-TopSLIDEBiHPolitika

Ustavna diktatura i goli život u permanentnom ‘vanrednom stanju’

Dejtonska BiH u svojoj osnovi je određena permanentnim prisustvom ‘vanrednog stanja’

U svojoj diskusiji o ‘ustavnoj diktaturi’, Giorgio Agamben [1] obrazlaže kako je permanentno prisustvo ‘vanrednog stanja’ najlakše primijetiti u vidu raspada načela podjele političke moći. U modernim demokratskim sistemima načelo podjele moći se najčešće prepoznaje u odvojenosti izvršne, zakonodavne i sudske vlasti, te njihovoj međusobnoj nezavisnosti. Gledajući bosansko-hercegovački polis, teško je oduprijeti se utisku da se takva načelna raspodjela, iako prepoznata u samom ustavu ove zemlje, ne poštuje u realnom političkom djelovanju. Imajući navedeno u vidu, jasno nam je da se u našoj zemlji vlast ustvari ne nalazi u samim državnim/entitetskim/kantonalnim itd. institucijama nego se skriva (manje ili više uspješno) među ljudima koji posjeduju realnu političku moć. Na ovom fonu, svaka vrsta državnog birokratskog ureda u BiH također ne služi sveopćem (tj. ne ličnom) interesu koje predstavlja zamišljeno narodno biće, nego naprotiv samim akterima koji su otuđili ovu vrstu ureda. Tako da, BiH je primjer sistema gdje birokratski ured ne otjelovljuje potrebnu birokratsku separaciju između privatne i javne sfere (Weber) jer politički administratori javni ured ne koriste kao državno već kao privatno vlasništvo. Uzimajući gore navedene primjere podjele moći te osnova birokratskog sistema, koliko i samu genezu etno-nacionalne demokratije, možemo zaključiti da je dejtonska BiH u svojoj osnovi određena permanentnim prisustvom ‘vanrednog stanja’.

Nadalje, najmoćniji bh. politički akteri, najčešće vođe dominantnih partija, u ovom smislu potpuno ispravno sami sebe nazivaju glavnim bajama ovakvog društveno-političkog sistema. Njihovo uplitanje u sve sfere naših života je toliko normalizovano da malo koga ustvari čudi kada se jedan nosilac izvršne vlasti, npr. Milorad Dodik u slučaju Dragičević, miješa u rad ministarstva policije, u rad entitetskog tužilaštva, te malo preusmjerava a malo vodi istragu, uzurpirajući na taj način ovlaštenja i posao načelno nezavisnih sudskih tijela. Kako kaže sam Agamben, te kako to lako možemo primijetiti svuda oko nas, u permanentnom ‘vanrednom stanju’ izvršna vlast se ne miješa samo u ostala „nezavisna” tijela državnog aparata nego se, prodirući u sve instance života građana/ki jednog polisa, upliće čak i u funkcioniranje samog civilnog društva, kontrolirajući ga te namećući mu specifične obrasce prihvaćenog ponašanja. Izjave predsjednika Dodika u kojima prijeti otkazima onima koji bi se slučajno usudili da glasaju protiv SNSD-a na prethodnim izborima, te slične prijetnje Senaida Memića koje naglašavaju kako svi oni koji ne glasaju za SDA trebaju da se boje ovih para-državnih struktura, su ništa više nego medijski dokumentovana demonstracija prakse koja je sveprisutna u BiH, te koje su građani itekako svjesni.

Kako u ovom ambijentu interpretirati slučajeve Dragičević, Mamić i Soldo koji toliko zaokupljaju maštu građana naše zemlje? Dok se smrt Dženana Memića ne uspijeva riješiti već tri godine, te dok slučaj ‘David Dragičević’ prikazuje apsurd situacije u kojoj otac ubijenog djeteta biva optužen za pokušaj državnog udara te tretiran naspram sve svoje epopejne tuge kao kriminalac, tužiteljstvo Hercegovačko-Neretvanskog kantona prije nekoliko dana zatvara slučaj ‘Mile Soldo’ – zaključujući kako se ne radi o kaznenom djelu nego o samoozljeđivanju. Iako ove slučajeve razdvaja trenutno stanje života ili smrti u kojima se oštećeni nalaze, ipak ih ujedinjuje prikaz realnog položaja običnog čovjeka naspram političke moći u ovoj dejtonskoj tvorevini.

Kako bismo bolje razumjeli gore navedeno, važno je spomenuti kako Agamben smatra da je ‘vanredno stanje’ preduvjet za svako razumijevanje ne samo spone koja povezuje svako živo biće sa zakonom, nego i za shvaćanje kako veza između pojedinca i zakona istovremeno prepušta čovjeka samom zakonu kao takvom, tj. u ovoj vezi ljudsko biće biva ostavljeno nezaštićeno naspram samog zakona. U tom smislu, navedeni slučajevi su tek brutalna ilustracija pojma ‘golog života’ iz knjige „Homo Sacer“ jer ilustruju kako se u situacijama ‘vanrednog stanja’ moć suverenog (države, zakona, ili samih onih koji sačinjavaju državu te kontroliraju ili jesu zakon) izvršava bez ikakvog posredovanja.

U ovakvoj situaciju, koju su nam predočila tri slučaja u osnovi ove priče ali čemu je podložna većina građana/ki ove zemlje, individui nisu tek uskraćena elementarna prava nego ta ista individua čak nije niti priznata kao subjekt prava. Bolje rečeno, individua kao takva biva pozicionirana van svake legalnosti. Imajući navedeno u vidu, teško je oduprijeti se ideji da slučaj Dragičević u Banja Luci, ali u istoj mjeri i slučajevi Memić u Sarajevu te Soldo u Širokom Brijegu, nisu preslika Agambenovog prikaza odnosa između formalnog i neformalnog te de-jure i de-facto u bh. polisu u kojem sprege neformalno organizirane društvenopolitičke moći lebde nad svima nama te svojom ukorijenjenosti u ovom birokratsko patrimonijalnom društvu određuju samu vezu između nasilja i zakona.

Ovi slučajevi koji privlače pažnju bh. javnosti dokazuju na najprostiji način Agambenovu tvrdnju kako u ovom sistemu zakon ustvari ne predstavlja ono što nas jednostavno brani od nasilja. Naprotiv, bh. zakon ustvari posjeduje veliki potencijal za samo nasilje jer kao takav djeluje na teritoriji čiji hegemonistički povijesni etno-nacionalni blokovi ustvari uporno rade na proizvodnji ‘vanrednog stanja’ jer se isto nalazi u samoj klici začetka njihovog historijskog perioda. Tako da, shvaćajući gentrifikaciju [2] etno-nacionalizma kao oblika političke normalnosti koja je institucionalno postavljena samim rezultatom rata, teško je očekivati da bi iz klice ovakvog režima, usijanog i izraslog na zločinu, mogao izrasti sistem nekih drugačijih vrijednosti. Drugim riječima, sistem stvoren na drugačijem i nepristranom zakonu bi značio, ili će značiti, i samu propast ovakvog režima.

Napisao za Prometej.ba: Igor Stipić


Sva teorijska razmatranja prikupljena su iz knjige: Razmig Keucheyan (2014). Lijeva Hemisfera. Verso: London.

[1] Agamben je već inspirirao dva članka o protestima ‘Pravde za Davida’: 1) Vedran Filipović – “Ne istraje li Pravda za Davida, RS će biti zajednica zombija”; 2) Drago Bojić – “Republika Straha i Smrti”.

[2] Gentrifikacija u ovom smislu znači domestikacija ‘političkog’, tj. povlačenje alternativnih vizija te ostvarivanje određene političke „normalnosti“ nakon završetka „ratnog stanja” (u širem smislu te riječi), te proširenja novog hegemonističkog shvaćanja osnova političke borbe.

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close