Dolazak na samopromociju predstavljati kao vlastitu žrtvu vrhunac je marijaantoanetskog odnosa prema stvarnosti
„Sad sam prokomentarisala da bi bilo mnogo ljepše da smo mi imali ove mikrofone za stolom, bilo bi nama komfornije, ali ja sam svakako sretna što sam ustala jer sam već mokra potpuno, ovdje je velika vlaga“ – počela je Sebija Izetbegović svoje izlaganje u Konjicu na tribini Politika iz ženskog ugla. Dobro, da se ne lažemo, niko nije očekivao da će govor početi mišlju poput: „Ženom se ne rađa, ženom se postaje“, koja bi nadahnjivala generacije žena poslije, ali „dobar dan“ bilo bi dovoljno. Ili možda da s malim zakašnjenjem čestita Prvi maj kao simbol borbe protiv opresije i nad radnicama? Ne, to ipak nije za očekivati, dovoljno je dobar dan. Jasno, ne samo… Uz selam. Možda i suzu tihu i Fatihu… Ama sve ali nikako da odmah u oči laže. Potpuno suha kaže kako je potpuno mokra. I to zbog vlage. Kao da je predavanje bilo u kino sali Doma kulture u Konjicu, a ne u kongresnoj sali jednog od najluksuznijih i najskupljih hotela u Hercegovini (samim tim i u Bosni), Garden Cityju. A taj Dom kulture, remek djelo arhitekte Jože Osojnika, odnedavno je proglašen i nacionalnim spomenikom. Tito je i Nehrua dovodio da mu napredak Jugoslavije pokaže kroz brigu za kulturno uzdizanje i u njenoj provinciji. Pa su se onda duboko, onako državnički zamišljeni, svako za sebe pitali je li ljepši Dom, Neretva, Djevojke s Neretve ili njihova pjesma. Danas u kino sali, a to danas traje od rata, nema grijanja. SDA, kao stranka koja se predstavlja kao državotvorna, pare koje je dala privatniku mogla je dati Domu kulture, a Seka je zaista mogla osjetiti šta je vlaga i tako se bar malo solidarisati sa stotinama Konjičana koji su je tu od rata naovamo skupljali pripremajući i prateći različite manifestacije.
Posebno zanimljiv dio je taj što je sretna jer je ustala od stola koji je od govornice udaljen cijelih metar. Da li to znači da je za govornicom manje vlažno ili da će joj stajanje pomoći da se osuši?
Dalje je rekla: „Kako god bilo, ja sam došla iz velikog poštovanja prema vama. Danas sam obukla i štikle zbog vas i nalakirala sam nokte obojenim lakom koji nisam godinama stavila i ostavila sam svoju kuću da bih došla danas da budem s vama. Ja svoj vikend ne ostavljam nigdje osim svojoj kući.“ Opet ponavljam, nisam očekivao ništa naročito progresivno, ali jesam barem toliko da prva dama u Bošnjaka ne koristi najveće stereotipe u vezi sa ženama, njihovom urednošću i ženstvenošću – lak i štikle.
Zašto je to dokaz poštovanja i zašto je to dokaz njene žrtve? Zato jer ona hoće da kaže kako godinama nije u prilici da ističe svoju ženstvenost zbog obaveza koje ima kao direktorica, doktorica, profesorica, žena, majka, a ta ženstvenost se krije u laku i štiklama. S emancipatorskog stajališta bolje je biti odgovorna za reformu zdravstva nego promišljati o kombinaciji boje laka za nokte i boje cipela. Za zdravstvo bi, nema sumnje, bolje bilo da Seka promišlja o uparivanju laka sa štiklama, ali to nije do tog što je žena, već što je neemancipirana za društveni značaj funkcija koje obavlja. Kao, uostalom, i cijela bulumenta političara i direktora bez obzira na spol.
Onda je, negdje nakon stote riječi, prisutne pozdravila: „Kako god bilo, ja sam ponosna članica SDA i zbog toga sam danas došla da vas sve poselamim i sve pozdravim i da vam kažem mi nismo tiha snaga…“ Onda se zakašljala i to iskoristila da se još jednom pozicionira kao žrtva: „Izvinjavam se, mene muči alergija, to je još jedna žrtva koju sam danas podnijela.“ Ne može bezobzirnije. Dolazak na samopromociju predstavljati kao vlastitu žrtvu vrhunac je marijaantoanetskog odnosa prema stvarnosti. Pritom i to navodno samožrtvovanje nije ništa drugo do samopromocija. Ipak, ako je i od nje, previše je pa ispada smiješno kao i svako pravljenje medvjeda od muhe, odnosno svako prenemaganje koje traži oreol paćeništva. Razlog zašto je ipak došla pored sve te muke je taj što je ponosna članica SDA te kao takva mora doći među druge članice da ih poselami i pozdravi. Zanimljivo, naziv tribine je Politika (a ne SDA) iz ženskog ugla. Da li žene po Sebiji politički vrijede ako nisu u SDA?
Nakon kašlja, nastavila je s mišlju o ženama u SDA kao ne tihoj nego glasnoj snazi šta god to značilo: „Dakle, mi nismo baš tiha snaga, mi smo prilično glasna snaga i, ako se ne varam, vi to možete da vidite dobro i na mojem primjeru. Dakle, nemojte da se bojite. Nemojte da se bojite ni da budete u politici, nemojte da se bojite da budete na vodećim funkcijama, nemojte da se bojite da budete supruge političara, nemojte da se bojite medija. Radite svjesno, savjesno i dobro svoj posao i nadajte se dobru.“ Završila je misao, sad već za očekivati, japajakanjem. Po čemu je ona glasna snaga i ima li još ijedna žena osim nje u SDA da se može takvom smatrati? U SDA nikad nije bilo nijedne žene koja se uspjela profilisati kao značajan faktor unutar stranke. Jedina ženska politički relevantna figura ponikla iz SDA jest Amra Babić, ali da bi postala takva morala je biti izbačena iz stranke te potom do koljena potući protukandidata na općinskim izborima u Visokom. Niko se, naravno, na tribini nije sjetio ili nije smio postaviti Sebiji pitanje u vezi s njom ili drugo, još bolje, kako biti bitan bez svekra osnivača vladajuće stranke i prvog predsjednika države i muža, svekrovog nasljednika na svim njegovim pozicijama? Došlo bi se do zaključka da je i Sebija malo glasna koliko bi mogla biti. Srećom! O svom porodičnom backgroundu skromno bošnjački je ustvrdila: „Ja nisam direktno u politici, nisam neposredno, ali sam u njoj posredno. Ja sam 35 godina udata i moje je prezime bilo Izetbegović kada je moj svekar bio u zatvoru i kada je bio predsjednik. Za to prezime nije uvijek vezano sve što je ugodno, ali ga nosim s ponosom“. Način na koji gospođa Izetbegović promišlja učešće u politici svrstava nas sve u političare, tj. ne moramo se mi baviti politikom da bi se ona bavila nama, hoće ona reći. Ona je ta koja politiku ne stvara nego je trpi – opet žrtva. Nije baš tako, sama sebi je dva puta u vezi s tim uskočila u usta. Prvi put kad je rekla da je članica SDA, a drugi put kad je rekla da je predsjednica Savjeta za zdravstvo SDA. Dakle, jedna od najodgovornijih za reformu zdravstva u KS. Otkako je zdravstva u BiH u njemu nije bilo nepravednije reforme od te koju, između ostalih, i ona potpisuje.
Radi se o tome da će biti ukinute sljedeće institucije: Studentska poliklinika, Zavod za zdravstvenu zaštitu uposlenika MUP-a i Zavod za zdravstvenu zaštitu uposlenika u saobraćaju. Stomatološki fakultet s klinikama se od prvog januara 2017. prestaje finansirati iz sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja. U potpunosti prelazi, što se finansija tiče, na Ministarstvo obrazovanja. Stomatologija se u potpunosti privatizuje. Ukidaju se dispanzeri za djecu školskog uzrasta a ona se prebacuju u ambulante porodične medicine. Kao, uostalom, i svi pacijenti iz institucija koje se ukidaju. Porodična medicina pritom nema ni trećinu kapaciteta da te pacijente primi. Međutim, ono što javnost najviše žulja jest činjenica da će djeca školskog uzrasta biti prisiljena čekati u istim čekaonicama na pregled kod istih ljekara kao i ljudi najrazličitijih dobnih skupina s najrazličitijim bolestima te će tako biti dovedena u neposrednu opasnost od zaraze, za neke možda kobne. Pritom, ta reformna se radi zbog ušteda a da planom reforme nije definisan utrošak sredstava koja će biti ušteđena. I, što je još važnije, šta će biti s nekretninama zdravstvenih institucija koje se ukidaju kada ih isprazne od ljudi i stvari? A što se žena tiče, njima će ukinuti Zavod za zdravstvenu zaštitu žena i materinstva. Zanimljivo da je na čelu Ministarstva zdravstva KS također žena, doduše ne iz SDA već iz SBB-a, te da politika iz ženskog ugla, bar kad je zdravstvo u pitanju, u KS djeluje ubilački.
Ono što je Sebija istakla kao važno kad je reforma u pitanju: „Ja sam direktorica KCUS-a, ali kada se razbolim ja ne znam gdje treba da odem. Svi mi koji plaćamo zdravstveno osiguranje, i oni koji ga ne plaćaju, moraju da znaju svaki korak u putu pacijenta.“ Primjećujete, opet ona žrtva. Kako, majku mu, zna doći do službenog automobila člana Predsjedništva i koristiti ga za vlastite poslovne potrebe? Da li se to ona bolje razumije u muževljeve nego u vlastite poslove? I šta to po njoj znači pojednostaviti put pacijenta? S obzirom da se govori samo o ukidanjima institucija, to znači pacijenta doslovno svesti na jednu adresu – porodična ambulanta. Put je, nema sumnje, pojednostavljen do kraja, ali on je prečica do smrti a ne do zdravlja. Da li je to uistinu put kojim i Sebija želi ići?
Kad je riječ o ženama, zanimljiv je i njen dio izlaganja o trudnicama: „Ono što mora da se zna jeste da trudnice nisu bolesne žene. Trudnoća nije bolest, to je normalno drugo stanje osim ako se ne radi o patološkoj trudnoći. Žena ne treba biti 9 mjeseci na bolovanju pa onda godinu na porodiljskom. To je ono čega se boje poslodavci. Dajte da izbijemo taj argument. Žene moraju da dokažu da u tih devet mjeseci može da se radi i ja sam dokaz za to. Naravno, neće niko trudnici dati da nešto nosi, ali će moći sjediti za stolom i raditi lagane poslove.“ Pročitajte predzadnju rečenicu ponovo. Da, opet je ona dokaz za nešto. No, to je manje bitno. Bitnije je to što ona kao političarka i kao doktorica više brine za poslodavce nego za zdravlje trudnica i čuvanje njihove trudnoće. Trudnoća, činjenica, nije bolest, ali se na bolovanje ne ide zbog trudnoće kao takve, već zbog opasnosti po trudnoću – ili za majku ili za bebu ili za oboje.
I zašto, dovraga, u HNK priča o reformi zdravstva koja se dešava u Kantonu Sarajevo? Ako se malo bolje razmisli, ima logike. Zdravstvo u HNK, tačnije u onom njegovom bošnjačkom dijelu, strukturirano je po modelu koji se želi primijeniti u Sarajevu. Tamo ljudi već odavno imaju, kad je zdravstvo u pitanju, ono što će u Sarajevu tek imati – ništa, ako su nevjernici. Ako su vjernici, imaju dovoljno džamija u kojima se mogu moliti za zdravlje.
(Amer Tikveša, Prometej.ba)
