Milan Marinković: Da li je estrada naša najveća nada?

Piše: Milan Marinković

Upozoravam odmah na početku: biće ovo tekst sa više pitanja nego odgovora. Cilj mi je da nas sve skupa podstaknem na razmišljanje. U osnovi, tema se tiče uspešnosti napora različitih javnih aktera ka pomirenju i ponovnom zbližavanju građana i naroda bivših jugoslovenskih republika nakon rata i raspada nekada zajedničke države…

Odmah po završetku krvavih sukoba, pa i ranije, liberalno nastrojeni intelektualci i kulturni delatnici iz različitih ex-YU zemalja počeli su da rade na tom plemenitom poduhvatu, mahom kroz organizaciju brojnih regionalnih manifestacija na kojima se okupljaju i druže ljudi dobre volje sa čitavog jugoslovenskog prostora. Uprkos iskrenim željama i trudu učesnika, ovakvi pokušaji ipak su ostali nekako ograničenog dometa u pogledu masovnosti odziva.

Poslednjih godina i političari sve češće promovišu ideju čvršće regionalne saradnje i unapređenja odnosa. Sve su to hvale vredne inicijative, ali ni one kao da nemaju previše uticaja na živote običnih ljudi, koji, evidentno razočarani u politiku, ionako poruke poitičara sve manje uzimaju za ozbiljno.

Kad bolje pogledamo, izgleda da su jedino velike estradne zvezde u stanju da okupe uistinu značajan broj ljudi, naročito mladih, iz svih ex-YU republika. Jedino njih, bez obzira na nacionalno poreklo, vole fanovi iz svih krajeva počivše nam domovine.

Najkontroverzniji je verovatno fenomen ogromne popularnosti Svetlane Cece Ražnatović: uprkos svemu što simbolizuje, masovno je obožavaju čak i hrvatska i bošnjačka omladina, o čemu možda najupečatljivije svedoče organizovani odlasci obožavalaca iz Hrvatske i BiH (cele BiH, a ne samo iz RS) na njene koncerte u Beogradu.

Mnogi povodom toga postavljaju jedno u prvom redu moralno-političko pitanje: kako svi ti mladi Hrvati i Bošnjaci mogu uopšte da slušaju Cecu, a kamoli da joj idu na koncerte, s obzirom da je ne samo udovica ozloglašenog ratnog komandanta paravojne formacije koja je vršila stravične zločine nad mnogim njihovim sunarodnicima, sugrađanima, komšijama, rođacima… nego je i sama u to vreme otvoreno podržavala nacionalističku politiku koja je proizvela sva ta nepočinstva? (Drugo je pitanje da li bi udovica Ražnatović propagirala takve političke stavove da nije bilo rata i svog onog pratećeg ludila, odnosno da li je stvarno bila iskreni nacional-šovinista ili je samo lukavo procenila da će joj to dobro doći u karijeri, imajući u vidu tadašnje dominantno raspoloženje u njenom narodu, no to suštinski ne menja stvar).

Razmišljao sam kako bi mogao glasiti logičan odgovor Cecinog prosečnog mladog hrvatskog ili bošnjačkog fana, koji u vreme rata ili još nije ni bio rođen ili je bio isuviše mali da bi se sećao: „Šta vi mene napadate što slušam Cecu i kakve veze ja imam sa ratom kad niti sam ga izazvao niti sam u njemu učestvovao; briga me i za rat i za sve ostale vaše neraščišćene račune iz prošlosti, ja hoću da živim punim plućima, pa tako, između ostalog, i da slušam muziku koja mi odgovara, bez obzira ko je njen izvođač i kakva je osoba; uostalom, Cecine pesme nisu ni o ratu, ni o nacionalizmu, ni o politici generalno, već isključivo o ljubavi, a ljubav je univerzalna pojava koju nikakve nacionalne i druge granice ne mogu da sputaju; prema tome, odjebite i ostavite me na miru“.

Imam još jednu dilemu: koliko okolnost da su na nastupima najvećih zvezda iz regije prisutni njihovi obožavatelji iz cele nekadašnje Juge utiče na to kako doživljavaju jedni druge? Ne znam šta se dešava među publikom na koncertima Cece Ražnatović i drugih regionalno popularnih estradnih zvezda, ali komotno mogu da zamislim scene gde se mladi različitih nacionanosti iz svih bivših nam republika zajedno vesele, upoznaju, pa čak i sklapaju trajnija poznanstva i drugarstva, neopterećeni bliskom prošlošću.

A onda se prisetim da sva relevatna istraživanja konstantno ukazuju na zabrinjavajuće visok stepen nacionalizma, šovinizma i ksenofobije među omladinom u skoro svim bivšim jugoslovenskim republikama,  pa se pitam da li među tim nacionalno zadrtim omladincima ima onih koji slušaju muziku izvođača iz drugih post-jugoslovenskih zemalja, posebno iz onih sa kojima su njihova država i narod bili u direktnom konfliktu? Ako takvi postoje, a osnovano je pretpostaviti da postoje, kako objasniti tu kontradikciju?

Bez definitvnog odgovora ću morati da ostavim i poslednje pitanje, iz prostog razloga što ga ne znam: da li bi, naime, za sve nas bilo bolje da nam pripadnici (na)dolazećih mladih naraštaja budu neopterećeni nasleđem ratno-zločinačke prošlosti, utoliko pre što nisu u tome lično učestvovali, ili bi, pak, kompletan pogled na život trebalo da presudno grade i oblikuju upravo na temelju tog nasleđa, uključujući i sporedne stvari kao što su izbor omiljenih muzičkih zvezda?

Nije dobro kad se olako zaboravlja prošlost, jer – kao što nas uči ona mudra misao – ko zaboravlja, ponovo proživljava. A ne valja opet ni kad je čovek baš preveliko zlopamtilo.

Pa, sad ti hajde budi pametan!

e-novine.com

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close