AUTOR: IVAN MARKEŠIĆ
U Mostaru je u subotu 4. lipnja 2021. održan 9. sabor Hrvatskoga narodnog sabora, udruge koja za račun i u korist HDZ-a BiH okuplja nekoliko minornih političkih stranaka iz BiH koje u nazivu imaju pridjevak ”hrvatska/hrvatski”.
Skupu su prisustvovali svi oni koji su izgubili i ono malo ljudskog stida i obraza i koji su svoje dostojanstvo žrtvovali za nešto malo ovozemaljskih mrvica sa stola velikoga vođe.
Skupu nije prisustvovalo nekoliko članova HDZ-a 1990 iz Srednje Bosne koji su svojim nedolaskom željeli javno demonstrirati svoje neslaganje s politikom koju HDZ BiH i njegovi sateliti vode prema bosanskim Hrvatima. Taj njihov bojkot nije nikome bio zanimljiv.
Također, skupu nisu prisustvovali i neki članovi koji su željeli ”i biti i ne biti” na saboru, dakle oni koji – kazano narodskim jezikom – ne znaju, bi li ”piškili ili kakili” pa su toga dana svoj izostanak pravdali odlaskom na već ranije dogovorene liječničke preglede.
Međutim, tome skupu, ili bolje rečeno tome hercegovačkom sijelu i prelu, odnosno HDZ-ovskim vlačiljama prisustvovao je, a tko drugi nego mostarsko-duvanjski biskup Petar Palić kako bi svoj svježi biskupski blagoslov javno udijelio jednoj političkoj stranci i njezinom vođi i kako bi tom prigodom svoju biskupsku potporu dao njihovom vođenju hrvatske politike u Bosni i Hercegovini.
Fotografija koja je osvanula u medjima pokazuje kojim udivljenjem i zaljubljeničkim pogledom te umilnim, dražesnim i sladostrasnim pogledom biskup Palić motri Dragana Čovića – organizatora ovih političkih vlačilja.
Kao da mu kaže: ljubice moja mila, samo si mi ti još nedostajao. Od kada sam došao u Mostar, čeznuo sam za prilikom da te sretnem i da našu političku ljubav javno pokažemo. I evo Svevišnji usliša moju molitvu! Hvala mu!
Dolazeći na subotnje četverolipanjske stranačke vlačilje, uvaženi biskup zacijelo je bio siguran, (da)pače potpuno uvjeren, da je svehrvatska politika koju vodi Dragan Čović upravo ona politika koja će ”uniženi i napaćeni hrvatski puk” izvesti iz bosanskohercegovačkog ropstva u koje je zapao potpisivanjem Daytonskoga sporazuma za čiju rehabilitaciju agitira predsjednik RH Zoran Milanović.
A riječ je o dokumentu koji je uime hrvatskoga naroda u BiH krajem davne 1995. supotpisao Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik.
Mnogi to ne žele čuti, ali je istina da je tim dokumentom Franjo Tuđman smjestio Hrvate u BiH u jedan debelom političkom ogradom ”neuređeni” dunjaluk u kojemu sve do danas Hrvati ne mogu vlastoručnim zaokruživanjem izabrati nekoga od ”svojizih” ljudi ni u Predsjedništvo BiH ni u najvažnije strukture državne i federalne vlasti.
No unatoč toj toliko jasnoj i svakome vrapcu na grani znanoj činjenici, nacionalne hrvatske vođe u BiH i većim dijelom i u Hrvatskoj svu krivicu za tu daytonsku ”nezgodu” po Hrvate u BiH svaljuju na Bošnjake u Federaciji BiH, jer samo na tome dijelu BiH moguće je birati članove Predsjedništva BiH iz reda, a ne uime Bošnjaka i Hrvata.
A prema spomenutom dokumentu, tog sretnika iz reda Hrvata na području Federacije BiH biraju svi građani, sva čeljad, dakle svi insani toga federalnog dunjaluka, a ne samo federalni Hrvati.
Zapravo, u tome dokumentu nigdje ne piše da tog Hrvata iz reda hrvatskoga naroda – bez obzira na njegovu religijsku pripadnost (katolik, pravoslavac, židov, musliman, ateist itd.) – trebaju (moraju) birati samo Hrvati. Trebaju ga birati svi građani s područja Federacije BiH.
Čitateljima za informaciju: člana Predsjedništva BiH iz reda srpskoga naroda bira se na području Republike Srpske.
Upravo to je bila ona fatalna strateška hrvatska ”greška u koracima” u tome sporazumu, čemu su kumovali ondašnji hrvatski pravni eksperti predvođeni ministrom vanjskih poslova Matom Granićem.
Tim spisom ti ”stručnjaci” ostavili su – naravno uz privolu i hercegbosanskih dužnosnika – Hrvate u BiH bez ikakve mogućnosti da mogu sami sebi izabrati svoje zastupnike.
I oni su im neizmjerno zahvalni. Još nikada do sada nisu željeli reći ovu istinu. Oštricu svojih kritika upućuju na druge adrese, a nikako da priznaju gdje je izvor njihova problema.
Istu (po)grešku čini predsjednik RH Zoran Milanović koji hodajući ovih dana Europom, i to bez maske (misleći da je ekološki pametniji od svih), prosjači da se u Deklaraciju NATO saveza stave te famozne riječi Daytonski sporazum i konstitutivni narodi čime bi se, smatra on, potvrdilo da Bosna i Hercegovina počiva na Daytonskome sporazumu, da su Srbija i Hrvatska njezini jamci te da se u Bosni i Hercegovini ne smije ništa dogoditi bez Hrvatske i Srbije, a to znači bez Milanovića i Vučića.
A ne shvaća jadnik da je u Daytonu svoj potpis uime Bosne i Hercegovine kao države, a ne uime Bošnjaka/Muslimana, stavio nitko drugi nego Alija Izetbegović.
Tuđman i Milošević taj vojni sporazum potpisali su s obvezom da se ni Hrvatska ni Srbija više nikada neće miješati u unutarnje stvari u Bosni i Hercegovini, da će njezine granice čuvati prvo od sebe samih, a potom i od drugih.
Dakle, prema Daytonskome sporazumu ni Hrvatska ni Srbija nemaju nikakvih ingerencija na Bosnu i Hercegovinu, a o čemu brtvi predsjednik Milanović.
Međutim, predsjednik RH, Zoran Milanović kao i hrvatski predstavnici u Europskome parlamentu izbezumili su mnoge ovih dana govoreći o konstitutivnosti Hrvata u BiH.
A sve kako bi se, kao i biskup Palić, dodvorili Draganu Čoviću i kako bi svekolikome hrvatskom pučanstvu u RH i BiH kazali da se bore za nešto bez čega nema Bosne i Hercegovine: za konstitutivnost hrvatskoga naroda.
Zaboravljaju pri tome jednu isto tako važnu činjenicu da Čoviću uopće nije ni na kraj pameti boriti se za konstitutivnost hrvatskoga naroda u BiH.
Bilo bi dobro kada bi ti naši hrvatski uglednici od predsjednika Milanovića do hrvatskih europskih parlamentaraca – čudi me postupak Tonina Picule – znali da su na sjednici Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine na kojoj se raspravljalo o konstitutivnosti naroda u BiH, održanoj u Sarajevu 30. lipnja i 1. srpnja 2000. godine, dakle prije točno 11 godina, dvojica profesora Pravnoga fakulteta sa Sveučilišta iz Stolnoga grada Mostara, koji su na toj sjednici nastupali kao eksperti uime Čovićevog HDZ-a BiH, glavom i bradom i rukom i čistom savješću, zajedno s druga dva srpska predstavnika glas(ov)ali protiv konstitutivnosti svih naroda na cijelome području Bosne i Hercegovine (istaknuo I.M.).
Za tu odluku o konstitutivnosti naroda na cijelome području BiH glasali su dva bošnjačka predstavnika i tri suca uime međunarodne zajednice.
A to znači sljedeće: zalagati se danas za konstitutivnost Hrvata u BiH znači izravno ići protiv interesa HDZ-a BiH, njezina hercegovačkog vodstva kao i vodstva HDZ-a u Zagrebu.
S druge strane, zadivljen Milanovićevom praznom i besadržajnom europskom halabukom profesor Puhovski će u intervjuu sarajevskome Avazu reći – što je za mene veliko razočarenje – da Milanović ”hoće igrati političku ulogu u Hrvatskoj i BiH, a ne u Bruxellesu i, prema tome, to je njegov veliki uspjeh. O tome nema spora, pogotovo kad su ovakvi klauni kao Komšić tvrdili da on nema nikakvu šansu jer nemaju pojma o tomu kako NATO funkcionira” te da je ”Milanović u ovome pokazao svoju superiornost”.
Međutim, za mnoge Hrvate u BiH Željko Komšić je veliki bosanskohercegovački, a time i hrvatski patriot.
Naime, Komšić u svoja tri predsjednička mandata nije učinio ništa isključivo ni ZA ni PROTIV interesa Hrvata u Bosni i Hercegovini. A nije učinio ni jedno ni drugo, jer je svoj izbor u Predsjedništvu BiH razumio kao obvezu da kao Hrvat zastupa interese svih građana Bosne i Hercegovine, a ne samo interese jedne nacionalne grupacije.
Istina, Željka Komšića nisu izabrali samo i isključivo Hrvati u BiH, iako su mnogi od njih njemu dali svoj glas. Njemu je mogućnost da kao Hrvat bude legalno izabran za člana Predsjedništva BiH svojim potpisom na vojnome sporazumu iz Daytona darovao Franjo Tuđman.
Sve dok se taj dio u tome sporazumu ne promijeni, umjesto Željka Komšića klauni će biti, i jesu, neki drugi, ponajprije oni koje hvali profesor Puhovski.
Ne podržavam ideju Željka Komšića o isključivo građanskoj Bosni i Hercegovini. Smatram da Bosna i Hercegovina treba biti i građanska i nacionalna, onakva kakvu to predlaže Hrvatsko narodno vijeće BiH (HNV BiH), a o čemu piše i Drago Pilsel u kolumni ”Treba završiti s cirkusom i kantonizirati cijelu BiH”.
Međutim, temeljem postojećeg činjeničnog stanja, mora se priznati da ovih dana Komšić bolje zna kako funkcionira NATO i da u toj organizaciji ima veći utjecaj negoli predsjednik Milanović.
Glavnu formulaciju oko budućnosti Bosne i Hercegovine koju je tome vojno-političkome savezu najvjerojatnije ponudio između ostalih i Željko Komšić, Milanović nije mogao uopće promijeniti, iako je oko NATO-ve deklaracije kukurijekao kao pijevac kojemu izmakne zapikirana kokoška.
Dali su mu sitnicu da se, naime, u deklaraciji spomene tek Daytonski sporazum, ali bez spominjanja konstitutivnih naroda.
Zapravo, Željko Komšić je ispunio davnašnju Čovićevu želju da Hrvati, Bošnjaci i Srbi ne budu konstitutivni na cijelome području BiH, osim u nekoliko zapadnohercegovačkih općina.
Dakle, Milanovićevom intervencijom u NATO-voj deklaraciji ništa se spektakularno bitno nije promijenilo.
Sve to potvrda je bezmuđa i nesposobnosti hrvatske vanjske politike na čelu s bugojanskim i duvanjskim Bosancem Grlićem Radmanom, a koji želi konvertirati i biti Hercegovac, sa zanimljivom roditeljskom komunističkom i pretvorbenom prošlošću.
Ne čudi stoga da će uvaženi i blagoslovljenom hadezeovskom radošću obdareni biskup Palić na gore spomenutom skupu najprije reći da ”temeljno poslanje Crkve i njenih službenika nije voditi politiku niti Crkva to pretendira činiti”, ali Crkva, prema njegovim riječima, ”ima zadaću” – samo ne znam tko ju joj je, kada i u kojoj prigodi dao – ”… donositi moralne prosudbe i u političkim pitanjima”.
I da bi slavodobitno pokazao kako izgledaju te crkvene ”moralne prosudbe i u političkim pitanjima” kliknuo je: ”Sve vas želim ohrabriti u zaštiti interesa hrvatskoga naroda u BiH. Također, želim vas podržati u zaštiti prava svih onih koji su manjina na području gdje sudjelujete u vlasti. … Želim da budete osobe integriteta i dosljednosti. To ćete biti samo ako vas bude vodila misao da je javno dobro važnije od osobnog. Osobno vam jamčim moju podršku i podršku naših vjernika u zauzimanju za prava hrvatskoga naroda u BIH i zaštitu svih ugroženih i potrebnih naše pomoći”.
Međutim, istoga dana kada se održavao skup HDZ-ovskih vlačilja u Mostaru, biskup Franjo Komarica posjetio je ministra vanjskih i europskih poslova već spomenutog Gor(d)ana Grlića Radmana, inače jednog od najlošijih i najomraženijih ministara-prakaratura u Vladi Andreja Plenkovića.
I tom prigodom je, kako se navodi u izvješću Katoličkog tjednika, biskup Komarica ”svoje sugovornike upozorio na fatalni, dugotrajni nemar političkih predstavnika hrvatskog naroda u RS-u i u BiH glede brojnih slučajeva bespravne otimačine imovine protjeranih katolika odn. Hrvata, što rezultira potpunim iskorjenjivanjem domicilnog hrvatskog pučanstva i s njime i Katoličke Crkve s područja Bosne, a što ne može biti dobro za poželjnu i potrebnu izgradnju BiH kao pravne države i buduće članice Europske unije”.
Sve ovo što su rekli i biskup Palić i biskup Komarica je na prvi pogled točno, dobro i korisno.
No temeljno pitanje glasi, zašto s ovakvim stavom prema hrvatskim političarima u BiH i prema njihovom stavu prema bosanskim Hrvatima nije 4. lipnja 2021. u Mostaru, za govornicom 9. sabora HNS-a, bio Franjo Komarica umjesto Petra Palića?
Nekoliko je mogućih odgovora:
- Biskupa Komaricu nitko nije ni zvao da sudjeluje na tome skupu, jer su znali što bi im mogao reći pa se nisu željeli izlagati opasnosti.
- Biskup Komarica je dobio poziv, ali nije želio uzeti primat mjesnome biskupu Paliću i svojim oprečnim stavovima remetiti svehrvatsko jedinstvo na saboru.
- Biskup Komarica je dobio poziv, ali nije imao hrabrosti vođama bosanskohercegovačkih Hrvata reći istinu u lice. Radije tu istinu izgovara nekim trećim osobama, po Zagrebu i europskim metropolama.
Naravoučenije:
Sve dok imamo ovakvo stanje u BiH, dok ”u istu tikvu pišaju” i crkveni ljudi i političari HDZ-ovskog usmjerenja, sve će i dalje zaudarati HDZ-ovskim političkim mokraćnim vonjom.
A to znači: nikada nama u BiH na zelenu granu.
autograf.hr
