuma je u tome što ne uzima u obzir na koji način su oni s najmanje tih dobara došli u takvu situaciju. Pretpostavimo da su izuzetno neradni – ljudi koji su posjedovali određene resurse, ali su se opredijelili da ih potroše umesto da se posvete produktivnom radu. Poslije nekoliko godina nije im ostalo više ništa i sada su, prema Rawlsovom prvobitnom kriterijumu, najugroženiji. Da li pravednost doista zahtijeva od vrijednih – i otuda imućnijih – članova društva da resurse usmeravaju na njih?

Uvidjevši taj problem, Rols je promenio svoj stav prihvatajući da se „slobodno vrijeme” može uključiti u spisak elementarnih dobara. Vratićemo se tom problemu kada budemo razmatrali pravdu kao zaslugu, kao i u trećem poglavlju, u kome se bavimo pitanjem da li se, kada se sve uzme u obzir, oni koji su siromašni zato što su se opredijelili za nerad doista mogu smatrati ugroženijim od onih koji su se opredijelili za predan rad i obogatili.

Odlomak iz djela: Adam Swift, Politička filozofija, str. 37-39.

Priredio: Resul Mehmedović

Dialogos.ba

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close