Parrhēsia – Promjena paradigme

Priprave za opću skupštinu Biskupske sinode, koja će se pod nazivom ‘‘Pastoralni izazovi obitelji u kontekstu evangelizacije“ održati u Vatikanu od 5. do 19. listopada 2014. godine, u punom su jeku. Dana 21. veljače održana je prva Opća izvanredna skupština 2014., kojoj je bio zadatak analizirati svjedočanstva i prijedloge biskupâ i mjesnih crkava o tome kako bi se Evanđelje za obitelj uvjerljivo naviještalo i živjelo te precizirati status quaestionis za drugu Opću redovnu skupština koja će se održati 2015.

(Autor: Jadranka Brnčić – autograf.hr)

Na Prvoj izvanrednoj skupštini, na molbu pape Franje, riječ je pred 150 kardinala  uzeo kardinal Walter Kasper. Još od prvoga Angelusa17. ožujka 2013., kada je Papa kardinala nazvao ‘‘dobrim teologom“, bilo je očito da će kardinal Kasper postati Papinim teološkim glasnogovornikom.

Teologija kardinala Kaspera, od 2001. prefekta Kongregacije za jedinstvo kršćana, čini se,otvara prostor za dobru ravnotežu među tzv. progresivnim i konzervativnim strujama u Katoličkoj Crkvi (svojedobno je bio asistent kontraverznom teologu Hansu Küngu, ulazio je u polemike s kardinalom Josephom Ratzingerom o odnosu univerzalne i partikularne Crkve), a njegova posljednja knjiga  Misericordia. Concettofondamentaledelvangelo – Chiavedella vita cristiana (Queriniana, Rim 2013), upravo je sukus teologije i pastorala samoga pape Franje.

Oko ankete upućene mjesnim crkvama o pitanjima bračnog i seksualnoga morala kao dijela samih priprava za Biskupsku sinodu o obitelji puno se spekuliralo i u medijima i po kuloarima jer je po prvi puta omogućeno da se javno obznani neslaganje crkvene prakse i teorije. Već je i to samo po sebi revolucionarno za Crkvu koja uglavnom čuva privid isključive čuvarice i tumačiteljice Svetoga pisma, tradicije i morala, a kršćane koji po svojoj savjesti ne pristaju na taj privid naprosto marginalizira.

Otvaranje prostora za otvoren govor mnogi kršćani koji se još nadaju da je u Crkvi  moguća obnova žive vjere, doživljuju kao radosnu vijest. No, svećenici i biskupi crkvenoga vodstva u tzv. konzervativnim sredinama kao što je naša pribojavaju se ma kakve promjene koja bi mogla dovesti u pitanje njihov prestiž, moć i poziciju moralnoga arbitra te pružaju stanovit otpor čak i Papinim inicijativama. No, neće se još dugo moći praviti da se nisu dogodile.

Premda se Opća izvanredna skupština trebala održati u tajnosti, talijanski tjednik Il Foglio objavio je 1. ožujka cijeli dvosatni govor kardinala Kaspera pod naslovom ‘‘Biblija, eros i obitelj“. U posljednjem dijelu toga govora naglasak je stavljen na situaciju osoba koje nisu dobile crkvenu rastavu braka a u novom su, civilnom braku. Njima je, naime, sve dosad bio zabranjen pristup euharistiji, što znači odricalo im se pravo na punu pripadnost crkvenoj zajednici. Drugim riječima osuđivalo ih se i kažnjavalo za ‘‘grijeh“.

Općepoznato je da Crkva zapravo ne priznaje civilne brakove kao legitimne. Štoviše, seksualni život supružnika smatra grijehom protiv Šeste Božje zapovijedi. Potom, vrlo teško dopušta crkvenu rastavu braka, ‘‘od Boga ustanovljene“ institucije,  bez obzira u kakvom paklu živjeli supružnici. Štoviše, suprugama izvrgnutima svakodnevnom nasilju svjetovat će da ‘‘prihvate Isusuv križ“. A kadikad, posebice revni kršćani, poput neokatekumena, tjeraju ljude iz bračnih zajednica s djecom da se vrate osobama s kojima su bili prethodno sklopili crkveni brak, pa čak i ako su i te osobe u novom braku i imaju djecu.

Ipak, crkveno vodstvo kadikad dopušta rastavu, ali često s apsurdnim argumentima: poznat je, primjerice, slučaj Josepha i Sheile Kennedy – nakon dvanaest godina braka u kojem su rođena dvojica sinova rastava je, na Josephov zahtjev, odobrena s obrazloženjem da – ‘‘brak nije konzumiran“.

Međutim, manje smo svjesni da i institucija crkvenoga braka ima svoju teološku i juridičku povijest izloženu promjenjivim kulturološkim i sociološkim paradigmama. One se u danom povijesnom trenutku čine apsolutnim zakonom, a tijekom vremena uče nas što je prolazno (oblici institucija), a što temeljno (sadržaj onoga čemu institucija daje oblik).

Još u četvrtom stoljeću brak nije smatran sakramentom. Ili preciznije: sakramentom je smatran svaki dodir s božanskim, mjesto susreta sa svetim, ne samo u liturgiji i molitvi, nego u svakom doživljaju ljepote, koje je već po sebi simbolički vez kakvom nije potrebna izvanjska forma. Augustin govoraše kako je čitav svemir simfonija simbola, a svaki dodir s ljepotom te simfonije sakrament. Te sakramente darivamo jedni drugima, cijeli svemir razumijevajući kao sakrament samoga Boga.

Brak je sakrament intimnosti dvoje ljudi u uzajamnom sebedarju, a institucija braka pomirenje napetosti između ljubavi i volje za vjernošću. Međutim,  plodonosna napetost izvrgnuta je opasnosti čim brak biva zakonski i moralistički institucionaliziran, izuzev iz praktičkih razloga. Time se brak stavlja u položaj da ga može osuditi njegova vlastita struktura. Čovjek stvara institucije da bi se zaštitio, a onda mu one, čini se, kada ih koristi ma koja ljudska ambicija, vraćaju protuudarcima, razarajući iznutra ono što se htjelo zaštititi: brakom intimnost, Crkvom vjeru. Srećom, te vrijednosti opstaju i u institucijama i izvan njih, ali je njihova povijest – povijest samih nevolja.

Promjena paradigmi koja se upravo događa u Crkvi, ne tiče se, dakako, crkvenoga nauka, nego načina na koji ga razumijemo. Ne tiče se temelja crkvene i vjerničke prakse, nego načina na koji se ta praksa živi te načina na koji se promatraju oni koji ju iz ovih ili onih razloga ne žive.

Još donedavno, jaz između nauka Crkve o braku i obitelji te življena uvjerenja mnogih kršćana, smatrao se anomalijom, znakom krize morala uzrokovane utjecajem sekularističkih svjetonazora te je pastoral Crkve bio usmjeren prokazivanja tih utjecaja i načinima nepodlijeganja. Kardinal Kasper, međutim, poziva Crkvu da se čuva ‘‘irealne, romantične slike predodžbe o braku“.

Još donedavna su osobe u civilnom braku, pogotovu ako su prethodno razvrgle crkveno sklopljeni brak ne dobivši i rastavu braka, bivale marginalizirane ne samo uskratom euharistijskog, nego kadikad i ljudskog zajedništva ‘‘moralno besprijekornih“ u Crkvi. Nije tek svijet polje prekriveno ranjenicima, nego je i Crkva bolnica u kojoj trebaju biti liječi ranjenici kojima je ona sama nanijela rane. Promjena paradigme je, kako to jasno kaže kardinal Kasper, u sljedećem: ‘‘Moramo, poput dobrog Samaritanca, promotriti situaciju pogledom onoga tko trpi“. Ili kako je papa Franjo u jednoj od svojih propovijedi u kapeli sv. Marte pozvao svećenike: “Čuvajte se kauzistike i ne osuđujte one koji nisu uspjeli u braku“.

Kardinal Kasper predlaže pet uvjeta pod kojima bi se moglo rastavljenima pa ponovno vjenčanima dopustiti pristup euharistiji te otvara pitanje pastorala koje ne mora nužno značiti inzistiranje na uzdržavanju od spolnog života u novom braku. Kardinal precizira kako ‘‘samo postavlja pitanja, a kako je zadaća Sinode da, u suglasnosti s Papom, ponudi odgovore“.  Promjena paradigme jest: postavljati pitanja umjesto nuditi gotove odgovore ili zahtijevati da ih se sluša bez postavljenih pitanja. Apsurdni zahtjevi prema dugovima iz prošlosti su odmijenjeni pozivom na ispunjene živote u sadašnjosti.

Izlažući taj poziv, kardinal Kasper služi se hermeneutičkom metodom kakvu poznajemo iz zasjedanja Drugoga vatikanskog koncila, no njegovu najavu promjene paradigme kardinali nisu jednodušno prihvatili. Polazeći od paradoksa da ono što bi bračnim partnerima i obiteljima trebalo biti izvor svjetla i snage te prostor milosti, postaje utegom i ‘‘juridičkim kodom“, kardinal Kasper zaključuje kako ‘‘nauk Crkve nije voda stajačica, nego bujica što teče iz izvora Evanđelja“.