PolitikaRegion

Jan-Werner Müller: Kako populisti pobeđuju i kada gube

Kao da se svi evropski izbori bave samo jednim pitanjem: „Da li će populisti pobediti ili izgubiti?“ Do martovskih izbora u Holandiji činilo se da je populistički talas, ili što bi rekao Nigel Farage, bivši lider Stranke za nezavisnost Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP) – „cunami“, praktično nezaustavljiv. Ali taj talas kao da se povlači: posle ubedljive pobede Emmanuela Macrona na predsedničkim i parlamentarnim izborima u Francuskoj navodno smo prešli u „doba post-populizma“.

Ova interpretacija uspona i pada populizma pati od mane koja se često pripisuje upravo populistima – naime, njihovoj sklonosti da sve previše pojednostavljaju. U priči o nezaustavljivom talasu uzima se zdravo za gotovo da su brexit u Britaniji i izbor Donalda Trumpa u Americi pobede populizma, a ne konzervativnog establišmenta.

Farage i Trump svakako jesu populisti, ali ne zato što kritikuju elite. Kritičan stav prema elitama zapravo može biti znak dobrog funkcionisanja demokratije i angažovanosti građanstva. Ono što je osobeno za populiste jesu tvrdnje da su oni jedini zastupnici interesa „običnih ljudi“ ili „nečujne većine“. Za populiste, suština izborne trke nikada nije u sučeljavanju suprotstavljenih politika: glavne teme njihovih kampanja su iskvarenost, nemoral i suštinska neligitimnost protivkandidata.

Manje uočljiva i utoliko opasnija je implikacija da građani koji ne dele njihovo populističko viđenje „naroda“, i otuda ih politički ne podržavaju, nisu legitimni pripadnici političke zajednice. Setimo se Faragea i njegove izjave da je brexit bio „pobeda pravog naroda“. Da li to znači da onih 48% koji su glasali za ostanak u Evropskoj uniji ne pripadaju „pravom“ britanskom narodu?

Drugi primer je Trumpova izjava na jednom od prošlogodišnjih mitinga: „Jedino što je važno jeste ujedinjenje našeg naroda – jer drugi nemaju nikakvog značaja“. Drugim rečima, o tome ko je pravi narod odlučuju populisti, a svako ko odbije da im se prikloni pod njihovim uslovima biće isključen – makar imao britanski ili američki pasoš.

Populizam je otuda oblik anti-pluralizma. Tvrdnja da „narod“ ustaje protiv „establišmenta“ nije tek neutralni opis političkih zbivanja: to je jezik populizma. Takvim opisom se potvrđuje populističko polaganje prava na ulogu jedinih autentičnih predstavnika „naroda“.

Istina je da ljudi kao što su Farage i holandski esktremni desničar Geert Wilders nisu ni izbliza u stanju da zadobiju podršku većine biračkog tela. Kada političari i novinari olako priznaju da populisti artikulišu „stvarne probleme i brige“ naroda, oni pokazuju duboko nerazumevanje načina na koji predstavnička demokratija zaista funkcioniše.

Proces demokratskog predstavljanja nije samo mehanička reprodukcija objektivno datih interesa i identiteta. Interesi i identiteti se formiraju dinamički, u procesu kojim političari nude usluge političkog zastupanja, a glasači na to reaguju. Trump je, na primer, očigledno uspeo da navede neke Amerikance da sebe ugledaju kao pripadnike nečega što bi se moglo opisati kao identitetski pokret belaca. Ali taj identitet i način na koji ljudi koji ga prihvataju definišu svoje interese – su nestabilni i podložni brzim promenama.

Predstava o nezaustavljivom populističkom „talasu“ bila je zabluda od samog početka. Farage nije jedini zaslužan za rezultat referenduma o izlasku Britanije iz EU. Za uspeh mu je bila potrebna pomoć etabliranih konzervativaca kao što su Boris Johnson i Michale Gove (obojica su sada članovi postizbornog kabineta premijerke Therese May). Isto tako, Trump nije izabran kao kandidat svenarodnog pokreta nezadovoljne bele radničke klase; on je pre svega bio kandidat jedne etablirane partije i imao je podršku njenih najistaknutijih predstavnika kao što su Rudy Giuliani i Newt Gingrich.

Zapravo, najvažnija pouka Trumpove pobede je otkriće o tome koliko je partijski podeljena današnja američka politika: 90% deklarisanih republikanaca glasalo je za Trumpa. Opcija glasanja za demokratskog kandidata njima je očito bila neprihvatljiva, iako su mnogi bili nezadovoljni kandidatom svoje partije. Desničarski populistički pokret još nikada nije osvojio vlast u zapadnoj Evropi ili Severnoj Americi bez saradnje i podrške etabliranih konzervativnih elita.

Oni koji tvrde da je rezultatima izbora u Holandiji i Francuskoj oglašen prelazak u „doba post-populizma“ očigledno ne uočavaju razliku između populizma kao polaganja prava na moralni monopol na predstavljanje biračkog tela, s jedne, i državnih politika – na primer ograničavanja imigracije – koje populisti promovišu u okviru svoje diskriminatorne identitetske politike, s druge strane. Na primer Wilders, koji svakako jeste populista, na izborima u martu prošao je slabije nego što se očekivalo. Ali njegov glavni protivkandidat, premijer Mark Rutte, predstavnik desnog centra, usvojio je retoriku sličnu Wildersovoj i poručivao je imigrantima da mogu da napuste zemlju ako odbiju da se ponašaju „normalno“.

Rutte nije postao populista – on ne tvrdi da je jedini legitimni predstavnik autentičnog holandskog naroda. Ali čitava politička kultura se pomerila udesno, iako birači nisu dali propisno demokratsko odobrenje za takvo pomeranje. Izgleda da populisti pobeđuju čak i kada formalno gube, jer konzervativci prepisuju njihove recepte.

O kakvoj dinamici je reč moglo se videti na primeru poslednjih izbora u Britaniji. Theresa May je raspisala prevremene izbore u trenutku kada su ispitivanja javnog mnjenja pokazivala da konzervativci vode sa razlikom od 20 odsto, računajući da može eliminisati Farageov UKIP tako što će ga kopirati. U tome je uspela, ali usput je udaljila brojne glasače trampovskom retorikom i izjavama da je poslednji trenutak da se Britanci ujedine pod njenom „jakom i stabilnom“ vladom.

Kao što ističe Daniel Ziblatt sa Harvarda, za konsolidaciju demokratija u Evropi oduvek je bilo presudno ponašanje konzervativnih elita. U periodu između dva svetska rata, kada su se konzervativci opredelili za saradnju sa autoritarnim i fašističkim partijama, demokratija je nestala. Posle Drugog svestkog rata, odlučili su da se drže pravila demokratske igre čak i onda kada to nije išlo u prilog njihovim konzervativnim interesima.

Naravno, naše doba se ne može porediti s međuratnim periodom u 20. veku i današnji populisti nisu fašisti. Ali tada naučene lekcije ne gube na značaju: sudbina demokratije zavisi od stavova etabliranih elita isto koliko od izazova koje joj upućuju nezadovoljni autsajderi. Oni koji sarađuju sa populistima – ili preuzimaju njihove ideje – moraju se pozvati na odgovornost.

Project Syndicate, 15.06.2017.

Social Europe, 29.06.2017.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close