Kultura

Filip David: Moć zla

U ovom specifičnom obliku društvene psihopatologije spajaju se dva naizgled nespojiva pojma: manija veličine i manija gonjenja. Nemali broj političara, te ljudi od nauke i duha, mefistofelovskom upornošću pothranjuju ta dva oblika ludila

Moć zla sadržana je u njegovoj sposobnosti višestrukog preobražavanja. Zlo uzima oblike bića, pojava i stvari koji su mu prividno ili stvarno suprotni. U srednjovekovnim monaškim ispovestima nalazimo opise onih dugo iščekivanih trenutaka kada se u nebeskoj svetlosti ukazuje gizdavi Hristos, sav u zlatu i dragom kamenju, što je obična pojava demona koji veru i strpljenje božijih slugu iskušava i na razne druge načine: pozivima na blud, krivoverstvo i zločinstvo, ali tako što sve ove grehe opisuje rečima upravo suprotnog značenja. U zapisu jednog opata čitamo kako su samostani glavna meta đavolskih izroda: „Oni jašu po česticama prašine u zrakama sunca, posvuda su razasuti poput prašine, spuštajući se na nas kao kiša, oni su tako bezbrojni da ispunjavaju čitav svet, sav zrak.“

Ovaj kratak uvod približava nas razmišljanju i iskušenjima demona i moći zla u našem vremenu. Pre četiri godine na seminaru za mlade filmske reditelje u Beogradu, koji je vodio poznati mađarski reditelj Ištvan Sabo, poveo se razgovor o filmu i umetnosti u doba nacizma i o umetnicima koji su, služeći takvome režimu, prodali duše đavolu. Jedan mladi njemački reditelj usprotivio se opštem mišljenju o krivici umetnika i intelektualaca koji su podržavali Hitlera. On je izneo uverenje da su se mnogi ugledni savremenici našli u zabludi jer je zlo uzimalo izgled dobra, a demonsko anđeoskog. „Ako su činili loše, mnogi su to činili ubeđeni da rade za opšte dobro.“ U polemici koja je nastala Ištvan Sabo nije prihvatio takvu vrstu opravdanja. „Stvarni intelektualac nema pravo na zabludu ove vrste. Pogrešne procene u pitanjima narodnog opstanka i bitnih pitanja epohe ne mogu se ničim pravdati.“

Nacionalni kič kao uvod u rat preuzeli su neumorni delatnici kulture. Podignute su kulise za grand guignol u kojem će smrt igrati svoju predstavu. Institucije kulture pripremale su rat. Politika je taj rat sprovela

Gdje je u čitavoj ovoj zlokobnoj priči o samoobmanama i zabludama mesto naših intelektualaca? Da li su učili na primerima iz bliske istorije? Šta su u svojim spisima, svojim govorima i proglasima proizveli oni čija je glavna oblast proizvodnja duha? Mnogi od njih, raspaljeni iznenada razbuktalim strastima, preko raznih memoranduma i deklaracija stvarali su u jednom već bolesnom organizmu groznicu koja će dovesti do pravoga kolapsa. Institucije kulture, institucije duha, preobražene su u bučne družine koje su trubljama i dobošima najavljivale buduće krvave zore. Bez takve duboke i temeljite pripreme, gde je nacionalno isticano do samoobožavanja, uz mržnju prema svemu što je drugačije i strano, rat ne bi bio moguć. Naučne i kulturne ustanove stvarale su atmosferu nacionalnog patosa iz kojeg su se rađali različiti ekstremni zahtevi. Još pre dvadeset godina Danilo Kiš pisao je o takvom nacionalizmu kao o paranoji, pojedinačnoj i kolektivnoj paranoji, kao o ideologiji banalnosti i kiča. Za širenje paranoje pobrinuli su se psihijatri. Nacionalni kič kao uvod u rat preuzeli su neumorni delatnici kulture. Podignute su kulise za grand guignol u kojem će smrt igrati svoju predstavu. Institucije kulture pripremale su rat. Politika je taj rat sprovela. To je bila ona kardinalna greška, sudbonosna greška, seme zla iz kojeg su nastajala sve veća i veća zla. Institucije koje su zloupotrebljavajući nauku i umetnost otvarale putove gospodarima rata tu odgovornost ne mogu izbrisati, ne mogu poništiti. Ostali su bez moralnog prava da u vremenu otrežnjenja postanu stvarni kritičari ratne politike i ratnih zločina.

Mitovi su ispunili užas egzistencijalne praznine. Civilizacija je proglašena odgovornom za dekadenciju, bolesti, izopačenosti

Sve ono što nam se dogodilo pokreće značajnu temu o ulozi nacionalnih institucija u društvu, učešću intelektualaca u radu takvih institucija i njihovoj odgovornosti u tom delovanju. Opoziciona uloga najvećeg dela naše inteligencije u odnosu na vlast nije bila radikalna kritika te vlasti. Ni pre raspada ni posle raspada Titove Jugoslavije nije postojao snažan demokratski front. Srpska intelektualna opozicija, u meri u kojoj je nje bilo, ograničavala se na pojedine proteste bez stvarnog programa za budućnost. Činilo se da je sistem u kojme smo mi živeli večan. A kad se taj sistem raspao, takoreći preko noći, u opštoj pometnji mnogi ortodoksni komunisti ali i intelektualci opozicije, u strahu od stvarnih promena, okrenuli su svoje poglede prema prošlosti. Strah od Evrope i sveta probudio je učmali duh palanke. Individualizmu je sada suprotstavljen arhaični kolektivizam patrijarhalne zajednice, modernom – antimodernizam, liberalizmu –antiliberalizam, kosmopolitizmu – nacionalizam. Kako se ubrzo pokazalo, to je bilo preuzimanje bitnih elemenata populizma iz vremena pre Drugog svetskog rata i verskog nacionalizma Nikolaja Velimirovića, što je predstavljalo ozbiljnu zabludu i obnavljanje nekih ideja i pokreta koji su doveli do najvećih i najstrašnijih iskušenja ovoga veka. Mitovi su ispunili užas egzistencijalne praznine. Civilizacija je proglašena odgovornom za dekadenciju, bolesti, izopačenosti. Sve što je novo opasno je po narodno zdravlje, njegovu iskonsku krepkost i zdravu naivnost. Takvo mišljenje, koje je krenulo iz naučnih krugova, ušlo je u folklor, u politiku, u svakodnevni život. Uzimam jedan od tekstova koji mi je na dohvat ruke, pismo jednog čitaoca, inače lekara, objavljeno ovih dana u dnevnim novinama Politika pod karakterističnim naslovom „Zašto Srbi izumiru“. Tu piše kako je raspad srpske porodice prouzrokovan namernim uništavanjem svih pozitivnih autoriteta: Boga, nacije, roditelja, kumstva, date reči, profesionalne časti i obaveza premam otadžbini. To je, kako uvaženi čitalac saopštava, delo neprijatelja srpstva. On zaključuje: „Na onim mestima u Jugoslaviji gde je porodica očuvana, gde seksualna sloboda nije prodrla, gde su autoriteti više sile očuvani, tamo nema depopulacije, tamo vlada demografski bum.“

U ovom specifičnom obliku društvene psihopatologije spajaju se dva naizgled nespojiva pojma: manija veličine i manija gonjenja. Nemali broj političara, te ljudi od nauke i duha, mefistofelovskom upornošću pothranjuju ta dva oblika ludila

Očevidno, u svetu opsednutom demonima jedine snage dobra su narod i autoriteti, odnosno stada i pastiri, mase i vođe. Ovaj idilični svet koji je oduvek postojao samo u narodnoj epici, u našoj savremenoj varijanti preobražava se u svet filozofije palanke i barbarogenija. U ovom specifičnom obliku društvene psihopatologije spajaju se dva naizgled nespojiva pojma: manija veličine i manija gonjenja. Nemali broj političara, te ljudi od nauke i duha, mefistofelovskom upornošću pothranjuju ta dva oblika ludila. Naša trenutna društvena situacija proizvod je takvog stanja duha.

Odbacujući pravo na individualizam i na individualnu akciju, intelektualac odbacuje i odgovornost za zlo u kojem je saučestovao. Kliničkim istraživanjima dokazano je da poslušnost prema autoritetu otklanja sve moralne dileme, a krivicu zbog pogrešnog odlučivanja i delanja prebacuje na druge. „Ponašanje nezamislivo za pojedinca koji samostalno dela ostvaruje se bez kolebanja po naređenju autoriteta, uključujući krađu, ubijanje i zločin“ (Stenli Milgram).

Pozivanje na vlast, na vođu, zaklanjanje iza ideologija, nacije i vere kao vrhovnih autoriteta upravo svedoči o sindromu moralne dezintegracije, etičkog rasula. Zagrljaj intelektualca s autoritetom zagrljaj je moralnog samoubice.

*Tekst Filipa Davida koji je objavljen u splitskom Feralu, a potom u knjizi „Jesmo li čudovišta?“ (Bosanska knjiga, Sarajevo 1997

Prometej

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close