Duhovna dimenzija Posta ili Savma

Postiti znači svjesno, slobodno, namjerno, po svojoj volji i htijenju isključivo u ime i radi Allaha dž.š. suzdržavati se od jela, pića, strasti, svih tjelesnih, bioloških i fizičkih ugođaja i zadovoljstava od pred samu zoru do akšama, ali, također suzdržavati se i kloniti tokom cijelog ramazana i danju i noći: laži, prenošenja tuđih riječi, ogovaranja, strastvenih požudnih pogleda, kao i lažne zakletve

(PIŠE: Mustafa ef. SPAHIĆ – Oslobođenje)

“O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan svim generacijama prije vas, s istim ciljem i svrhom, da biste se grijeha klonili, bogobojazni bili i punu, pravu, permanentnu, živu svijest o Bogu imali.” (Kur'an, 2:183). U “Uvodu u Kur'an” rahmetli Nerkez Smailagić piše: “Pristupajući samom sadržaju Kur'ana, nije naodmet podsjetiti na W. Jamesonovu definiciju religioznog života: to je vjera u postojanje nevidljivog reda (alemul-gajb) i vjera da čovjekovo najviše dobro leži u skladnom prilagođavanju tom nevidljivom redu (to Hegel naziva spoznata nužnost , tj. da je čovjek kao stvorenje svjestan svoga Stvoritelja i da mu se kao stvorenje u slobodi preda i pokori). Na temelju toga se po Mcdonaldu islamski religiozni stav da razmatrati u tri esencijalna pravca: realnost (Hakk) Nevidljivog, podloge života koja se može doseći tjelesnim osjetilima, čovjekov odnos spram Nevidljivog kao spram vjere i pronicanja u Njega to znači cijeli emotivni život vjernika i njegova disciplina na tom putu do izravne spoznaje Boga. Tako se, na prvom mjestu, nadaju tri temeljna plana Kur'ana koja, doduše, ne iscrpljuju njegov sadržaj, ali ga sažimaju u bitne odrednice njegove poruke. To su metafizički, antropološki i etički plan.

Već je rečeno da Kur'an nije (samo) teološka, a može se dodati ni (samo) filozofska rasprava. On je bitno, živo iskustvo Vrhunaravnog jednog velikog i nadahnutog srca koje se osjetilo ispunjenim nepokolobljivom mjerom u svoga Tvorca i stoga pozvanim promijeniti čovjeka, što znači svijet, život i svijest. Kako se islamska Objava postavlja u duhovni kontinuitet prethodnih objava i kako donosi u novim uvjetima i oblicima, njihovu univerzalnu monoteističku poruku, ona je morala zahvatiti cjelinu svijesti i čovjeka. Odatle se u njoj neizbježno nailazi na teme koje su esencijalne za tu cjelinu: Bog, kozmos, postanak i nestanak života, duša, dobro i zlo, slobodna volja, eshatologija, egzistencija, sudbina, istina i zabluda, vrijeme i prostor, konačno i beskonačno.

Knjiga mudrosti

Uostalom, Kur'an sam kaže da je knjiga mudrosti (10:1), a to znači da tematizira bitne teme koje se odnose na Boga i Njegovo djelo. Kur'ansko izlaganje posvećeno je, zapravo, utemeljenju nauka kojem je vrhovno načelo i svrha Bog. On se određuje Zadnjim Bitkom ili Istinom – Hakkom (2:186 i 31:30), samopostojan je (Kijamun bi nefsihi), sveprožimajući (Vasiun i Muhitun), vječiti (Halidun), apsolutna realnost (2:15, 6:62, 20:111, 31:30, 32:2, 55:27, 112:3). On prethodi svemu (Evvel) i ono je što ostaje iza svega (Ahir), vidljiv je (Zahir) i tajan (Batin) i zna svaku stvar – vehuve bikulli šejin alimun (57:3). Kako je Bog metaempirički Bitak, on je nedostiživ ljudima koji su ograničeni svojim osjetilima. On je stoga iznad svakog poimanja. Njegova transcendencija izvodi se iz toga što je On s one strane ograničenja, vremena, prostora i osjetilne egzistencije svijeta; On im, naime, prethodi. Ali je također imanentan dušama (enfus) i Red koji prožima prostor i vrijeme (afak). Prava priroda Božija (Njegovo Biće – Zat), ne može se uopće spoznati. Ali Kur'an, pri tomu, postupa po čovjekovoj mjeri i koristi sličnosti iz njegova iskustva.

Prema akademiku prof. dr. Rešidu Hafizoviću u knjizi “Stubovi Islama i džihad”: “Prirodno je da takav hod započinje na stranicama Prirode (Kur'an al-afak – Liber mundi) i nastavlja se na stranicama Knjige (Kur'an al-anfas – Liber revalatus).” Stara i mudra ulema je navodila da je Priroda Kur'an koji šuti a da je Kur'an Priroda koja govori. Kao što Kur'an ima svoje velike planove Modo grosso, tako i post – savm ima svoje raznolike dimenzije.

Navedeni ajet na početku teksta navodi tri osnovne istine. Njime Allah propisuje post – savm, ali nas i podučava da nam je post – savm propisan kao i svim prijašnjim generacijama i narodima, od Adema a.s. čime se potvrđuje vjerski, idejni, duhovni, moralni, obredni, šerijatski, ibadetski, unutrašnji i kulturni kontinuitet čovječanstva. S te strane, post – savm, sa salatom – namazom na ravni obreda predstavlja jednu jedinstvenu, iskonsku (primordijalnu, neprekinutu) tradiciju čovječanstva, koja kao živa i čista, na Istini utemeljena historija povezuje sve generacije ljudskog roda u jednu jedinstvenu duhovno-vjersku, idejnu, vizionarsku, moralno-etičku, obredno-običajnu, kulturno-civilizacijsku i formalno-pravnu organiziranu zajednicu i porodicu. Izvor i topos svakog obreda jesu Allahove objave (kelim, risale, suhufi i veliki kitabi) i tako navedeni ajet naglašava da je naredbodavac posta uvijek isti, dakle Allah, i da je cilj, svrha, smisao i nakana posta svakom narodu i zajednici jedna te ista – Kao što je postiti mjesec ramazana, koji traje 30 ili 29 dana, obavezna, pojedinačna – fardi ajn dužnost svakom muslimanu i muslimanki koji su potpuno umno i fizički zdravi (akil), punoljetni (bulug), slobodni (hurrijjet) i nalaze se kod svoje kuće (mukim) – tako je svrha, smisao, sadržaj, cilj i nakana posta za svakog vjernika ista – Leallekum tettekun, da se u čovjeku pomoću posta – savma kao najjačeg Allahovog unutrašnjeg lijeka, instrumenta i sredstva izgradi, učvrsti i zaokruži potpuno čista, autentična, nepatvorena, originalna, prava i iskrena vjerska svijest. Pomoću takvaluka čija je energija Allahovom milošću post – savm u čovjeku jača vjera i razvija se duhovnost.

Evo šta Ebu Hamid el Gazali piše: “Vjera je intuitivna potreba duše, njen vlastiti unutrašnji doživljaj. Njeno središte je ljudsko srce, a pokretačka snaga i energija je ljubav prema Bogu. Srce poznaje Boga, primiče Mu se, radi za Njega i probija se ka Njemu. Post je uzvišenje duše, vježba za ojačanje tijela i podstrekač u činjenju dobra. On je čovjekova zaštita. U gladovanju tijela srce postaje čisto, budi se inteligencija i produbljuje intuicija, dok sitost donosi glupost, osljepljuje srce i pomućuje razum. Dijete ako jede mnogo, slabo pamti i misli. Oživite svoja srca malo se smijući, malo jedući i čistite ih glađu, pa će vam uvijek blistati.” Gazalija ovo piše u 11. i na početku 12. stoljeća, a Muhammed Abduhu u 19. i na početku 20. stoljeća, o savmu zapaža: “Post stvara kod postača osjećaj stalnog Božijeg nadzora i povećava njegov stid. Ovaj osjećaj Božije prisutnosti najveća je garancija očuvanja duše od griješenja, ustrajnosti na Božijem putu i sreće na Ahiretu. Pogledaj hoće li onaj koji posti, iskreno vjerujući u Allaha i znajući da On budno prati sve njegove postupke, varati i zavaravati ljude, je li mu svejedno kada ga Allah vidi kako nečija dobra nepravedno jede, hoće li odbiti dati zekjat, uzimali kamatu, čini li prestupe- grijehe, bilo tajno ili javno itd. NE! Sigurno ne, jer onaj ko je svjestan da ga Allah dž.š. stalno prati i nadzire neće počiniti nijedan od ovih grijeha, a ako bi slučajno i počinio neki od njih, brzo će tevbu (pokajanje) Allahu učiniti i grijeha se proći.”

Hasan el-Basri među prvim velikim islamskim alimima koji živi u osmom stoljeću za mjesec posta primjećuje: “Allah dž.š je zaista Ramazan učinio natjecalištem svojih stvorenja u pokornosti svome Stvoritelju, kako bi stekli Njegovo zadovoljstvo. Oni koji se uz Ramazan uključe u ovo natjecanje sigurno uspiju zadobiti Božiju nagradu, a oni koji zaostanu u natjecanju ostanu bez nagrade.” Evo šta Lukman a.s. savjetuje svome sinu: “Sinčiću moj, kada se napuni stomak, uspava se misao, zamre mudrost, a čovječije tijelo postaje lijeno u vršenju ibadeta.” Zapravo da li ljudi mogu u punom kapacitetu živjeti život bez vizija i ideja ili mogu samo puko trajati u uživanju i iživljavanju? Prema Auguste Comteu: “Historija misli jeste objektivna historija čovječanstva i misaoni elementi jačaju društvenost.” Za Tomasa Eliota koji je književnik a ne sociolog kao Kont: “Glavna snaga u formiranju jedne zajedničke kulture između naroda od kojih svaki ima svoju posebnu kulturu jeste vjera. Samo na pozadini kršćanstva čitavo naše mišljenje ima važnost. Mi trebamo raznolikost u jedinstvu.”

Za Maxa Webera idejni faktori su glavna pokretačka snaga društveno-historijskog, privrednog i sveukupnog razvitka svakog društva. Duh, korijen i idejne činioce Weber traži u religioznoj oblasti. Religija je ta, po njemu, koja daje vrijednosti, određuje sadržaj, smisao, svrhu i cilj života, a nauka, preko tehnike, tehnologije i civilizacije daje sredstva života. Opasno je brkati i zamjenjivati ciljeve i sredstva života. Bez religije nauka je slijepa, opasna i bez cilja, a religija bez nauke je krhka i nemoćna. Bez religije pomoću nauke ljudi mogu znati, a ne mogu spoznavati stvarnost. Znano ilm ili Bekant nikada nije po automatizmu i spoznato mearifa ili erkant. Najveća i najopasnija zamka i iluzija čovjeka ovog doba jeste što on izjednačava znano sa spoznatim. Na te zamke, podvodne mine, iluzije, simulakrume, idole tribusa (plemena), idole specusa (pećine), idole fori (trga) i idole teatri-pozorišta, pored Bekona i Bordijara upozorava i Eliot u pjesmi “Stijena”: “Gdje je život koji smo izgubili u življenju? Gdje je mudrost koju smo izgubili u znanju? I gdje je znanje koje smo izgubili u informaciji? Ciklusi neba 20 vjekova udaljavaju nas od Boga i približavaju prašini.”

Prisjećanje duše

Iracionalno je, pogubno i sramno život svesti samo na uživanje i griješenje (ismun) i iživljavanje i razvrat (idžram). Ukoliko znanje nije i neprestano prisjećanje duše (Sokrat) na svijet vječnih ideja iz kojih je došla u relativni i prolazni dunjaluk, onda se mudrost neminovno gubi u hladnom slijepom i bezdušnom znanju, a samo znanje u prašumi informacija makar ono bilo i u slikama podastrto. Rezultat je jedan – udaljavanje od Boga, a zakivanje za Zemlju. Prema Janu Asmanu, kultura sjećanja je održiva, sadrživa i neuništiva samo preko hramova i obreda. Za Platona državu državom čine ljudi i hramovi. Za Durkheima: “Društvo je prije svega ideja koju ono u sebi formira.” Slijedom toga više Evropa opstoji na deset Božijih zapovijedi nego na bilo čemu drugom. Za Špenglera religija je arhetip i duša svake kulture. Kada tako misle i pišu takvi i toliki umovi, evo šta je religija za rahmetli Nerkeza Smailagića: “Vjera je, to se svi slažu, stvar duše (Ruha). Ona se po mnogo čemu duboko korijeni u samoj čovjekovoj naravi, u njegovoj upravo duševnoj potrebi da nadraste svoje ograničeno biće i da se uzvisi do Jednog do Najvišeg Bića preko kojeg i sam čovjek doživljava vlastitu punoću i svrhu. Vjera je reagiranje ljudske naravi i njena neprestana težnja prema Bogu.”

Zato sve što iznutra valja počiva na vjeri, a sve što izvana uspijeva na pravi i nepatvoren način počiva na slobodi. Biti čovjek za Antiku jednako je biti slobodan, a biti slobodan znači baviti se politikom. Biti slobodan, za Hegela jednako je biti u sebi. Biti u sebi, sa stajališta Islama, jednako je iznutra biti u vjeri, etici, estetici i kulturi, a izvana u vjerozakonu, politici, znanosti i civilizaciji. Baviti se politikom, pretpostavlja i unutrašnje i vanjsko određenje čovjeka ili i unutrašnju i vanjsku dimenziju slobode. Konkretno to znači dignitet, integritet, subjektivitet, vjerodostojnost kroz poštenje, kapacitet i autoritet za zauzimanje stava u javnom životu po svakom javnom, državnom i političkom pitanju i neprestano promicati i zastupati ideju općeg dobra koja donosi korist i olakšanje najvećem broju ljudi.

Evo kako vidi i definira slobodu Hajdeger sa stajališta svake ličnosti: “Sloboda je moć da se očuva bogatstvo kao vrijednost po sebi da se sačuvamo od zaborava stanovanja kao temeljne crte ljudskog postojanja.” Gubljenjem slobode u iskonskom smislu gubi se i moć čuvanja i nezaborava bogatstva kao vrijednosti po sebi, prema De Mistreu znači: “Sam zaborav Velikog Bića (ne kažem prezir) je neopoziva anatema na ljudska djela koja ih je žigosala. Sve ustanove, koje se uopće mogu zamisliti, počivaju na nekoj religioznoj ideji ili propadaju. One su snažne i trajne toliko koliko otjelotvorene i ostvarene (obogotvorene) ako se smije tako reći. Jednom riječju čovjek može predstavljati Tvorca samo postavljajući se u odnosu prema Njemu (kroz spoznatu nužnost). Bezumnici kao što smo ako želimo da zrcalo odražava sunčev lik, da ga okrećemo prema zemlji. Kada se razmisli o činjenicama koje potvrđuje vascijela historija, kad se promotri da u loncu ljudskih tvorevina, od onih velikih ustanova koje čine epohe svijeta do najmanje društvene organizacije, od carstva pa sve do bratstva, sve imaju božansku osnovu i da ljudska snaga, svaki put kad je izolirana (i svedena samo na humanizam) mogla je ovim djelima dati samo lažnu i prolaznu egzistenciju.”

Zato niko ko drži do sebe i ko uvažava i priznaje ljude nije i neće poricati slobodu kao vanjsku dimenziju, oblik i okvir Objave. Samo su različita poimanja, percepcije i definicije slobode. Sloboda kao i etika jest u ovom ali nije od ovog svijeta. Od ovog svijeta je nužnost, kauzalitet, moranje, hijerarhija i objektivnost. Zato prema Bryceu: “Demokratija kao i svaki drugi oblik vladavine treba da cijeni i čuva ličnu slobodu (kao vanjsku dimenziju Objave). Ova, kao kiseonik u vazduhu predstavlja element koji osigurava život. I ako bi ona nekim slučajem iščezla politička sloboda bi dočekala da joj se jedan od najljepših plodova sasuši i ugine dok još na grani stoji.” Pogubno je slobodu kao Božiji okvir i formu odvajati a kamoli suprotstavljati vjeri i odgovornosti ili vjeru i odgovornost slobodi. Tada po pravilu slijedi ono što zapaža Charles Colton: “Ljudi su spremni svađati se zbog religije, ratovati i umrijeti za nju, samo nisu spremni da žive po njenim pravilima.” Kod kojih se ovo ljudi događa? Kod onih koji se poistovjete sa konfesijom preko religijskih ustanova, institucija i hijerarhija, a nikada preko Božije vjere ne uđu u religiju. Njihova je osnovna maxima, umjesto da vole svoju religiju i da žive po njenim uzusima, oni mrze i zlo čine pripadnicima drugih religija.

Vjera, ustvari, daje sadržaj i smisao a odgovornost mjeru i granicu. Također, pogubno je rastavljati i suprotstavljati mogućnost i dužnost, pravo i obavezu, etiku i estetiku, ideale i interese. Klasična misao kaže: istina, dobro i lijepo su tri grane sa istog stabla. Zato naglasimo – granica slobode je granica odgovornosti. Dokle smo slobodni dotle smo odgovorni. Sloboda bez odgovornosti vodi u anarhiju, a to je najgora negacija slobode. Granica dužnosti je granica mogućnosti. Dokle seže mogućnost tolika je dužnost. Mogućnost bez dužnosti se pretvara u nepravdu, nasilje, teror i dominaciju. Granica etike je granica estetike. Nema ljepote po cijenu pornografije i nemorala. Granica dobra je granica zla i granica naredbe je granica zabrane. Životinjama zato što su životinje ništa se ne zabranjuje, ali one nemaju kulturu. Obredi, naredbe, zabrane i kultura su odlike ljudske vrste. Granica prava je granica obaveza. Prava bez obaveza vode u kriminal, korupciju, diskriminaciju, diskreciju, ličnu arbitražu ili samovolju. Nauka i civilizacija nisu i nikada neće određivati put, pravac, cilj, svrhu, i smisao života, nego su davale i daju tehniku i sredstva života i uočavaju relacije, odnose, utjecaje i prožimanja među stvorenjima u stvorenim svjetovima, a vjera putem Objave daje sadražj (istinu i uputu) i određuje smisao života. Samo putem Objave čovjek vjeruje i spoznaje ono čega nije bio svjedok i saučesnik, a to je da je Allah dž.š. Jedini Stvoritelj, Gospodar i Darovatelj svih formi i oblika, da je u čovjeka udahnuo Ruh na koji je nakalemio savjest (ličnu objavu), a na savjest usadio moralni zakon (moralni zakon u nama i zvjezdano nebo nad nama) da je melekima odredio sedždu, Ademu i da je čovjeka odredio da bude Halifa – Povjeritelj svih stvorenja u stvorenim svjetovima i da je čovjeka podučio imenima svih stvari i stvorenja.

Postači

Post se čovjeku i ljudima naređuje isključivo u ime i radi Allaha dž.š. da bi ljudi pomoću njega postigli pravu i potpunu vjersku svijest, da bi stalno mislili na Allaha, da bi Ga se u slobodi bojali, da bi se grijeha i mekruha klonili i izvršavali ono što se naređuje i preporučuje i da bi se klonili onog što se zabranjuje i odvratnim čini. Šta znači u komplementarnom smislu postiti? Postiti znači svjesno, slobodno, namjerno, po svojoj volji i htijenju isključivo u ime i radi Allaha dž.š. suzdržavati se od jela, pića, strasti, svih tjelesnih, bioloških i fizičkih ugođaja i zadovoljstava od pred samu zoru – imsaka do akšama (zalaska sunca – iftara) ali, također, suzdržavati se i kloniti tokom cijelog ramazana i danju i noći: laži (kizba), prenošenja tuđih riječi (nemimeta), ogovaranja (gibeta), strastvenih požudnih pogleda (nezaru bi šehvetin), kao i lažne zakletve (jeminul-kazibi). Svim organima tijela kojima se može griješiti uz Ramazan treba da se čuva od grijeha.

Pobožni i mudri ljudi smatraju da imaju četiri kategorije postača: 1) Post širokih narodnih masa koje poste od hrane, pića i strasti. 2) Post opće dobrih ljudi koji se tokom posta čuvaju izvanjskih grijeha kao što su: laž, ogovaranje, prenošenje tuđih riječi, strastveni pogledi i lažna zakletva. 3) To su oni postači koji neprestano žive između straha od Božije kazne i nade u Njegovu milost. 4) Su oni ljudi koji su se dušom i tijelom predali Allahu i uvijek su spremni samo svoj, a ne tuđi život položiti iz ljubavi prema Allahu. To su Božiji poslanici i vjerovjesnici. Oni nikada nisu kao Staljin govorili da će braniti Rusiju do posljednjeg Poljaka. Svaki Božiji poslanik je svoj život stavljao na branik univerzalnih i neupitnih vrijednosti: vjere, života, slobode, imovine, časti i dostojanstva, uma i razuma, potomstva i sveukupne ljudske zajednice. Takvaluk koji se postiže postom ili savmom između ostalog znači potpuno svjesno, savjesno, slobodno, namjerno, svojom voljom, unutarnjim htijenjima, osjećajima, mislima, osjetilima, razumom, umom – dakle pameću ili cjelokupnim bićem – živjeti u skladu sa Allahovom voljom – Šerijatom i Vjerovjesnikovim putem – sunnetom.

Et-Takva također znači neprestano bojati se Allaha i Njegove kazne i permanentno uzdati se u Njegovu milost i nagradu kao i izvršavati u svojim granicama sve ono što Allah naređuje, a kloniti se onoga što On zabranjuje. Dakle, Et-Takva znači potpuno svjesno i slobodno življenje u krugu i okviru od Allaha objavljenih i od Vjerovjesnika demonstriranih propisa. Takvu svijest kao cjelokupno i istodobno, integralno funkcioniranje svih elemenata čovjeka: srca (vjere), duše (etike), tijela (zakona) i razuma kao kopči i antena za vanjske stvorene svjetove, na jednoj, i uma, kojim se misli i razmišlja, na drugoj strani – u svakom čovjeku, na svakom mjestu i u svakom vremenu, izgrađuje, čini je jasnom, izvjesnom, sigurnom, iskrenom, pravom i iskonskom prirodnom savm ili post. Post je nevidljiv obred koji se ne može pratiti i u kome, prema hadisu nema prijetvornosti, glume niti transparentnosti. Es-Sijamu La Rijae Fihi. Iskren i skrušen vjernik posti čitavim tijelom (džismom) egzistencijalnom dušom (nefsom), na koju se lijepe strasti i poroci, udahnutim duhom (ruhom) umom i razumom (aklom) i srcem (fuadom). Za takve vjernike ne treba se plašiti i od njih se ne treba bojati jer se oni zbilja boje Allaha. Takvi vjernici znaju šta su prave blagodati. Islamski klasik Muhammed Mustafa el-Meragi piše: “U mjesecu Ramazanu su dvije blagodati, blagodat Kur'ana i blagodat posta, to jest blagodat nauke, svjetla i upute i blagodat načina za dobijanje svega toga. Postom se duša uzdiže, težeći istini koju je spremna prihvatiti, a udaljuje se od svih niskih prohtjeva tijela, kao što su mržnja, zavidnost, osveta i mnoge druge ružne osobine i navike. Ona se pomoću posta produbljuje spremna da prihvati izliv Allahova nura i razumije Allahove znakove i pouke koje u sebi nose.”

Doista, post u čovjeku i ljudima razvija i učvršćuje savjest i samosvijest, ili svijest o vlastitoj svijesti, čuva njihova tijela od grijeha, a egzistencijalne duše – enfuse od strasti i poroka i hrani njihov ruh – duh. Koga post ne uozbiljuje i ne vraća u moralne okvire, za njega unutrašnji lijek ne postoji. Ipak, nadu ne treba gubiti. Kako je pred kraj života kazao Hajdager: “Samo nas Bog može spasiti” ili što je prije osam stoljeća zapisao Ibn Hazm: “Možeš spaliti papir, ali ne i ideje.” Iskren post vraća ljude Bogu i čini ih plemenitim prema ljudima. Neka ovaj tekst bude ramazanska hedija pripadnicima Islama a čitaocima Oslobođenja.